Cebe

Ljuljaška - Cebe
11 komentara

Namjerno sam stavio u naslov samo ovu riječ kako bih zaintrigirao čitatelje, jer pretpostavljam da je malo onih koji će razumjeti njeno značenje dok ne pročitaju tekst.

A cebe ili cebaljke su, u stvari, ljuljaške. Tako smo ih zvali samo u mom kraju, ili možda još negdje, u to nisam siguran, ali sam ih se nedavno sjetio jer su imale važno mjesto u mom djetinjstvu. Tada gotovo da nije ni bilo igrački koje su se kupovale, pravili smo ih sami ili su nam ih pravili odrasli. Tako je bilo i s cebama.
Pravili smo ih na razne načine, od različitog materijala, na raznim mjestima i u raznim prilikama. Recimo, mnoge prave domaćinske kuće su u to vrijeme imale konje i zaprežna kola na kojima su dovozili sijeno, slamu, klasuru, konoplju, lan i slične terete koji su se, nakon što se natovare, morali vezati jakim, debelim konopcem koji smo zvali jedek. E, taj jedek smo često koristili za ljuljanje. Vezali bismo ga za neku jaku granu na povisoko drvo, a u donjem dijelu pri zemlji zavezali čvor koji bismo stavili između nogu i tako sjedili na njemu i ljuljali se. Nažuljao bi nas čvor ubrzo pa se nje moglo dugo izdržati ljuljati u jednom navratu, ali tad bi drugo dijete sjedalo na ljuljačku i tako redom.
Ali najčešće smo cebe pravili, uglavnom dok smo čuvali stoku, od vrbovih grana. Vrba koje su kresane, što znači da su im na određenoj visini svakih nekoliko godina sječene grane za ogrjev, bilo je svuda oko nas i obično su bile posađene u redovima, na pravilnim razmacima. Na tim vrbama grane nisu bile krte i ako biste ih pri dnu pokušali slomiti, one bo se samo presavile. Mi bismo s dvije susjedne vrbe savili po jednu granu skoro do zemlje, a onda ih vezali jednu za drugu. Sjeli bismo na mjesto na kom su grane zavezane i tako se ljuljali. To su bile naše cebe.
Rijetko se dešavalo, ali i toga je bilo, da nam roditelji ili neko od starijih napravi „pravu“ cebu. Jedek bi, oba kraja, zavezao za gredu dvorišne zgrade i tu se moglo cebati čak i kada bi padala kiša. Nekada bi to uradili na staroj, povisokoj voćki u dvorištu koja je imala pogodnu jaku granu za vezanje jedeka. Kasnije su se dosjetili i da sjedalicu naprave od daske koja je manje žuljala nego sam jedek.
Samo u početku je bilo potrebno da djecu ljulja neko drugo, starije dijete ili odrasli. Ubrzo bi se savladala tehnika samostalnog ljuljanja tako šro bi se noge u koljenima naizmjenično savijale i pružale, a trup pomjerao naprijed ili nazad. Sjećam se da sam bio veoma sretan kad sam usvojio i ovo umijeće i osjećao se odjednom odraslijim.
Međutim, cebe su bile i uzrok čestih, nekada i ne baš bezazlenih padova. Najčešće one vrbove, na kojima nekada u žurbi nismo dovoljno čvrsto vezali grane. One bi se odvezale baš kad smo unajvišoj fazi ljuljanja, tada je opterećenje najveće, i padalo bi se obično na leđa i ostajalo bez zraka. Znamo da je slična nezgoda opjevana i u pjesmi „Pokraj Save bagrem drvo raste“ s koje je jedan nesretnik pao i travu, a fesić mu odletio u Savu.
Razmišljajući o cebama, razmišljam i o tome kako se život djece nekada i sad razlikovao. Nekada su djeca morala posjedovati jednu vrstu kreativnosti da bi se uspješnije snalazila u životu, a danas drugu. I jedna i druga kreativnost su važne i potrebne, ali je velika šteta što su današnja djeca sve manje fizički aktivna.

11
Ostavite komentar

avatar
10000
4 Grupirani komentari
7 Odgovori unutar grupe
0 Pratitelji
 
Komentar koji izaziva reakcije
Najaktivniji komentar
10 Komentatori
samo takoIvoSon of Alerikzlatanzlatan Zadnji aktivni komentator
  Pretplati se  
najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Piretis
Gost
Piretis

Ako smo imali klackalicu ili ljuljačku još je bilo dobro, ako ne, sami smo se igrali igre za koje nije trebalo nikakvo pomagalo. Lovili se, igrali “Ćorave bake”, kauboja i indijanaca (bila je verzija partizana i nijemaca ali nitko nije htio biti nijemac), žmire (kad je već mrak), između dvije vatre, gluhih telefona… tko bi se svega sjetio.
Uglavnom igrali smo se stalno. Nikad nam nije bilo dosadno. Dolazili doma gladni, zmazani pa i krvavi. Ali koga briga, jednom si dijete.

Ante
Gost
Ante

Ja sam te cebe oduvijek znao samo kao ljuljačka.

my sky
Gost
my sky

kod nas se to zvalo “gingalica”

zlatan
Gost
zlatan

MY SKY, da u Dalmaciji, vjerojatno i u Istri, zvali smo ih – gingola. Talijanizam. Pa smo za ljuljanje govorili – gingolavanje.

samo tako
Gost
samo tako

U Istri, gondula- gondulati se

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik

Kažu…kad je Bog predavao ljudima pismo, da im ga je predao kao blagoslov, ali i kao prokletstvo. Blagoslov – zato što će se lakše sporazumijevati. Prokletstvo – zato što će zanemariti pamćenje. Dotad se sve ono bitno moralo pamtiti i prepričavati pa opet pamtiti i tako prenositi kroz vrijeme. Do jučer je svatko od nas znao napamet barem 100 telefonskih brojeva. danas nije čudno da ne znamo ni svoj broj telefona prije nego pogledamo u mobitel. Ako je pismo dovelo do toga da ne moramo sve pamtiti, smarphonei i google su nas doveli do toga da ne moramo ništa pamtiti.… Pročitaj više »

far
Gost
far

Jako dobar komentar. Ovdje bih samo citirao jednog pametnog Njemca “Tehnika dozivljena kao jedini izvor otkrica (Entbergung), postaje postolje (Gestell) (kao neka vrsta Ikone od koje ocekujemo spasenje). Ovo postolje sakriva od covjeka pristup istini i spoznaji. Tehnika predstavlja zavrsetak matafizike i zaboravljanje Bitka (Seins) te kao takva najvecu opasnost, opasnost samounistenja”.
Sta bi Heidegger rekao danas da vidi mobilne telefone i danasnje zombije

zlatan
Gost
zlatan

Gospon SON of…ništa od toga nije točno. Ljudi su oduvijek bili i bit će kreativni, barem neki pojednci među nama. Npr., i ti ljudi koje spominjete iz djetinjstva, kako bi se oni snašli životu u pećini? Ili kako bi se snašli u nekom mega-gradu? Bi li se naučili koristiti metro sistem? Šire gradsko područje, zapravo Tokijo i regija Kanto oko njega, ima tako razgranat i metro i “obični” željeznički sistem, da se i sami ljudi iz te regije Kanto teško snalaze. A kako bi se snašao neki taj “kreativni” seljak od prije nekih 50-tak godina? Nikako………….. Taj obelisk u Parizu,… Pročitaj više »

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik

zlatan
Imaš za neozbiljne ozbiljnu ideju kako prebaciti 400 tona tereta, dužine 32 metra, 500 kilometara bez ceste zaprežnim kolima?

Ivo
Gost
Ivo

upregnemo jakog magarca tvog kalibra i stvar rješena. Ili ako smo pametniji, materijaliziramo 400 tona tereta, dužine 32 metra na par metara od odredišta.

zlatan
Gost
zlatan

Poštovani gospon Kobaš! Nismo svi imali tu sreću da se rodimo na selu i da imamo konje i zaprežna kola, neki od nas rodili su se u gradu, i od rođenja neprekidno živimo u gradu. Iako je u mojem djetinjstvu i po mome Splitu bilo konja sa zaprežnim kolima, kao i širom ex-yu, a ako pogledamo neke snimke npr., iz Rima još početkom pedesetih godina, bilo je konja sa kolima i u predgrađima Rima. Brzi razvoj motorizacije doveo je do nestanka konja sa ulica gradova, već sredinom šezdesetih. Neki ljudi samo malo mlađi od mene, ne vjeruju da su Splitom… Pročitaj više »

POVEZANE VIJESTI

Izbornik