fbpx

Cebe

Ljuljaška - Cebe

Namjerno sam stavio u naslov samo ovu riječ kako bih zaintrigirao čitatelje, jer pretpostavljam da je malo onih koji će razumjeti njeno značenje dok ne pročitaju tekst.

A cebe ili cebaljke su, u stvari, ljuljaške. Tako smo ih zvali samo u mom kraju, ili možda još negdje, u to nisam siguran, ali sam ih se nedavno sjetio jer su imale važno mjesto u mom djetinjstvu. Tada gotovo da nije ni bilo igrački koje su se kupovale, pravili smo ih sami ili su nam ih pravili odrasli. Tako je bilo i s cebama.
Pravili smo ih na razne načine, od različitog materijala, na raznim mjestima i u raznim prilikama. Recimo, mnoge prave domaćinske kuće su u to vrijeme imale konje i zaprežna kola na kojima su dovozili sijeno, slamu, klasuru, konoplju, lan i slične terete koji su se, nakon što se natovare, morali vezati jakim, debelim konopcem koji smo zvali jedek. E, taj jedek smo često koristili za ljuljanje. Vezali bismo ga za neku jaku granu na povisoko drvo, a u donjem dijelu pri zemlji zavezali čvor koji bismo stavili između nogu i tako sjedili na njemu i ljuljali se. Nažuljao bi nas čvor ubrzo pa se nje moglo dugo izdržati ljuljati u jednom navratu, ali tad bi drugo dijete sjedalo na ljuljačku i tako redom.
Ali najčešće smo cebe pravili, uglavnom dok smo čuvali stoku, od vrbovih grana. Vrba koje su kresane, što znači da su im na određenoj visini svakih nekoliko godina sječene grane za ogrjev, bilo je svuda oko nas i obično su bile posađene u redovima, na pravilnim razmacima. Na tim vrbama grane nisu bile krte i ako biste ih pri dnu pokušali slomiti, one bo se samo presavile. Mi bismo s dvije susjedne vrbe savili po jednu granu skoro do zemlje, a onda ih vezali jednu za drugu. Sjeli bismo na mjesto na kom su grane zavezane i tako se ljuljali. To su bile naše cebe.
Rijetko se dešavalo, ali i toga je bilo, da nam roditelji ili neko od starijih napravi „pravu“ cebu. Jedek bi, oba kraja, zavezao za gredu dvorišne zgrade i tu se moglo cebati čak i kada bi padala kiša. Nekada bi to uradili na staroj, povisokoj voćki u dvorištu koja je imala pogodnu jaku granu za vezanje jedeka. Kasnije su se dosjetili i da sjedalicu naprave od daske koja je manje žuljala nego sam jedek.
Samo u početku je bilo potrebno da djecu ljulja neko drugo, starije dijete ili odrasli. Ubrzo bi se savladala tehnika samostalnog ljuljanja tako šro bi se noge u koljenima naizmjenično savijale i pružale, a trup pomjerao naprijed ili nazad. Sjećam se da sam bio veoma sretan kad sam usvojio i ovo umijeće i osjećao se odjednom odraslijim.
Međutim, cebe su bile i uzrok čestih, nekada i ne baš bezazlenih padova. Najčešće one vrbove, na kojima nekada u žurbi nismo dovoljno čvrsto vezali grane. One bi se odvezale baš kad smo unajvišoj fazi ljuljanja, tada je opterećenje najveće, i padalo bi se obično na leđa i ostajalo bez zraka. Znamo da je slična nezgoda opjevana i u pjesmi „Pokraj Save bagrem drvo raste“ s koje je jedan nesretnik pao i travu, a fesić mu odletio u Savu.
Razmišljajući o cebama, razmišljam i o tome kako se život djece nekada i sad razlikovao. Nekada su djeca morala posjedovati jednu vrstu kreativnosti da bi se uspješnije snalazila u životu, a danas drugu. I jedna i druga kreativnost su važne i potrebne, ali je velika šteta što su današnja djeca sve manje fizički aktivna.

0 0 vote
Ocijenite članak
Sviđa li vam se Logično? Ako niste već lajkali, učinite sada: ❤
Pretplati se
Obavijest
guest
11 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Ante
Gost
Ante
1 godina prije

Ja sam te cebe oduvijek znao samo kao ljuljačka.

my sky
Gost
my sky
1 godina prije
Reply to  Ante

kod nas se to zvalo “gingalica”

zlatan
Gost
zlatan
1 godina prije
Reply to  my sky

MY SKY, da u Dalmaciji, vjerojatno i u Istri, zvali smo ih – gingola. Talijanizam. Pa smo za ljuljanje govorili – gingolavanje.

samo tako
Gost
samo tako
1 godina prije
Reply to  zlatan

U Istri, gondula- gondulati se

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
1 godina prije

Kažu…kad je Bog predavao ljudima pismo, da im ga je predao kao blagoslov, ali i kao prokletstvo. Blagoslov – zato što će se lakše sporazumijevati. Prokletstvo – zato što će zanemariti pamćenje. Dotad se sve ono bitno moralo pamtiti i prepričavati pa opet pamtiti i tako prenositi kroz vrijeme.
Do jučer je svatko od nas znao napamet barem 100 telefonskih brojeva. danas nije čudno da ne znamo ni svoj broj telefona prije nego pogledamo u mobitel.
Ako je pismo dovelo do toga da ne moramo sve pamtiti, smarphonei i google su nas doveli do toga da ne moramo ništa pamtiti. Sve je na Googleu, a tamo je sve promjenljivo. I prošlost, i sadašnjost. Bez pamćenja postajemo igračke vjetrova.
Još jučer smo morali biti kreativni da bismo preživjeli. Danas moramo biti samo poslušni i u trendu (koje određuju oni koji nam ne žele dobro).
Uvijek je kroz povijest postojao generacijski konflikt, no čini se da ga nakon ove generacije neće biti jer nam budućnost prijeti jednakošću u gluposti pa se neće iz čega imati izroditi konflikt.
Sa smart vremenom postajemo svakim danom manje kreativni, manje dosjetljivi. Specijalizacija vještina ili bolje rečeno fragmentiranje čovječje kompleksnosti dovest će do posvemašnje ovisnosti čovjeka o sistemu. Otpornom na utjecaje čovjeka individualca.
Svakodnevna scena – bebi u kolicima majka gura mobitel da se dijete zabavlja dok mama pije kavu. S odrastanjem prelazi na slijedeći level.
Naučeni smo vjerovati kako razvoj čovječanstva teče linearno. Od pećine i skupljanja plodova do industrijske revolucije i leta na Mjesec. Dovoljno je ugledati obelisk na Trgu Svetog Petra u Rimu (ili na Place de la Concorde u Parizu) pa sebi dopustiti dvomišljenje – da možda i nije bilo tako; da smo u zadnjem stadiju civilizacijske degradacije (istovremeno misliti kako smo u zlatnom dobu, najnaprednijem u povijesti).
Obelisci su dugi oko 30 metara i teški oko 400 tona. Kad bismo zanemarili razmišljanja o tomu kako su ih ondašnji ljudi (prije 2000 – 4000 godina) isklesali, ne možemo zanemariti logističke probleme – kako su ih transportirali? Kako utovarili, kako prevezli, s kakvim brodovima? S kakvim specijalnim vozilima su prevozili toliki teret (a u ponudi samo zaprežna kola) kopnom, u slučaju Pariza nekoliko stotina kilometara? Po kakvim cestama? Kako su svladavali zavoje, a kako uspone? Danas imamo problem s prijevozom bilo kojeg tereta teškog do 100 tona, najduža prikolica ne prelazi dužinu od 30 metara.
Ma to je nebitno. Glupi zaostali divljaci.
Mi smo pametni i više ne znamo pomnožiti dva dvoznamekasta broja napamet.

far
Gost
far
1 godina prije
Reply to  Son of Alerik

Jako dobar komentar. Ovdje bih samo citirao jednog pametnog Njemca “Tehnika dozivljena kao jedini izvor otkrica (Entbergung), postaje postolje (Gestell) (kao neka vrsta Ikone od koje ocekujemo spasenje). Ovo postolje sakriva od covjeka pristup istini i spoznaji. Tehnika predstavlja zavrsetak matafizike i zaboravljanje Bitka (Seins) te kao takva najvecu opasnost, opasnost samounistenja”.
Sta bi Heidegger rekao danas da vidi mobilne telefone i danasnje zombije

zlatan
Gost
zlatan
1 godina prije
Reply to  Son of Alerik

Gospon SON of…ništa od toga nije točno. Ljudi su oduvijek bili i bit će kreativni, barem neki pojednci među nama. Npr., i ti ljudi koje spominjete iz djetinjstva, kako bi se oni snašli životu u pećini? Ili kako bi se snašli u nekom mega-gradu? Bi li se naučili koristiti metro sistem? Šire gradsko područje, zapravo Tokijo i regija Kanto oko njega, ima tako razgranat i metro i “obični” željeznički sistem, da se i sami ljudi iz te regije Kanto teško snalaze. A kako bi se snašao neki taj “kreativni” seljak od prije nekih 50-tak godina? Nikako…………..
Taj obelisk u Parizu, pa ukraden je iz Egipta, mislim za vrijeme Napoleona. Nije to bilo davno prije samo dvjestotinjak godina. A tek Rimski Imperij. Imao je najrazgranatiju mrežu odličnih cesta. Koje su propašću Rima, polako propadale….i do srednjeg vijeka tadašnja kršćanska Evropa bila je jedna obična vukojebina. Bez cesta, bez gradova, pismenost je opstala samo u samostanima. I taj Karlo Veliki, kojeg danas dižu u nebesa, bio je polupismen ili baš nepismen. Plus svega današnjim mjerilima gledano, i genocidni zločinac. Naime, nepokorene poganske narode po srednjoj Evropi je posmicao samo tako. Dok nisu formalno prešli na kršćanstvo. Onda se smirio. Ta srednjevjekovna Evropa je ozbiljnije ceste počela graditi tek u 18-tom stiljeću.
Kao da je problem prebaciti bilo što na drugo mjesto. Ljudske ruke mogu svašta, a tek sa zaprežnim kolima. Tako da tako neozbiljno i neodraslo gledati je smiješno.
Nego, znate li, koliko bi čovjeku u kondiciji trebalo dana da pješke prevali put od Lisabona do Vladivostoka? Jedini problem bi bio preko golemog Sibira pješačenje usred zime!

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
1 godina prije
Reply to  zlatan

zlatan
Imaš za neozbiljne ozbiljnu ideju kako prebaciti 400 tona tereta, dužine 32 metra, 500 kilometara bez ceste zaprežnim kolima?

Ivo
Gost
Ivo
1 godina prije
Reply to  Son of Alerik

upregnemo jakog magarca tvog kalibra i stvar rješena. Ili ako smo pametniji, materijaliziramo 400 tona tereta, dužine 32 metra na par metara od odredišta.

Piretis
Member
Piretis
1 godina prije

Ako smo imali klackalicu ili ljuljačku još je bilo dobro, ako ne, sami smo se igrali igre za koje nije trebalo nikakvo pomagalo. Lovili se, igrali “Ćorave bake”, kauboja i indijanaca (bila je verzija partizana i nijemaca ali nitko nije htio biti nijemac), žmire (kad je već mrak), između dvije vatre, gluhih telefona… tko bi se svega sjetio.
Uglavnom igrali smo se stalno. Nikad nam nije bilo dosadno. Dolazili doma gladni, zmazani pa i krvavi. Ali koga briga, jednom si dijete.

zlatan
Gost
zlatan
1 godina prije

Poštovani gospon Kobaš! Nismo svi imali tu sreću da se rodimo na selu i da imamo konje i zaprežna kola, neki od nas rodili su se u gradu, i od rođenja neprekidno živimo u gradu. Iako je u mojem djetinjstvu i po mome Splitu bilo konja sa zaprežnim kolima, kao i širom ex-yu, a ako pogledamo neke snimke npr., iz Rima još početkom pedesetih godina, bilo je konja sa kolima i u predgrađima Rima. Brzi razvoj motorizacije doveo je do nestanka konja sa ulica gradova, već sredinom šezdesetih. Neki ljudi samo malo mlađi od mene, ne vjeruju da su Splitom i drugdje po ex-yu i šire, još konji vukli terete, još sredinom šezdesetih.
Inače ne slažem se da su današnja djeca nužno manje tjelesno aktivna. Nažalost, ima dosta debele i predebele djece, koja jesu neaktivna. Ali ima i djece i mladih ljudi koja zaista jesu aktivna tjelesno i nešto vježbaju. Dapače, atletskih tipova kakvih ima danas, nije bilo prije samo nekoliko desetljeća.

POVEZANE VIJESTI

Nije pronađen nijedan rezultat.

Izbornik