fbpx

Govoriti glasnije?

deranje

Spadam u one koji ne govore dovoljno glasno, što mi ponekad prigovore. A meni jednostavno tako odgovara i bez obzira na pokušaje da “pojačam ton”, ništa se nije promijenilo.

Kad sam bio u vojsci, stalno su nam govorili da moramo govoriti glasno i razgovijetno, posebno da zapovijedi moramo tako izgovarati. I razumljivo je to, oni kojima se govori trebali bi čuti što im se kaže. Treba računati i s time da ima osoba koje ne čuju dobro, a svrha komunikacije je u tome da se čuje i razumije. Znam da se jednom jedan suvozač žalio da ništa ne čuje što sin i ja pričamo ne prednjim sjedištima auta jer smo obojica tihi, i takav govor zaista zna biti otežavajući faktor u komunikaciji, a nekada možda i nepristojan.

Međutim, ako zanemarimo sve ovo što sam rekao, postoji li još razloga koji nas upućuju na to da trebamo glasnije govoriti, čak i onda kad nas dovoljno dobro čuju? Mnogo ljudi misli da je vrlo važno govoriti nešto glasnije. Sjetih se čovjeka kome se sad ne mogu sjetiti imena, koji je bio poznat prije 20-30 godina po svojim humanitarnim aktivnostima, po tome što je patentirao aparat za hemodijalizu i na tome lijepo zaradio, a kasnije bio kandidat za predsjednika Slovenije. Nije bio visoko obrazovan ali je imao mnogo različitog životnog iskustva. On je rekao da je u Crnoj Gori, gdje je služio vojsku, naučio da treba glasnije pričati. Kaže, tamo ako ne pričaš glasno, ljudi ti ne vjeruju, misle da nešto muljaš, da nisi siguran u ono što govoriš, ali kad zagrmiš, svi se okrenu prema tebi i pažljivo saslušaju šta govoriš. Odmah postaneš značajniji, ozbiljniji, a i pametniji u njihovim očima.

Jedna prijateljica mi je pričala kako je imala šefa koji je bio baš drastičan slučaj. Njemu se bilo uzaludno obraćati normalnim tonom. Dok mu nešto glasno ne opsuješ ili ne udariš šakom po stolu, taj te i ne sluša, ili te sluša bez ikakvih ozbiljnijih reakcija. Ali kad podvikneš, on se trgne i tek tad te ozbiljno sasluša.

Ima i onih koji smatraju da je nebitno kako nešto govoriš, važno je šta si rekao. Možeš govoriti sve glasno, lijepo i kićeno, sa savršenom dikcijom, s gestikulacijama koje će ostaviti odličan dojam kod slušatelja, ali ako u govoru nema sadržaja, ništa od toga. Čak misle da je dobro govoriti tiše jer time primoravaju slušatelje da se više koncentriraju, da budu pažljiviji i mirniji. Ima glasnih predavača koje slušatelji opet nadjačavju svojim žamorom i ne čuju ih dobro, a ima tihih koje ipak svi čuju jer pažljivo slušaju, jer im je zanimljivo ono što govore.

Koji onda način govorenja preporučiti, je li doista prednost u glasnom ili tihom govoru? I gdje je ta granica između jednog i drugog? U stvari, čini se da u toj granici i jest bit. Ne treba pretjerivati ni na jednu ni na drugu stranu. Biti glasam i jasan ne znači derati se nepotrebno preko svake mjere, nego samo govoriti toliko glasno i jasno da ste sigurni da vas svi prisutni bez problema razumiju. Ne treba pretjerivati ni u tihom govoru, jer čemu priča ako vas oni kojima pričate ne razumiju? Ako smo i nešto tiši, to ipak ne bi smjelo biti toliko tiho da nas ne čuju ili da nas s naporom čuju. Neka to ne prelazi granicu da nas neko ne čuje ni kada se svi dobro umire. Ipak, ako griješimo i govorimo preglasno ili pretiho, čini se da je manji grijeh govoriti glasnije nego tiše. I zbog toga što se tako govornika razumije šta je rekao, a i zbog dojma koji ostavlja, uvjerenja da je siguran u ono što govori.

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
1 Comment
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
hahaha
Gost
hahaha
3 godine prije

“Nije bio visoko obrazovan ali je imao mnogo različitog životnog iskustva. On je rekao da je u Crnoj Gori, gdje je služio vojsku, naučio da treba glasnije pričati.”
Dalje ne treba čitati.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik