Biti sam svoj majstor

Postoje majstori koji stvarno imaju pravo tim imenom se zvati jer sve što urade, urade kako treba. Ali postoje i „majstori“ nakon kojih treba tražiti majstore da ispravljaju njihove greške.

Oni prvi su obično skupi jer ih svi traže. A ovi drugi su još skuplji zato što nakon njih treba tražiti i druge. Zato mnogi rizikuju i uzimaju stvar u svoje ruke te sami pokušavaju biti majstori. Ova pojava je posebno izražena u situacijama kakva je sada u našim krajevima odakle su otišli mnogi majstori raznih profila.

Ja spadam u one koji su u mnogo navrata bili sam svoj majstor. Nekad sam se zbog toga i pokajao, ali u većini slučajeva nisam. Jednom sam se, na primjer, upustio u pravi građevinski pothvat, a da za ono što me je čekalo nisam imao gotovo nikakvog iskustva. Moj otac je odlučio napraviti zajedničku kuću, s iste dvije polovice, za brata i mene. Ni on nije bio majstor, ali se usudio sam graditi kuću i uspješno je obavio posao. Ostalo je još da napravi stepenice na mojoj strani, ali se razbolio i ubrzo umro. Nakon nekog vremena pozvao sam čovjeka koji mu je pomagao dok je radio stepenice kod brata, a i on je neki priučeni majstor, da uradi i moje. On se pola dana mučio, okretao, razgledao, počinjao, ali nije išlo i rekao je da on to ne umije uraditi. Stepenice su išle iz podruma, kroz prizemlje i kat na tavan, ali nisu išle samo cik-cak nego su imale i blagu torziju u nekom dijelu i neke su imale pravilan oblik, a neke su bile u jednom dijelu uže od drugih.

Meni se činilo kako sve to nije toliko komplicirano i sam sam se prihvatio posla. Jedino mi je supruga, koja je tada bila još studentkinja i upravo se pripremala za jedan ispit, ponešto pripomogla. Radio sam nekoliko dana i stepenice su bile gotove. Pretrpjele su rat, poplavu i razne druge nedaće u kojima je kuća bila znatno oštećena, ali eno ih još uvijek stoje bez ikakvih problema.

U posljednje vrijeme sam se opet upustio u građevinske vode kod sina koji pravi kuću. U stvari, renovira je, ali od stare kuće bila su ostala bukvalno samo četiri zida u prizemlju. Jedan je dio, veći dio kata i instalacija, uradio majstor, a dalje radimo sin i ja. Dobar dio poslova nikada nismo radili, neke čak ni vidjeli kako se rade, ali sve ide dosta dobro. Sporo, pošto imamo samo vikende za tu namjenu, a nekada za vikende bude i drugih obaveza, ali ipak napredujemo. Ne žuri nam se pošto sin već ima riješeno stambeno pitanje, a ušteda je ogromna. O zadovoljstvu nakon obavljenog posla da i ne pričam, a i o zadovoljstvu u zajedničkom radu koje je teško iskazati cijenom u novcima.

Upravo smo dovršili postavljanje pločica u kupatilu. Vjerujete, ispalo je sve bolje nego što je radio majstor u mom kupatilu u kući. Nema tu velike majstorije – važno je lijepo, ravno krenuti i samo paziti da svaka pločica sjedne na svoje mjesto kako treba. Koristili smo i pomoćne spravice za nivelaciju pločica, da ne budu neravno i krivo postavljene i nema velikih kiksova. Poneka sitnica može promaknuti, ali nakon jednog iskustva i tih sitnica nestaje. Sad imamo postaviti još tuš, kadu, umivaonik i ostale sitnice, i kupatilo je gotovo, a time je i cijeli kat spreman za useljenje.

Ostaje dovršiti radove u prizemlju, pa uraditi dvorišnu zgradu, pa dozidati još jedan dio kuće, pa uraditi fasadu, pa dvorište… Ima tu još mnogo posla, ali i mnogo zadovoljstva. Ali sve čovjek može uraditi sam, samo ako ima čvrstu volju za to i ako nije baš totalni antitalent koji ima „obje lijeve ruke“, a znamo da postoje i takvi ljudi. No, većini je potrebna samo hrabrost za upustiti se u avanturu. Možda se u toku posla ponekada i pokaje, pokoleba, ali na kraju se sve sretno završi i junak priče ostaje ponosan na svoje djelo.

Niste nikada probali biti sam svoj majstor? Pokušajte, savjetujem vam! Recimo, okrečite nešto, za to ne treba velika vještina niti možete nešto mnogo pokvariti.