Berkeleyjev projekt LOCUS objedinio je sedam milijuna stranica lokalnih propisa iz gotovo 10.000 dokumenata u jednu bazu — i time otvorio pitanje koje nitko u Silicijskoj dolini ne želi postaviti: kome služi digitalizacija prava ako građanin i dalje nema moć nad onim što je digitalizirano?
Istraživači sa Sveučilišta u Kaliforniji u Berkeleyju predstavili su prvu bazu lokalnih zakona koja pokriva svih 50 američkih saveznih država. Riječ je o projektu koji je okupio više od tri tisuće okruga i oko šest tisuća lokalnih jurisdikcija, a rezultat je zbirka od milijuna jedinstvenih odredbi dostupna u slobodnom pristupu.
Voditelj projekta Diag Davenport, profesor tehnološke politike i upravljanja, kaže da je ideja nastala prije šest godina dok je proučavao pristranost u algoritmima i kaznenopravnom sustavu. Htio je istražiti pristranost u samim zakonima, ali je ubrzo shvatio da baza lokalnih propisa jednostavno ne postoji.
Podaci su bili razbacani od komercijalnih baza do zastarjelih vladinih stranica. Davenport i njegov kolega Denis Peskoff uzeli su se posla s pravnicima, AI istraživačem Joeom Barrowom i studentom Christopherom Vuom. Koristili su model optičkog prepoznavanja teksta LightOnOCR i alate OpenAI-a kako bi iz mutnih PDF-ova izvukli tekst i strukturu.
Sedam milijuna stranica i jedno pitanje
Rezultat je baza koja omogućuje pretraživanje lokalnih zakona na razini koja je do sada bila praktički nemoguća. Netko je već izradio sučelja za pretraživanje na temelju tog rada, a znanstveni rad prihvaćen je za konferenciju NeurIPS, jedno od najvažnijih mjesta za strojno učenje i umjetnu inteligenciju.
Davenport najavljuje i sljedeću fazu: chatbotove koji bi na temelju baze mogli usporediti građevinske propise između, primjerice, Berkeleyja i El Cerrita. Tvrdi da bi takvi alati morali biti besplatni i javno dostupni.
No upravo tu leži problem koji izvještaj o projektu ne adresira. Baza koju su izgradili istraživači u Berkeleyju nastala je uz pomoć modela OpenAI-a, kompanije koja nije poznata po tome što svoje alate daje bezuvjetno. Ako se javni pristup zakonima oslanja na privatnu infrastrukturu, pitanje nije samo tehničko — ono je političko.
Digitalizacija bez demokratizacije
Postoji i dublja ironija. Lokalni propisi u Sjedinjenim Državama donose se na razini na kojoj građanin teoretski ima najveći utjecaj — na sastancima općinskih vijeća, u malim zajednicama, tamo gdje se odluke donose najbliže ljudima. Ti su propisi desetljećima bili razbacani upravo zato što nikome nije bilo u interesu da budu lako usporedivi.
Kad postanu pretraživi, postaju i usporedivi. A kad postanu usporedivi, postaje vidljivo koliko se razlikuju pravila o istim stvarima u susjednim općinama. To je moćno oruđe za novinare i istraživače, ali i za svakoga tko želi dokazati da su propisi u nekoj sredini nepravedni ili nerazumljivi.
Davenport to i sam priznaje: „Ono što zapravo imamo su tisuće eksperimenata o tome kako regulirati stanovanje, pločnike i kacige.” Dodaje da je pravo obećanje ovog projekta „učiniti lokalnu vlast čitljivom”.
Ostaje pitanje koje izvještaj ne postavlja: ako je baza javno financirana i javno dostupna, zašto se njezina izgradnja oslanja na komercijalne modele koji se mogu u svakom trenutku zatvoriti ili naplatiti?
Transparentnost zakona nije tehničko pitanje. Ona je preduvjet za svaku ozbiljnu raspravu o tome kako se troši javni novac i kako se donose odluke koje oblikuju svakodnevni život. Berkeleyjev projekt pokazuje da je to izvedivo — ali i da tehnologija sama po sebi ne jamči da će građanin na kraju imati više moći nego što je imao prije.
0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.