Predsjednik Trump i neki stratezi iz njegove administracije se pokušavaju pomiriti s Rusijom kako bi povećali pritisak na Kinu, ali do sada to ne funkcionira, piše američki povjesničar Hal Brands u članku za Bloomberg. Prema njegovu mišljenju, moć međusobne privlačnosti između Rusije i Kine je sada mnogo moćnija od sila koje ih dijele, a ako je Amerika bude čvrsto odlučna da ih razdvoji, morat će platiti astronomsku cijenu, navodi se u članku.
“Tijekom svog posjeta Kini 1971. godine, Henry Kissinger nije samo uspio stati na kraj podjelama između Washingtona i Pekinga, koje su trajale gotovo četvrt stoljeća, nego izvršiti vrlo jak diplomatski udar i podijeliti glavne neprijatelje Amerike, Kinu i Sovjetski Savez. Tako je Kissinger napravio pravu revoluciju u međunarodnim odnosima, vraćajući Americi njenu stratešku prednost. Sada američka administracija razmišlja da još jednom ponovi Kissingerov manevar”, piše profesor povijesti Hal Brands u članku za Bloomberg.
“Međutim, ovaj put Trump nastoji izgladiti odnose s Rusijom, kako bi ih iskoristio protiv sve snažnije Kine”, navodi se u članku.
“Na prvi pogled, ta geopolitička logika se čini besprijekornom. Ove su zemlje najveća opasnost za američki utjecaj i za stabilnost međunarodnog sustava na čelu sa Sjedinjenim Državama. Rusija i Kina istodobno provode kampanje kako bi stvorile vlastite sfere utjecaja, slabeći američke saveze i partnerstva, a pokazuju svoju moć i u svjetskoj areni. Međutim, Washington će teško ponoviti Kissingerov manevar”, tvrdi profesor Hal Brands.
“Ne smije se zaboraviti da su se u prošlosti Rusija i Kina međusobno češće natjecali nego surađivali, te su jedni s drugima vodili i hladna i vrući rat, pa bi se, prije ili kasnije, oni ponovno mogli sukobiti. Oni i danas ostaju rivali, boreći se za utjecaj u Središnjoj Aziji i drugim regijama. Povijesno iskustvo ukazuje na to da će ove ogromne i ambiciozne zemlje, sa zajedničkom granicom od tisuća kilometara, konačno krenuti jedna na drugu. I oni to znaju. Istovremeno, Amerika danas ne bi smjela smanjivati broj svojih neprijatelja u svjetskoj areni, jer se tako vrlo brzo približava strateškom bankrotu kada više neće moći ispunjavati svoje globalne obveze. Ako će Washington uspije postići novi detant u odnosima s Rusijom, to će smanjiti vojni teret u istočnoj Europi, gdje američki obrambeni potencijal ima ogroman stres”, piše Bloomberg.
“Dakle, pametna uprava sada po svaku cijenu mora izbjeći istovremeni sukob s Rusijom i Kinom, možda čak i uspostaviti strateško partnerstvo s Moskvom, kako bi se smanjila ozbiljnija i dugoročna opasnost od Pekinga. U stvari, to su prije mnogo godina uradili Kissinger i Nixon, ali su Rusija i Kina tada bile na suprotstavljenim stranama”, podsjeća Brands.
“Gledajući očigledno neprijateljstvo i intenziviranje sukoba između Kine i Sovjetskog Savez, Nixonova je administracija počela uspostavljati odnose sa slabijom stranom – Pekingom, kako bi stvorila protutežu jačoj strani – Moskvi. Tijekom ’70-ih i ’80-ih je američko vodstvo ove odnose postupno pretvorilo u neslužbeni savez s ciljem da suzdrži i oslabi sovjetski utjecaj. “Možemo surađivati zajedno kako bismo se zajednički nosili s ku*vinim sinom”, rekao je Mao Kissingeru 1973. i Sjedinjene Države su to učinile, postupno proširujući svoju suradnju s Kinom u diplomatskoj, gospodarskoj, obavještajnoj, pa čak i vojnoj sferi”, tvrdi Hal Brands.
Strateške prednosti ovog skretanja su bile su ogromne. U Sovjetskom Savezu je činjenica da SAD stvara novi strateški odnos snaga u međunarodnoj politici u Aziji i svijetu u cjelini izazvala veliku zabrinutost, kako su tvrdili u samom Kremlju. Kissingerova “trokutna diplomacija” je SSSR suočila s teškom dilemom, jer se morala suočiti s dva moćna neprijatelja koja su sklopila međusobni dogovor, što je uvelike pridonijelo pobjedi Zapada u Hladnom ratu”, kaže Brands.
Prema njegovu mišljenju, “analogiju ovoga vidimo u aktivnostima stratega Trumpove administracije koja teži pomirenju s Rusijom, što vidi kao sredstvo za povećanje pritiska na Kinu”.
“No, ovu strategiju još nije moguće provesti, jer je moć uzajamne privlačnosti između Rusije i Kine sada puno veća od sila koje ih razdvajaju. Ako su se krajem ’60-ih Sovjetski Savez i Kina bijesno natjecali za vodstvo u komunističkoj svijetu, koji ih je gotovo dovela do ruba nuklearnog rata, danas Moskva i Peking jedni s drugima žive u harmoniji i aktivno surađuju. Oni zajedno razvijaju vojnu opremu, provode zajedničke vojne vježbe u gorućim točkama, poput Južnog kineskog i Baltičkog mora. Zajedno rade na promicanju autoritarnih pravila globalnog upravljanja i jačanju autokracija u različitim zemljama, od Kazahstana do Venezuele”, piše Brands.
“Dosadašnja suradnja Rusije i Kine jača njihovu želju da potkopaju međunarodni poredak na čelu sa Sjedinjenim Državama, što ih sprečava da povećaju svoj utjecaj i ugled, a autokratske vlade u tim zemljama vide ozbiljnu ideološku prijetnju u američkoj demokratskoj supersili”, uvjeren je američki povjesničar Hal Brands.
“Još od ’90-ih, ruski i kineski lideri vode rasprave o službenim formiranju strateškog partnerstva koje će se suprotstaviti američkom globalnom vodstvu, a čini se da je ovo partnerstvo već na snazi”, kaže autor.
“Međutim, svaka diplomacija je umjetnost mogućnosti iznalaženja rješenja u teškoj situaciji i Amerika je još uvijek u stanju probiti osovinu autokracije, vodeći manje neprijateljsku politiku prema Putinu”, vjeruje autor.
Iako će zbog toga, po njegovom mišljenju, Washington morati platiti “astronomsku cijenu”.
“Konačno, Kina predstavlja ozbiljniju prijetnju američkim interesima, jer ima ogroman gospodarski i vojni potencijal. Ali ako govorimo o kratkom roku, Vladimir Putin je pokazao da je opasniji i destruktivniji igrač, tako da će ga Amerikanci morati zadobiti s puno ustupaka, ako ga žele uvjeriti da zaustavi napad na oslabljeni Zapadu i počinje pokazivati neprijateljstvo prema svom kineskom partneru na Istoku”, tvrdi profesor Hal Brands.
Rusi neće zamijeniti Ukrajinu za Siriju, kako žele neki službenici Trumpove uprave, što bi u praksi značilo da bi Washington ukinuo sankcije protiv Rusije, a Moskva bi pomogla Americi u Siriji u borbi protiv terorizma. Ovdje nije jasno zašto bi Rusija uopće pomagala Americi na Bliskom istoku, ako je u stanju u toj regiji sama ostvariti željene ciljeve?
“Rusija bi svakako zahtijevala daleko veće ustupke, kompromise i aranžmane. Konkretno, tražila bi povlačenje snaga i sredstava za borbu protiv ruske agresije koje NATO danas ima u istočnoj Europi i baltičkim zemljama. No, takvi ustupci će još više oslabiti strukturu američkog saveza, koji se ionako ne može oporaviti od pretrpljenog udarca sa sastanka G7 u Kanadi i NATO summita u Bruxellesu. Moguće je biti da će zbog Amerike međunarodni sustav morati uništiti neke od svojih elemenata”, strahuje profesor Brands.
“To ne znači da Amerika nikada neće uspjeti uključiti Rusiju u antikinesku koaliciju. Ali, hoće li to za nas biti promjena na bolje ili na gore. S jedne strane, prijetnja koju Rusija vidi iz Kine značajno raste, jer su utjecaj i agresivnost Pekinga u porastu, dok je geopolitički potencijal Rusije dugoročno nastavlja slabiti, možda zbog činjenice da kineski ekspanzionizam počinje stvarati značajnu prijetnju i sigurnosnim interesima Moskve u Središnjoj Aziji, pa čak i u Sibiru. S druge strane, Putin ili njegov nasljednik će se morati uvjeriti da Rusija mora poboljšati odnose sa Zapadom i da će zbog sukoba sa Sjedinjenim Državama i europskim saveznicima Moskva morati platiti previsoku cijenu, stoga treba usvojiti umjerenije stavove”, vjeruje američki povjesničar.
“Kako bi se Moskva pridružila Zapadu u suzdržavanju Kine, prvo mora doći do zaključka da u suradnji s Pekingom neće moći poraziti Zapad. Ako ti uvjeti budu ispunjeni, Amerika će trebati “novog Kissingera” koji će se uspješno snalaziti u umjetnosti “trokutne diplomacije”. Sve dok ne bude tako, pokušaji Washingtona da se odupre Kini podmićivanjem Rusije može biti skupa pogreška”, zaključuje Hall Brands u svom pamfletu lijepih želja i mnoštvu izmišljotina, umjesto da jednostavno prizna kako ovo nisu ’70-e, da se, ni kratkoročno ni dugoročno, neće se pojaviti nikakvi uvjeti za ozbiljan prijepor ili sukob između Rusije i Kine i, konačno, da SAD više nisu nikakav lider i uzor zemljama u svijetu, osim onima koje su prisilno ili dragovoljno u vazalskom odnosu u odnosima s Washingtonom.
SAD drzava ZLOCINAC, drazava medjunarodni TERORIST,
Petroyuan je zakon murica by ,by.
Hehehe… Ne znam gde Kisindžer danas živi ali koliko ja vidim sada su SAD i EU razjedinjeni – trebalo bi tog “Kisindžera” privesti na informativni razgovor 😉
REALAN komentar sa srbijanskog portala!
Koliko ljudi u Srbiji ne razumeju šta se zbiva u ovom slučaju , a lupaj ne vidjene gluposti . Kine gubi ovaj rat , da ne kažem da će ih Amerika razvaliti ako ne prihvate ono sto se od njih traži . Pa Amerika je i napravila ovu jaku Kinu, i sad je red da se Kina ponovo stavi u kontrolu. Zbog mržnje prema US ljudi u Srbiji govore o Kini i Rusiji kao super silama iako svi koji ne zatvaramo oči prama istini vidimo da to nije tako. Recimo prošle godine US je upozorila Kinu ako ne prestane da uvozi ugalj iz Severne Koreje pretrpece snažne sankcije, šta se desilo , ove godine izvoz iz S. Koreje u Kinu je opao za 95%!! Pa vas pitam , gde to jak , ili jači prave ustupke bilo kome , a kamoli slabijim od sebe?
Ovom profesoru Hal Brandsu bi trebalo zabranit iznosit svoja glupa, neistinita mišljenja. Otkad je to činjenica da je Rusija napala Zapad:
Putin je pokazao da je opasniji i destruktivniji igrač, tako da će ga Amerikanci morati zadobiti s puno ustupaka, ako ga žele uvjeriti da zaustavi napad na oslabljeni Zapadu i počinje pokazivati neprijateljstvo prema svom kineskom partneru na Istoku”, tvrdi profesor Hal Brands.
Hej Hal, aj jedi govna.
Pljuc.
Eto ga.
Ispricavam se na off-topicu, ali ovo je previse smijesno da ne pogledate:
http://www.24sata.hr/news/panika-ozloglaseni-putinovi-nocni-vukovi-stigli-u-europu-584649
ova budala sto pise ovakve gluposti najbolje bi uradio kad bi odrtavelom nosonji urucio poziv od bzezinskog da zajedno mirisu ljubicice…odozdo!
5+ za komentar Nermina N. na napisani pamflet na nivou pučke škole.
Kissinger je napravio štetu za USA kada je s Nixonom pomogao razvoju Kine, pa je razvio do stupnja da je mora uvažavati.
E, da nije bilo ping-pong diplomacije, Kinezi bi i dalje orali drvenim plugovima i sadili rižu, i slušali bajke o progresu u komunizmu, ili što su već imali.
Zakasnili su. Bili su mali u pobjedi. 90-ih su trebsli pruziti ruku rusima i napraviti taj korak, nesto kao Marshallov plan nakon ww2. 90-ih su bili na vrhuncu i mogli su kreditirat i jednu rusiju bez problema i privuc je na svoju stranu. U biti tada su rusi molili da budu dio Zapada. Istovremeno, pocet sirit antikinesku propagandu ko sta su do desetljece prije antisovjetsku sirili.
U zadnjih 70 godina u svim ratovima je sudjelovala USA direktno ili indirektno.Oni dobro znaju da je mir u svijetu za njih propast ,zato
njihovi povjesničari ,analitičari i ostali plačenici naftno/vojno/bankarskog lobija ne razumiju da svijet može fantastično funkcionirati s Kinom još puno jačom nego sada ,Rusijom Indijom Brazilom i svim ostalim zemjlama koje žele mir ,
Tko je ovome liku dao titulu “profesora”! Profesor čega? Iluzionizma, izmišljotina, konstruiranja tvrdnji iz poluistina. Žalibože tih nekoliko minuta koje sam utrošio na čitanje ove papazjanije. No valjda je čovjek dobio koji dolarčića za to svoje spisanije.