Uplitanje u izbore, „11 rujan“ i “Doktrina šoka” – Strategija uništenja za sva vremena

U Rusiji su završeni važni regionalni izbori i rezultati su uglavnom jasni. Kandidati Ujedinjene Rusije, bilo oni koji su izašli ispred stranke ili kao neovisni kandidati, kao što je bio slučaj u Moskvi i St. Petersburgu, dobili su izbore. Ishod izbora, na koje je na nacionalnoj razini izašlo gotovo 50% upisanih birača, pokušao se izmijeniti vanjskim uplitanjem, prije svega kroz društvene mreže i tražilicu Google, koja je na upit prednost davala informacijama o prozapadnim kandidatima.

Središnja izborna komisija Rusije je objavila da se Zapad očito miješao u izborni proces, jer se predizborna kampanja odvijala na raznim internetskim stranicama i društvenim mrežama čak i na dan šutnje. To se nazvalo „probojem tehnologije“ i jasno je da se Zapad priprema za ruske izbore 2021. i 2024. godine. Tko može učiniti i što?

„Što se tiče stranog uplitanja u izbore, ovo bi želio detaljnije pojasniti. Prije svega, što to znači? Sjećamo se da su naši američki partneri izmišljali priče da su razne vrste mitskih ruskih hakera, objavljivanjem nekih podataka na internetu, utjecale na izbor milijuna i milijuna Amerikanaca, što je, naravno, potpuna glupost“, kaže ruski povjesničar i publicist Nikolaj Starikov.

E sad, što znači kada ruska strana govori o stranom uplitanju u ruske izbore? Stvari su mnogo specifičnije. Postoje velike platforme, društvene mreže, od kojih većina, nažalost, pripada ruskim geopolitičkim protivnicima. To su Google, Facebook i tako dalje. Prema ruskom zakonu, subotom je uglavnom dan izborne šutnje. Tada se ne može objaviti nijedan politički oglas.

Dakle, ako društvene mreže ili IT divovi djeluju na ruskom teritoriju, oni moraju poštivati i ruski zakon, što nisu činili.

U subotu, na dan šutnje, postavljen je veliki broj apsolutno političkih reklama koje su pozivale ruske građane da glasaju za određene kandidate. Za koje, možete pretpostaviti. Naravno, za prozapadne kandidate.

Ali što učiniti? Postavlja se tradicionalno rusko pitanje, a ono je vrlo ozbiljno, prije svega zbog predstojećih predsjedničkih i izbora za Državnu dumu 2021. godine. Zakon moraju poštovati svi. Ako se ove tvrtke danas nisu pridržavale zakona, moraju biti kažnjene. Ako ga se i dalje ne budu pridržavale, ruskim korisnicima se mora onemogućiti povezivanje s njima.

Ali vrlo demokratski, na primjer na dan ili dva, da ne dižu glave. Općenito, mnoge zapadne tvrtke također pokazuju nepoštivanje ruskog zakonodavstva, i opet u vezi s miješanjem u izbore. Želim vas podsjetiti da je u parlamentu Ruske Federacije formirano povjerenstvo koje će razumjeti situaciju, kako je provedena ova akcija i tko je u njoj sudjelovao.

Ako zastupnici nisu, neće odgovarati pred zahtjevima komisije i agencijama za provođenje zakona Rusije. Ako društvene mreže i IT kompanije kršili ruske zakone, tada im treba izdati upozorenje da bi  mogli dobili zabranu rada u Rusiji. Sve je vrlo jednostavno. Ako ne poštujete ruski zakon, a on je u ovom dijelu sličan ili identičan onom zapadnih liberalnih demokracija, IT divovi i  društvene mreže više neće imati pristup ruskoj publici.

To će se na Zapadu opisati kao „udar na slobodno tržište“, kao „cenzura režima“ i što sve ne, ali ništa za to. Zakon treba provoditi, čak i ako trenutno u Rusiji nema ozbiljnijih političkih snaga čiji bi kandidati ugrozili popularnost Ujedinjene Rusije. No, ako bi situacija bila da jedan ili dva posto glasova određuje pobjednika u demokratskom procesu, onda je ovo vrlo moćno oružje za utjecati na izbor kandidata željenog izvana.

„11. rujan“ i kako je osujećen plan za uništenje Ruske Federacije

Druga tema o kojoj je govorio Starikov u svojoj popularnoj kolumni je „11. rujna“.

11. rujna 2001. se u New Yorku dogodio jedan od najvećih terorističkih napada našeg vremena. Riječ je o napadu na zgrade Svjetskog trgovinskog centra (WTC). Kako je ovaj događaj utjecao na budući tok u smislu međunarodne politike?

„Gotovo svake godine, iako u manjoj mjeri, 11. rujna slušamo priče, gledamo filmove o onome što se tamo dogodilo i postavljamo razna pitanja. Istina, vjerojatno niti jedan zrakoplov nije srušio “Blizance”, ali su se s njima sudarili točno u isto vrijeme. Znate, imam osjećaj da ta zgrada uopće nije pala zbog aviona koji se zabio u nju, nego zato što je tamo postavljen eksploziv. Postoji tehnologija za uništavanje zgrada usmjerenom eksplozijom. Osobno mi se čini da se upravo to dogodilo sa zgradama u New Yorku. Sada bih htio razgovarati o još jednoj temi koja se odnosi na ove opsežne terorističke napade“, kaže Starikov.

„Kako su oni utjecali na promjene u međunarodnoj politici? Što je rezultat koji se nije dogodio? Mislim da je od 2001. godine prošlo dovoljno vremena da možemo izvući neke zaključke. Ali prvo da vas podsjetim da se od 2001. godine američki državni dug povećao 10 puta. 2001. godine je iznosio oko 2000 milijardi dolara, a danas je premašio 20 000 milijardi. To više nego jasno opisuje što se događa s američkom ekonomijom, koja je skrivena u dubinama političkih voda“, kaže ruski stručnjak.

Pa, zašto su provedeni ti teroristički napadi? Podsjetimo da su počinitelji, po  već ukorijenjenoj tradiciji, imenovani odmah. Pogledajte, srušen je malezijski Boeing i dogodila se tragedija na nebu iznad Donbasa, a nakon pet minuta je Porošenko rekao tko je kriv. Ali on nije bio prvi koji je krivce imenovao odmah nakon tužnih događaja.

Čini mi se da su američke vlasti bile prve koje su u rujnu 2001. odmah rekli da su to islamski teroristi, rekli su čak njihova imena i nekim su čudom pronašli i putovnice tih otmičara. Ti dokumenti su čudom preživjeli u plamenu eksplozija u kojem su, podsjećam, nestala tijela putnika i njihova prtljaga. Nije ostalo ništa osim putovnica otmičara.

Kada su analizirali ruševine nebodera, pronađene su ove putovnice. Krivci su odmah imenovani i to su bili državljani Saudijske Arabije koji su bili u Afganistanu. Ali Washington donosi odluku da neće bombardirati Saudijsku Arabiju i ne napada tu zemlju, već agresiju usmjerava protiv Afganistana.

Ali koliko je godina prošlo? Osamnaest godina. Sjedinjene Države su i danas u Afganistanu. Zapitajmo se jesu li Afganistanu donijeli prosperitet i demokraciju? Odgovor je očit: nisu.

Ima li danas itko tko može reći da je prisustvo američkih trupa u Afganistanu puno bolje od prisustva sovjetskih trupa? Mislim da takvih ljudi nema. Ako su protiv Sovjetskog Saveza uvedene sankcije zbog slanja trupa u Afganistan i sjećamo se da su se čak bojkotirale Olimpijske igre 1980. u Moskvi, zašto danas nema sankcija danas protiv Sjedinjenih Država i drugih država čiji su vojnici bili ili su danas u Afganistanu?  Koja je razlika?

„Po mom mišljenju, potrebno je govoriti ne o tome tko što provodi, već u kakve se svrhe to radi. Napokon, to nije bila spontana reakcija na događaje. Prvo su se planirale određene akcije, razumjeli su se njihovi ciljeve i želje njihovih političara da postignu određene ciljeve u drugim zemljama“, podsjeća ruski povjesničar, uz napomenu da postoje ljudi koji vjeruju da je danas u Afganistanu bolje nego prije okupacije i da se NATO trudi da stabilizira i demokratizira ovu azijsku zemlju.

Pa koji su to ciljevi? Nakon situacije koja se dogodila s takozvanim “Arapskim proljećem” definitivno možemo imenovati te ciljeve. To su kaos i rat.

2001. godine su SAD počele demoralizirati arapski svijet i pokrenule su politiku sukobljavanja kršćana i muslimana na globalnoj razini. 2001. godine su Sjedinjene Države stvorile protivnika s kojim su dobile mandat za rat u bilo kojem dijelu svijeta, što je vrsta svjetskog terorizma.

Koliko točno taj rat košta, to se ne zna, ali se zna od koga prima novac. Sada je glavna meta borbe protiv globalnog terorizma takozvana „Islamska država“ Pitanje tko je financira. Odgovor je logičan, Sjedinjene Države i njene tajne službe, što je odavno javna tajna.

Da, to je i Saudijska Arabija, koja je, koliko se sjećamo, bila izravno povezana s napadima 2001. godine, ali je nekako ostala po strani. Sjedinjene Države nisu uvele sankcije protiv Rijada, nisu poslale trupe na saudijski teritorij, niti su otele ijednog građanina ove države, već su odmah otišle u one zemlje gdje im to bilo korisno, u Afganistan i Irak.

Zapravo, događaji iz 2001. trebali su postaviti temelje politike za naredna desetljeća. Jesu li Amerikanci uspjeli u svemu što su planirali? Da i ne. Bliski istok je u kaosu, muslimani i kršćani, blago rečeno, jedni na druge gledaju sa sumnjom. Ovaj kaos je stotine tisuća, vjerojatno milijune ljudi doveo u Europu gdje već stvaraju napetosti.

Ali dio plana nije proveden, onaj koji se odnosi na Rusiju. Ako danas dođete na Kavkaz, u Čečeniju, Ingušetiju, pričat će vam o onome što se dogodilo na ruskom teritoriju tijekom takozvane protuterorističke operacije. U stvari, to je bilo isto ono što se danas događa na teritoriju Sirije. U početku su se pojavili neki bradati muškarci koji su imali novac, instruktore i oružje, a onda je počeo rat, uništenje i kaos. Dakle, ono što su Amerikanci započeli 2001. godine trebalo se u sve većoj mjeri događati na području Ruske Federacije. Iskreno, jedna od zasluga Vladimira Putina je ta što je uspio istisnuti ovaj kaos i ovu anarhiju izvan granica ruske države.

Ali budući da je novac već bio osiguran u vrijeme terorističkih napada 2001. godine, a mediji su stvorili globalnog neprijatelja, dogodio se rat, ali ne na ruskom teritoriju. Stoga danas Moskva podržava legitimnu vladu u Siriji, kako bi imala priliku te razorne snage uništiti na velikoj udaljenosti od ruskih granica.

Ali ne treba gajiti iluzije. Sve to nije učinjeno kako bi se uništio Bliski istok. Tamo je samo poligon za trening, referentna točka za dodatno uništavanje Rusije, Kine i, možda, Europe.

“Doktrina šoka” – Strategija uništenja

Znakovito je da je Svjetski trgovinski centar otvoren 1973. godine. Iste godine, ali i 11. rujna, u Čileu je izvršen državni udar. Do čega je dovela prisilna promjena vlasti toj državi? Koja je povijesna uloga Augusta Pinocheta u globalnom smislu?

„Bilo je razdoblja u povijesti naše države kada smo uoči i nakon raspada Sovjetskog Saveza počeli vjerovati svemu što kažu Amerikanci. Sve što se pisalo na Zapadu bila je istina, a sve što su sovjetski mediji govorili je bila propaganda i to nije bila istina. Ali u stvari su u Sovjetskom Savezu govorili istinu o događajima u Čileu. Nakon onoga što se danas dogodilo u Ukrajini, te u drugim državama postsovjetskog prostora, za nas je očito da je državni udar jedna od glavnih metoda kojom Sjedinjene Države blokiraju razvoj političkih procesa u mnogim državama koje im se ne sviđaju i preusmjeravaju iste te političke procese u pravcu koji smatraju korisnim za SAD“, kaže Starikov.

Dakle, 11. rujna 1973. se u Čileu dogodio državni udar i general Augusto Pinochet je preuzeo vlast. Iznenađujuće, Pinochet je bio antikomunist. Državni udar koji su Amerikanci proveli u Čileu je u suštini bio antisovjetski i rusofoban. Ali general Pinochet je bio vrlo popularna figura u Ruskoj Federaciji neposredno nakon pada Sovjetskog Saveza.

„Stoga želim reći da Pinochet nije dostojan popularnosti koju uživaju našoj zemlji. Nije namjeravao učiniti ništa dobro ni za Rusiju ni za Ruse i bio je samo američka marioneta. Ako se ponašamo po toj logici, tada trebamo suosjećati i s Porošenkom i krvavom huntom koja je oduzela vlast u Ukrajini, jer su oni isti američki projekt kao i Augusto Pinochet“, podsjeća ruski povjesničar.

Recimo nekoliko detalja o onome što se dogodilo u Čileu. Na izborima je na vlast došao takozvani Narodni savez, odnosno ljevičarska vlada koja je uglavnom bila orijentirana na Sovjetski Savez. Za Sjedinjene Države bilo je očito da će se, na ovaj ili onaj način, Čile okrenuti prema Sovjetskom Savezu i sve će se više povezati s takozvanim „socijalističkim taborom“.

Amerikanci to nisu namjeravali dopustiti, stoga je general Pinochet, koji je tri puta bio na vojnim učilištima u Sjedinjenim Državama, 11. rujna 1973. proveo državni udar u kojem je, prema preliminarnim podacima, ubijeno oko 3000 ljudi. Oko 40 000 ljudi je prošlo kroz koncentracijske logore i zatvore vojne hunte.

General Pinochet je ušao u povijest kao krvavi diktator, ali Čile je svijetu dao ne samo sliku diktatora, već i sliku heroja, predsjednika Allendea. Naravno, ne moramo se složiti sa svim nijansama njegovih političkih stavova, ali hrabrost i odlučnost kojima je branio svoju zemlju, svoje mjesto i zakletvu predsjednika mogu samo pobuditi poštovanje.

Čileanska vojska, nakon što se pobunila, vrlo brzo je zauzela najvažnije državne objekte. Samo se predsjednička palača nije predala. Allende je zajedno sa svojom pratnjom pucao i branio demokraciju i vladavinu prava. Umro je kao heroj s oružjem u rukama.

Tada se u Čileu počelo događati ono što se danas događa u Ukrajini. Čuli ste za knjigu “Doktrina šoka”, autorice Naomi Klein. Zapadna novinarka i ekonomist govori o sustavu porobljavanja država i otimanja ključnih resursa, što se, kako je izračunala, iznova i iznova ponavlja u različitim državama.

Provode se državni udari, pravila igre se mijenjaju, valuta se deprecira, teror je sveprisutan i društvo tone u šok. Kada je u nacija stanju šoka, strani investitori kupuju najvažniju imovinu u zemlji. To se dogodilo u Čileu za vrijeme Pinocheta, a danas se u Ukrajini događa pod predsjednikom Zelenskim. Zemlja, odnosno ogromne poljoprivredne površine, ostaci poduzeća i sve što je vrijedno prodati će se, a sve će pasti zapadne ruke. Živjela „sloboda i demokracija“ koja je došla na krilima EuroMaidana.

Preveo i obradio: N. Babić