Zašto se SAD ne povuku sa ratnog puta sa Kinom

Ratni bubnjevi koji se udaraju u Washingtonu dižu svoj tempo. Nakon nepromišljene posjete Nancy Pelosi Tajvanu uslijedila je posjeta više članova Kongresa.

Samo nekoliko sedmica kasnije, predsjednik Bajden je izjavio da su SAD spremne braniti Tajvan u slučaju kineske invazije, a u roku od dva dana od toga, američki i kanadski ratni brodovi izvode još jednu od provokativnih operacija ”Sloboda plovidbe” u Tajvanskom moreuzu koje su postale sve češće od okretanja predsjednika Obame prema Aziji, a sada je ubrzao donošenje Tajvanskog zakona o politici, koji ima za cilj “podržati sigurnost Tajvana i njegovo pravo na samoopredjeljenje”.

Ako prođe, to će postati Bajdenovo vanjskopolitičko nasljeđe, bez obzira na proxy rat protiv Rusije kroz Ukrajinu. To će poništiti američko dugo zapažanje politike Jedne Kine, pretvarajući svoju decenijama staru ”stratešku dvosmislenost” u stratešku sigurnost posvećenosti SAD-a nezavisnosti Tajvana.

Nakon Obaminog okretanja prema Aziji i Trumpovog bučnog trgovinskog, tehnološkog i valutnog rata, Biden je izabran da zauzme umjereniji i miroljubiv pristup. Umjesto toga, njegovo predsjedništvo je izazvalo pravu četvrtu krizu u Tajvanskom moreuzu, krizu koja riskira nuklearni rat.

Čak i usred svih meteža ukrajinskog sukoba, američki politički krugovi puni su uzbune zbog Kine. Uzmimo prestižno Vijeće za vanjske odnose, kritično važan dio američke vanjske politike od 1918. godine, kada je izvještaj njegovih osnivača činio osnovu čuvenih četrnaest tačaka kojima je predsjednik Wilson odgovorio na boljševički dekret o miru svojim pozivom na samopouzdanje. odlučnost svih naroda.

Posljednjih mjeseci, Foreign Affairs, njegov vodeći časopis, objavio je naslove poput ”Tajvan ne može čekati: Šta Amerika mora učiniti da spriječi uspješnu kinesku invaziju”, ”Kako preživjeti sljedeću krizu u Tajvanskom tjesnacu”, ”Vašington mora biti spreman za obračun sa ili bez putovanje Pelosi“, „Amerika se mora pripremiti za rat oko Tajvana“ i „Vreme ističe za odbranu Tajvana: Zašto se Pentagon mora usredsrediti na kratkoročno odvraćanje“, poslednje koje je napisao niko drugi do Michele Flournoy, jednom biti Bajdenov ministar odbrane.

Ovi naslovi nisu samo vrući zrak. Pored ponovnog aktiviranja kvadrilateralnog dijaloga, formiranja AUKUS-a i davanja NATO fokusa na Kinu bez presedana, Bajdenova administracija je nadgledala ogromnu koncentraciju snaga u zapadnom Pacifiku, sa 57 od 111 njenih brodova koji djeluju širom svijeta pridruženih Sedmoj floti. Uključuje tri ”super” i tri manja nosača aviona, dom za nuklearne borbene avione F-35. Osim toga, SAD su bile uključene u brojne vojne vježbe u regiji, uključujući takozvanu plovidbu „Sloboda navigacije“ kroz Tajvanski moreuz.

Naravno, opadanje američke ekonomske moći u posljednjih nekoliko decenija također je praćeno opadanjem američke vojne moći, što se vidi u nizu vojnih neuspjeha u ovom stoljeću koji je kulminirao sramotnim povlačenjem iz Afganistana. Stoga se u SAD-u neminovno pojavljuju i glasovi opreza. Dok sama Foreign Affairs takođe može da nosi priče sa naslovima “Peking još uvek igra dugu igru ​​na Tajvanu” i “Zašto Kina nije spremna za invaziju”, pojavile su se i nove institucije za borbu protiv njih. Jedan od najvažnijih je Quincy Institute for Responsible Statecraft, koji se nalazi u prostorijamada ”praktični i moralni neuspjesi napora SAD-a da jednostrano oblikuju sudbinu drugih nacija silom zahtijevaju temeljno preispitivanje pretpostavki američke vanjske politike.”

Međutim, koliko takve nove institucije mogu promijeniti? Na kraju krajeva, postoji konsenzus – između dvije glavne stranke i preko podjele između ”realističkih” i ”liberalno internacionalističkih” škola vanjskopolitičkog razmišljanja – da Kina predstavlja glavnu prijetnju SAD-u. Istina, glavni stručnjak Quincy instituta za Kinu upozorava na ”inflaciju prijetnji” u odnosu na Kinu, preporučuje da kreatori politike u Sjedinjenim Državama “daju uravnoteženije procjene kineskih sposobnosti i namjera zasnovane na činjenicama” i poziva ih na to„da stvori regionalni i globalni sistem usredsređen na maksimalnom nivou interakcija pozitivnog uma, uključujući, između ostalog, strukture saradnje i sporazume za rešavanje specifičnih zajedničkih regionalnih i globalnih pretnji, uključujući klimatske promene, pandemije, finansijsku nestabilnost, sajber napade i Proliferacija oružja za masovno uništenje.”

On također zagovara „revitalizaciju politike jedne Kine prema Tajvanu zajedno sa većim naporima da se povećaju poticaji iu Pekingu i u Tajpeju za kompromis na načine koji omogućavaju eventualne političke razgovore“. Međutim, čak i on preporučuje da krajnji cilj američke politike bude “finansijski izvodljivije aktivno poricanje snage osmišljeno da Kini uskrati jasnu kontrolu nad njenom pomorskom periferijom”.

Ako je uskraćivanje Kini njenog suvereniteta nad njenim zakonitim vodama cilj američke politike čak i  u očima kritičara trenutne američke ratobornosti, malo je vjerovatno da će SAD biti sklonjene s puta vojne agresije.

Autor Dr. Radhika Desai