Autonomni AI sustavi sve češće upravljaju novcem, ali zakonska odgovornost za njihove pogreške ostaje isključivo na ljudima i organizacijama.
Dok tvrtke sve više eksperimentiraju s agentičkim AI novčanicima sposobnima plaćati račune, pregovarati uvjete i izvršavati transakcije bez ljudske intervencije, američki pravni okvir još uvijek ne prepoznaje te sustave kao subjekte odgovorne za vlastite postupke. Kako ističe analiza odvjetničkog ureda Gamma Law, problem nije u tome što AI može pomicati novac, nego što to čini bez pravne odgovornosti za posljedice.
Američko trgovačko pravo polazi od pretpostavke da se svaka gospodarska aktivnost može pripisati osobi ili pravno priznatom entitetu. Agentički novčanici tu pretpostavku ruše jer obavljaju funkcije zaposlenika, financijskih menadžera i agenata, a da pritom nemaju pravni status. Za razliku od ljudi, korporacija ili partnerstava, AI ne može posjedovati imovinu, preuzimati obveze ni snositi odgovornost. Sudovi ne mogu izreći odštetu softveru, pa se odgovornost mora pripisati korisniku, programeru ili operateru platforme.
Funkcionalno pripisivanje kao privremeno rješenje
Pravni stručnjaci očekuju da će sudovi u međuvremenu pribjeći doktrini “funkcionalnog pripisivanja”. Ako je agentički novčanik izvršio transakciju na temelju delegiranih ovlasti, zakon će je tretirati kao da ju je izravno izvršio korisnik. To ima dalekosežne posljedice za ugovore.
Tradicionalno pravo zahtijeva obostranu suglasnost za sklapanje ugovora, no trgovačka praksa već dugo prihvaća automatizirane sustave koji djeluju za ljudske stranke. Agentički AI tu granicu pomiče dodatno jer novčanik može prihvatiti uvjete, pregovarati cijene ili obvezati organizaciju na ugovorne obveze bez da je itko pregledao pojedinu transakciju. Unatoč tome, sudovi će vjerojatno biti neskloni poništiti ugovore samo zato što ih nije pregledao čovjek.
“Široke upute stvaraju široku izloženost”, upozorava analiza. Trgovačko pravo preferira sigurnost transakcija, što ide u prilog ugovornim stranama koje se pouzdaju u takve sporazume. Drugim riječima, AI-sklopljen ugovor može obvezati tvrtku čak i ako ga nitko pojedinačno nije odobrio.
Tko je najbolje pozicioniran spriječiti štetu?
Odgovornost postaje posebno složena kada transakcija prouzroči štetu. Kompromitirani novčanik može poslati plaćanja na lažne adrese, investicijski agent može nenamjerno sudjelovati u manipulaciji tržištem, a trezorski sustav može generirati gubitke koje nitko nije predvidio. Postojeće doktrine poput nemara, odgovornosti za proizvod, posredne odgovornosti i regulatornog nadzora nude moguće putove za dodjelu odgovornosti, ali autonomno odlučivanje komplicira tradicionalne testove uzročnosti i krivnje.
Sudovi će se, prema očekivanjima, usredotočiti na kontrolu, predvidljivost i zaštitne mehanizme. Ključno pitanje postaje tko je bio najbolje pozicioniran spriječiti štetu. Za poslovne subjekte to znači da upravljanje postaje dio pravne arhitekture agentičkih financija. Ograničenja potrošnje, pragovi odobravanja i sustavi praćenja pomažu utvrditi granice ovlasti AI novčanika, dok ugovori o korištenju i odredbe o odšteti raspoređuju gubitke kada autonomno ponašanje dovede do spora.
No ostaje otvoreno pitanje koje izvor ne postavlja: ako AI sustav može samostalno donositi odluke o novcu, nije li krajnje vrijeme da pravni okvir prestane tretirati te sustave kao puke alate? Dok SAD čeka zakonodavnu reformu, Europa već radi na regulativi koja bi mogla uvesti poseban status za autonomne sustave. Hrvatske tvrtke koje koriste agentičke AI alate trebale bi pratiti te trendove jer bi jednog dana mogle biti suočene s odgovornošću za poteze kojima nitko od zaposlenika nije svjedočio.