Google je od tražilice koja je samo slagala poveznice postao izdavač koji za milijarde upita sam piše odgovore — a dosad nitko nije sustavno provjeravao što ti odgovori stvarno tvrde.
Najveća neovisna revizija Googleovih AI pregleda (AI Overviews) do sad, provedena na 55.393 pretrage tijekom 40 dana, od 13. ožujka do 21. travnja 2026., pokazala je da se generirani sažeci pojavljuju u 13,7 posto svih upita. No ta brojka skriva mnogo važniju nejednakost: 65 posto pitanja u upitnom obliku aktivira AI pregled, dok se to događa kod samo 9,5 posto ostalih pretraga.
Drugim riječima, tko tražilici piše cijelim rečenicama i traži objašnjenje, a ne ključne riječi, sve će češće dobiti gotov odgovor — i sve rjeđe posjetiti stranicu s koje je taj odgovor sastavljen. Kod pretraga od šest i više riječi stopa aktivacije penje se na 38,7 posto, u odnosu na 9,9 posto kod jednoslovnih upita.
Google odlučuje što je politika, a što hobi
Još zanimljiviji je obrazac po temama. AI pregledi pojavljuju se u 46,1 posto pretraga vezanih uz hobije i slobodno vrijeme te u 39,9 posto znanstvenih upita. Kod politike taj padne na 7,5 posto, a kod prava i državne uprave na 9,6 posto.
Autori studije, među kojima su Jacob Montgomery s Washington Universityja u St. Louisu, Umar Iqbal i Haofei Xu, zaključuju da Googleova logika uključivanja počiva na nedeklariranoj uredničkoj prosudbi. To je ključna rečenica ove studije i pitanje koje ona ne postavlja dovoljno glasno: po kojem kriteriju jedna tema zaslužuje gotov odgovor, a druga ne? Ako algoritam procjenjuje da je politički sadržaj osjetljiviji, onda nije riječ o neutralnoj tehničkoj odluci nego o uređivačkoj politici bez urednika i bez odgovornosti.
Montgomery to i sam kaže: Google sada piše odgovore, a ne samo rangira, i to za milijarde pretraga, a o tome kako sustav radi znamo vrlo malo.
Vjerodostojan izvor ne jamči točan sažetak
Studija je obuhvatila 61.212 citata i 98.020 provjerljivih tvrdnji. Citirane domene u prosjeku imaju više ocjene vjerodostojnosti od klasičnih rezultata na prvoj stranici, a AI pregledi manje se oslanjaju na sadržaj koji stvaraju sami korisnici. Zvuči dobro — dok se ne pogleda drugi dio nalaza.
Gotovo 30 posto citiranih domena uopće se ne pojavljuje među rezultatima prve stranice, što znači da Google za svoje sažetke koristi odvojen sustav odabira izvora od onoga koji poznajemo iz klasičnog pretraživanja. Prosječan pregled citira oko osam izvora.
Od provjerljivih tvrdnji, oko 89 posto bilo je jasno ili uglavnom potkrijepljeno citiranim stranicama. Preostalih 11 posto čine tvrdnje kojih u dostupnom tekstu nema (7 posto) ili koje citiranom izvoru izravno proturječe (4 posto). Samo 41,9 posto pregleda bilo je potpuno utemeljeno, odnosno svaka provjerljiva tvrdnja imala je potporu u citiranom tekstu.
Autori upozoravaju da 11 posto treba čitati kao gornju granicu pogreške, jer njihov sustav nije mogao dohvatiti sav sadržaj koji stvaraju korisnici — rasprave na Redditu, forumske objave, YouTube videozapise — a i informacije koje se brzo mijenjaju, poput vremenske prognoze, mogle su biti ažurirane između snimanja pregleda i stranice. No čak i s tim ogradama, svaka deveta tvrdnja koju Google servira kao odgovor nema čvrstu podlogu u onome na što se poziva.
Kad odgovor pojede posjet, a oglas ostane
Studija se dotakla i novca. Više od polovice citiranih stranica prikazivalo je oglase, a 2,2 posto stranica s AI pregledom sadržavalo je i Googleov sponzorirani oglas — uključujući 39 stranica na kojima se oglas pojavio iznad samog pregleda.
Istraživači nisu mjerili stvarni gubitak prometa ni prihoda, ali su opisali mehanizam koji svatko može prepoznati: korisnik dobije odgovor, ne klikne poveznicu, a izdavač koji je platio proizvodnju tog sadržaja ostaje bez posjeta od kojeg živi. Google pritom zadržava svoj oglasni prihod.
Montgomery zaključuje da će Google i izdavači prije ili kasnije morati ispregovarati licence ili podjelu prihoda, jer u protivnom stranice na kojima AI pregledi počivaju mogle bi ne preživjeti.
Ovo nije prvi put da se tehnološki div dovodi u pitanje zbog posredovanja u informacijama. Raniji slučajevi — od označavanja sadržaja tijekom pandemije do zatvaranja računa bez objašnjenja — pokazali su isti obrazac: kad platforma postane izdavač, a ostane oslobođena odgovornosti izdavača, gubitnik je uvijek onaj tko je sadržaj proizveo i onaj tko ga je čitao.
Ono što ova studija ostavlja neodgovorenim nije tehničko, nego političko pitanje: ako jedan privatni sustav za milijarde ljudi odlučuje koji će odgovor dobiti, koje će izvore vidjeti i koje teme uopće zaslužuju sažetak, tko ga onda kontrolira? Do sada — nitko, osim njegovih vlasnika. A to je pitanje koje se ne rješava boljim algoritmom, nego odgovornošću i zakonom.