Generativna umjetna inteligencija već je toliko uvjerljiva u glazbi da se i sami kreatori tih alata sada okreću sustavima za razotkrivanje vlastitih djela.
Popularna platforma Suno najavila je uvođenje audio vodenih žigova i digitalnih otisaka koji bi trebali pomoći u razlikovanju pjesama stvorenih umjetnom inteligencijom od onih koje su napisali ljudi. Riječ je o odgovoru na sve veći priljev lažnih pjesama na streaming servisima, gdje slušatelji sve teže prepoznaju što je autentično, a što strojno generirano.
Slijepa ulica autentičnosti
Slučaj koji je najviše uzburkao javnost jest onaj „benda” The Velvet Sundown, koji je mjesecima uživao popularnost na Spotifyju prije nego što se otkrilo da je cijeli projekt djelo umjetne inteligencije. Deezer, glavni konkurent Spotifyja, također je preplavljen strojno generiranim pjesmama, a slušatelji najčešće nemaju pojma da slušaju sadržaj koji je nastao bez ijednog ljudskog dodira.
Suno, koji korisnicima omogućuje stvaranje pjesama unosom teksta i stilske odrednice, suočava se i s pravnim problemima. Prema riječima jednog hakera, tvrtka je za treniranje svoje umjetne inteligencije navodno iskoristila ogromne količine glazbe bez dopuštenja nositelja prava, što je dovelo do nekoliko sudskih postupaka.
Nova tehnologija, stara pitanja
Uz sustav Sentinel tvrtke Musixmatch za otkrivanje kršenja autorskih prava, Suno uvodi i spomenute vodene žigove. Izvršni direktor Mikey Shulman ističe da su alati osmišljeni tako da budu otporni na manipulacije i da ne utječu na doživljaj slušanja, te da nisu namijenjeni procjeni kvalitete pjesama.
No postavlja se pitanje koje nitko u Silicijskoj dolini ne postavlja naglas: ako je umjetna inteligencija dovoljno moćna da generira uvjerljivu glazbu, tko jamči da neće naučiti zaobilaziti vlastite sustave zaštite? Povijest pokazuje da svaki novi oblik zaštite vrlo brzo dočeka i novi način probijanja.
Dok se industrija bavi tehničkim rješenjima, pravo pitanje ostaje ono o odgovornosti. Suno je gradio svoj model na tuđem radu, a sada pokušava uspostaviti red u kaosu koji je sam stvorio. Umjesto da se bave vodenim žigovima, možda bi bilo pametnije da se prvo riješi pitanje poštenog plaćanja glazbenika čija su djela poslužila kao sirovina za strojno učenje. Jer bez njih, ni Suno ni bilo koji drugi generator ne bi imao što ponuditi.
6 komentara
Kako se završava jedna era tako i njene bezvrednosti otpadaju jedna po jedna.
–
Dolazi era u kojoj će ljudi, uživati u tišini.
Ta gromoglasna tišina koja stvara i razara svetove nije u dosegu spoljnih čula.
–
Mi obični i prosečni slušaćemo šapat vetra u lišću drveća, šum mora, glasove dece.
A možda i jedni druge, jbg 😛 😛
Jesi li ikada, Gavrane, probao ništa ne misliti?
Ono…da se isprazniš i da samo budeš?
Ja jednom probao i došao blizu…prep’o se i pobjegao nazad.
Slično je i sa tišinom, ali se može izdržati malo duže.
Zatvori se u zvučno dobro izolovanu prostoriju i probaj…
Prohovoričeš na guzicu samo da je razbiješ, tu tišinu.
Ali ovdje se radi o muzici i kako se stvara harmonija od različitih tonova i zvukova.
Da razbiju tišinu.
To može svako…sa više ili manje uspjeha.
Neko voli cajke, neko operu. Ili rock ili starogradske, svejedno.
Ali onda se upletu i frekvencije na kojima se ta muzika radi…I textovi koji je prate.
I to se može iskoristiti i u dobre i u loše svrhe.
U zavisnosti od opredjeljenja (duše?) onoga koji stvara.
Pa te može razgaliti da ti se digne svaka dlaka na tijelu.
Ili natjerati da razmisliš.
Podjeliti s tobom tugu ili se radovati.
Može te natjerati da ubijaš.
Da kreneš u juriš i položiš život na ostar domovine.
Čak te može natjerati i da se samoubiješ.
Tvoja je jedino odgovornost u izboru muzike.
Mašina to nema i takva “muzika” može biti dobra u tehničkom smislu, ali je prazna.
Kao tišina u dobro izolovanoj prostoriji.
Šta je na “onoj strani”, ne znam.
Ali se nadam da nije tišina.
Davno probao kao i ti i isto prošao.
Da sam uspeo već bih se pohvalio.
🙂
Ne volim muziku.
Jako utiče na mene.
Donosi tuđe osećaje nemir, bol, ljubav…
Zašto bih to dopustio.
Imam svoje osećaje a pre svega mir.
Ako je glazba dobra onda je svejedno da li iza nje stoji čovjek ili AI. Vjerojatno i iza AI-ja negdje stoji čovjek.
Rođen sam 1960. godine u Rijeci, a inače sam Opatijac i potomak najstarije opatijske obitelji Lettis. Godine 1975. osnovao sam svoj prvi bend i otada sam se glazbom bavio praktički 37 godina — zapravo do 2012. godine, kada sam se prestao njome baviti.
Tijekom glazbene karijere napisao sam oko 150 pjesama, od čega je 40 snimljeno u studiju. Godine 1979. osvojili smo titulu najboljeg benda u Jugoslaviji na jugoslavenskom pop-rock festivalu Gaudeamus u Zagrebu, a 1984. godine bio sam, uz Olivera Dragojevića, izabran kao predstavnik Hrvatske na tzv. Opatijskom festivalu, koji se tada zvao Dani jugoslavenske zabavne muzike.
Prošao sam svašta u glazbenom smislu, svirao sam posvuda s vrlo poznatim ljudima i glazbenicima i smatram da sam u tome imao dobar uspjeh. Svirao sam više instrumenata — klavijature, gitaru i usnu harmoniku — pjevao sam, a mogao sam svirati i bubnjeve i bas-gitaru. Godine 1985. napustio sam estradu jer sam vidio da od toga neće biti ništa. Time se bavi jedna posebna kasta ljudi koja nema veze s glazbom, nema veze ni s čim. To je sasvim drugačija priča od one koju ljudi zamišljaju.
Moram reći: da sam znao ono što sam saznao 2015. godine, nikada se ne bih bavio glazbom, ili se njome barem ne bih bavio na način na koji sam se bavio tijekom života.“
Dijelim stav ovog gospodina.
Pozdrav