Doživljaj sa šaltera u Bosanskom Šamcu

Samo spominjanje šaltera kod mnogih ljudi izaziva neki od neugodnih osjećaja. Podsjeća ih na njihovo loše iskustvo.

Ali šta možemo, nekada moramo posjetiti neki od šaltera, bilo da su oni u bolnici, pošti, državnoj upravi… Tamo su često zaposleni ljudi koji ne strepe za svoj posao i kojima nije mnogo stalo do dojma koji će ostaviti na stranke. A nisu ni posebno stimulirani da bi bili drukčiji i zato se ponašaju onako kako se njima čini da to trebaju činiti – često neodgovorno i bahato.

Nedavno sam bio u zavičaju i trebao sam obaviti neke poslove u državnim organima pa sam se nagledao svega i svačega. Za jednu potvrdu sam išao namjerno pola sata nakon što počinje radno vrijeme, mada mi se žurilo, jer sam znao da oni obično počinju raditi kasnije nego što bi trebali. Kad sam došao, primijetio sam da su od devet stolica u prostoriji, koliko je trebalo biti i „radnika“, samo dvije bile popunjene. Jedna gospođa je nešto gledala u kompjutor i u papire, dakle, radila, a kasnije sam shvatio da je muškarac, koji je također gledao u ekran, igrao neku igricu. Kad sam rekao šta mi treba, gospođa je rekla da će ona odmah pozvati referenta koji je „tu negdje gore“, što je i učinila. Ovaj je došao, sjeo za pult, a onda se ljutio što mu je kompjutor tako spor i još ko zna sve zbog čega, dok je radio ono što mi je trebalo. I napokon je uradio.

Kako je bilo više tih potvrda i raznih papira koji su mi trebali, nahodao sam se poprilično i nagledao namrštenih faca. Ali da ne pričam o njima, ispričat ću jednu sasvim drukčiju priču, o jednoj neobično ljubaznoj mladoj službenici koja radi na šalteru Poreske uprave u Bosanskom Šamcu. Kasnije sam saznao da se zove Sanja Maksimović. Kad sam došao kod nje da tražim i ovdje jednu potvrdu, ispred mene je već stajao i obavljao posao jedan mještanin mojih godina. Nisam mogao ne čuti njihov razgovor. Ona mu je prvo pomogla da ispuni neke dijelove formulara koji on sam nije uspio popuniti. Poljoprivrednik je i traži poticaj koji su vlasti u Republici srpskoj omogućile ovoj kategoriji ljudi. Međutim, trebalo je predati zahtjev i ispuniti određene preduvjete. Kad su sve to obavili i kad je trebalo samo još potpisati formular, službenica je rekla da prije toga treba platiti još, čini mi se, trideset maraka neke takse ili tako nešto. Čovjek se na to unervozio, rekao je da to prelazi svaku mjeru, da se već toliko naplaćao da će na kraju još biti na gubitku i da mu je dosta toga, te da zbog toga povlači zahtjev. To je govorio povišenim tonom, kao da je službenica ta koja je kriva za sve.

Ali ona je i dalje bila ljubazna i pokušavala mu objasniti zašto misli da bi bila šteta da sada odustane. Sve ono što je platio bi mu propalo, a ovako kad uplati i ovaj posljednji iznos, dobit će poticaj koji će pokriti sve troškove, računajući i ovaj posljednji, i ostat će mu još sedamdeset maraka, ako sam dobro zapamtio. Čovjek je i dalje bio ljut, a službenica je ostala strpljiva i ponašala se kao da se stranka odnosi prema njoj najljubaznije. Nije se morala toliko truditi, ali je bilo očito da želi dobro tom čovjeku, da mu želi pomoći i da joj je to bilo mnogo važnije od odnosa stranke prema njoj. I uspjela je. Čovjek se na kraju smirio i popustio.

Nakon ovog čovjeka i ja sam došao na red i rekao šta mi treba. Ona je rekla da će to odmah napraviti, što je i učinila, a dok je iz printera izlazila potvrda rekla mi je da ću samo morati sačekati da dođe šefica, jer bez njenog potpisa ne može izdati dokument. Ja sam već trebao krenuti na put i rekao sam da mi je žao, u tom slučaju moram doći kad se ponovo vratim u Bosnu, za nekoliko mjeseci. Ona je opet pokušala da nađe prihvatljivo rješenje pa mi je rekla da može i neko drugi podići potvrdu i poslati mi, samo da kažem ime osobe koja će to učiniti, jer nema potrebe da se ponovo maltretiram dolazeći. Dao sam joj ime osobe i moj broj telefona. Kako sam u žurbi zaboravio reći toj osobi da treba podići potvrdu, službenica me zvala nakon nekoliko dana i rekla da je potvrda odavno potpisana, ali da moj prijatelj ne dolazi po nju. Obećao sam joj da ću mu odmah javiti i on je otišao po potvrdu, a potom mi se javio i pohvalio službenicu kako je bila ljubazna. Znači, nije takva bila samo jednog dana, to joj je, po svoj prilici, stil ponašanja.

Eto, neka se zna da ima i takvih službenika na šalterima. Onih koji uživaju u svom poslu, koji ga savjesno obavljaju i s kojima su stranke zadovoljne. Eh, kada bi svi radili samo s malo više ljubavi, ozbiljnosti i poštovanja…