Zašto se Zapad boji Kine, ali ne i SAD-a

Globalno istraživanje pokazuje sve veće priznanje moći Pekinga, ali bez meke moći koja to podupire, izaziva više straha nego poštovanja

Istraživački centar Pew nedavno je objavio opsežnu anketu o mišljenju 24 zemlje o SAD-u i Kini. Ta su istraživanja bila redovita vježba i dobra su za praćenje promjena u javnom mnijenju koje se odnosi na geopolitičko natjecanje između dviju zemalja.

Naravno, raspon ispitanih zemalja je relativno uzak, a gotovo sve su u Europi ili saveznici SAD-a, osim Nigerije, Kenije, Južne Afrike i nekoliko zemalja Latinske Amerike.

Naravno, osim potonjih nekoliko, takav odabir zemalja daje uglavnom negativne poglede na Kinu i pozitivne percepcije SAD-a, ne samo zbog američkih vlastitih operacija utjecaja na te zemlje. Međutim, ovo konkretno istraživanje otišlo je daleko dalje od pukog ‘odobravanja/neodobravanja’ i istraživalo je teme kao što su tko se smatra najvećom gospodarskom silom svijeta, tko ima najjaču vojsku i tko ima najbolja tehnološka dobra.

Ovdje rezultati nisu bili odlučujući kao što bi se moglo pretpostaviti, s mnogim pitanjima koja su rezultirala ravnotežom ili čak stavljanjem Kine ispred. Iako istraživanje otkriva da, naravno, zapadne nacije ne odobravaju Kinu u ideološkom ili političkom smislu, ono otkriva kako percepcija kineske globalne moći i utjecaja raste na način koji izaziva tjeskobu u Washingtonu.

Mnoge zapadnoeuropske nacije sve više vide Kinu kao veću gospodarsku i tehnološku silu od samog SAD-a i gotovo jednaku u vojnom smislu. Međutim, jedan od izazova za Kinu, koji je izuzetno istaknut u istraživanju, jest da ona i dalje zaostaje za SAD-om u pogledu meke moći i kulturnog utjecaja.

SAD i dalje imaju veću globalnu popularnost od Kine, uključujući i zemlje koje su naklonjene Kini, jer zauzimaju monopol nad globalnim kulturnim i informacijskim krajolikom.

U svim zemljama diljem svijeta, bez obzira na njihovu političku orijentaciju, životna je činjenica da je engleski zadani drugi jezik za učenje, ako već nije službeni nacionalni jezik. Kroz holivudske filmove, televiziju i glazbu, SAD ima neviđenu kulturnu moć i, ne skrivajući svoju prirodu brutalne kapitalističke plutokracije s poviješću nasilja, rasizma i ratnog huškanja, uspio se predstaviti kao vrhunac ljudskih težnji i postignuća – drugim riječima, ‘američki san’.

Zbog toga je SAD uspio prevesti kulturnu moć u moć diskursa, koristeći medijski krajolik kojim dominira za izvoz svoje ideologije i promicanje svojih političkih i vanjskopolitičkih ciljeva. Kina, kao zemlja koja se tek uzdiže do statusa razvijene nacije i s političkom strukturom komunističke države koja sve više ograničava kulturno izražavanje, nema tu sposobnost i stoga se bori promovirati svoj narativ u inozemstvu, čak i u zemljama koje imaju povoljne stavove prema njoj . To je jasno stavljeno do znanja u dijelu ankete koji postavlja pitanje koja zemlja ima najbolju kulturu i zabavu, pri čemu mišljenja uvelike naginju u korist SAD-a.

Ipak, to nije zaustavilo porast percepcije kineske moći. Napredak zemlje da postane drugo najveće svjetsko gospodarstvo, kao i sve sofisticiraniji izvoznik visokotehnološke robe, ne može a da ne ostavi snažan dojam bez obzira na bilo kakve PR nedostatke. Nevjerojatno je da se usprkos svim tehnološkim dostignućima SAD-a, Kina sada smatra predvodnicom u ovom području gotovo u svim segmentima. Prema rezultatima, ovo je stajalište koje podržava većina javnosti čak i u najvjernijim saveznicima SAD-a, uključujući Australiju, Kanadu, UK, Njemačku, Nizozemsku i Švedsku.

Naravno, bilo je nekih odustajanja, pri čemu su Južna Koreja, Japan i Izrael snažno inzistirali na američkom tehnološkom primatu, uglavnom zato što su i same zemlje visoke tehnologije koje se oslanjaju na SAD iz geopolitičkih razloga kako bi održale vlastite prednosti.

Slično tome, u vojnom smislu, s izuzetkom prvog, većina američkih saveznika također vidi Washington i Peking gotovo jednakima. Na primjer, u UK-u mišljenja naginju u korist Amerike za samo 4%, au Njemačkoj za samo 1%. Ovo naknadno pokazuje kako je javno mnijenje naraslo da uključi Kinu kao supersilu. Međutim, s obzirom na gore spomenute ocjene povoljnosti, problem s kojim se Peking suočava je da se na njega gleda kao na supersilu koje se više plaše nego prihvaćaju.

Iz ankete vidimo da je za zemlje u Africi i Latinskoj Americi, kao što su Meksiko, Argentina, Brazil, Južna Afrika, Nigerija i Kenija, stanovništvo tih zemalja savršeno ugodno s usponom Kine, nisu antagonisti ni prema jednoj zemlji, no za Zapad i one bliske SAD-u to se nedvojbeno doživljava kao strateški izazov. Postoji temeljni strah da će uspon Kine iscrpiti prednosti koje je Zapad imao stoljećima, što znači da krajnji strateški cilj Pekinga mora biti uvjeriti te zemlje da im zapravo nije prijetnja, i tako uspjeti na polju meke moći.

Autor: Timur Fomenko