Dopisnica “Komsomoljske istine” Darja Aslamova podigla je “zabranjenu” zastavu Rusije na otvaranju Olimpijade

Usamljena ruska zastava vijorila se nad tribnama olimpijskog stadiona u Pyeongchangu. Netko snažan i uporan je tvrdoglavo njom mahao, ne zaustavivši se ni na trenutak. Sam. Gdje su ostali?

Na ulazu na otvaranje Olimpijade upoznala sam samo dvije djevojke iz Vladivostoka – Anju i Katju. Vesele djevojke. “Kako smo odbacili svoje”, rekle su. “Sad se osjećaju loše. Što učiniti?“ Pa, u najkraćem, Rusi svoje u borbi ne napuštaju.

Klanjanje Amerikancima

Hladnoća na tribinama bila je polarna. Nisu pomagali ni odjeća ni samozagrijavajuće vreće, o koje su novinari trljali ruke da im se ne smrznu. Niti sve lijepe bajkovite koreanske životinje i bijeli tigar Suhorang, koji su bili na stadionu, nisu mogli zagrijati publiku. A od prekrasnih koreanskih djevojaka u nacionalnim haljinama, zubima su mi zacvokotali. Uslijedila je pjesma “Gangam Style”, uz koju su se timovi sportaša počeli pojavljivati na terenu. Počelo je! Ljudi su ustali s mjesta i počeli plesati kako bi se zagrijali.

Amerikanci su pozdravljeni kao zemaljska božanstva. Najveći tim u povijesti Zimskih olimpijskih igara! Obožavatelji samo što u trans nisu pali. I eto, tu sam se naljutila. Sjetila sam se kako su ruskim novinarima u Pyeongchangu došli važni članovi MOO-a (Međunarodnog olimpijskog odbora) s lažnim smiješkom na usnama, kako bi im održali odgojni govor – rekli su nam šta možemo, a šta ne možemo (na primjer, mahati trobojnicom u novinarskoj loži). Na kraju brifinga dodali su: “Vi novinari ste slobodni ljudi!”

Bratska pomoć

Ah, slobodni! Pa, ja ću vam sad pokazati!

Nagovorila sam novinare iz bivših bratskih republika (neću reći koje, za svaki slučaj) da snime moju protestnu akciju na mobilni telefon. Naš tim je nastupao nakon Austrijanaca. Zavila sam se u rusku zastavu, podigl plakat “Nema igara bez Rusije” s tigrom Suhorangom koji nosi našu trobojnicu i vikala iz sve snage:

Rusija! Naprijed! Momci, nema predaje!

Tad je počelo! Kolege su skočili sa svojih mjesta i počeli me snimati. Svi su se smijali i pokazivali palčeve gore. Svaka čast! Tako treba! Čak su pljeskali! I nema agresije! Uvijek sam primjećivala da ljudi vole odvažno djelovanje.

“Svojih se ne odričemo!”

No, zastave su se bojali isticati čak i u našem Sportskom domu, koji je upravo otvoren u Gangneungu! Iako je to službeno Dom ruskih navijača. Napisali su “Rusija u mom srcu“, nacrtali matrojoške, donijela slatkiše iz Tule, natočili svima po šalicu čaja (ne votke), plesala se Kaljinka i pjevale “Crne oči”. Navijači su bili u Sportskoj kući. Za takve Olimpijske igre to nije dovoljno. Tu je bradati frizer Aleksej iz Peterburga: “Sportaši su Rusi, a ja sam Rus. Svojih se ne odričemo!“ Isticale su se djevojke u kokošnikovima i čudnim zračnim kapama boja ruske zastave. Koreanci su se pojavljivali kao moralna potpora. No, i sportaši su odlučili ne zaostajati. Došli su samo veterani. Tako značajni kao Nikolaj Zimjajev, četverostruki olimpijski prvak u skijaškom trčanju.

Pa, biste li nastupali pod bijelom zastavom u sovjetskim vremenima? – pitala sam Nikolaja.

Svaka Olimpijada je intriga, hladni rat. Činjenica da su naši sportaši sada u ovoj situaciji je politika. Zamka. Ako bismo se odlučili bojkotirati, ostali bismo bez sljedeće dvije Olimpijade. Jednostavno, Rusi su počeli sve iritirati svojom širinom, patriotizmom i ljubavlju prema domovini.

Kakva je to ljubav pod zastavom predaje? – ogorčena sam.

Naš moto je „Rusija u srcu“, a zastava … Tu je. U redu je. Sportaši u svakom slučaju žele nastupati.

A što je važnije za sportaša – medalja ili domovina?

Pa, prvo medalja. A onda i domovina. Ne prodajemo našu domovinu. Mi za nju nastupamo. A to je glavna stvar.

Darya Aslamova nije mogla obuzdati svoje osjećaje na otvaranju zimskih Olimpijske igara u Pyeongchangu. U petak, 9. travnja u Koreji, Zimske olimpijske igre -2018

Tekst s KP.RU preveo: Ivo Kobaš