fbpx

Pogled iz Donbasa: Ukrajina je tretirala ljude ovog regiona kao podljude, što je učinilo mir nemogućim

Evakuacija ljudi iz Donbasa

Vojnom sukobu u Ukrajini, koji je počeo 24. februara, prethodio je dugi rat u Donbasu. Tokom osam godina odnio je živote najmanje 14.200 ljudi (prema podacima OHCHR-a), preko 37.000 je ranjeno, stotine hiljada su postale izbjeglice ili su im uništeni domovi. Deeskalacija je postignuta u februaru 2015. godine, pošto su obje strane shvatile da je loš mir bolji od dobrog rata i pokušale su pronaći političko rješenje na osnovu sporazuma iz Minska. To, međutim, nije uspjelo donijeti mir Donbasu, koji se umjesto toga suočio s osam dugih godina ekonomske i pravne blokade, praćene haotičnim granatiranjem područja u blizini linija fronta.

Bile su to osam teških godina, koje su uključivale obnovu bombardovanih škola, bolnica i kuća, prilično ponižavajuću zavisnost nekadašnjih dobrostojećih ljudi od humanitarne pomoći, ekonomski pad zbog ekonomske blokade koju je uvela ukrajinska vlada, ograničen pristup penzije i rizik od ranjavanja ili ubijanja za one koji žive u urbanizovanim područjima na liniji fronta. Ljudi koji su glasali za nezavisnost Donjecke i Luganske Narodne Republike na referendumu u maju 2014. nikada nisu mogli zamisliti da žive u ovom beskrajnom teroru.

Bili su primorani da čekaju da taj teror prestane do februara 2022. godine, kada je Rusija priznala nezavisnost Donbasa, a zatim je rasporedila svoju vojsku da ga, između ostalog, zaštiti i oslobodi teritoriju koju su ukrajinske snage okupirale od 2014. To baš i nije bilo šetnju parkom, ali stanovnici Donbasa sada znaju da će za njih rat uskoro biti gotov. Narodne milicije obje republike čine sve što je u njihovoj moći da pobijede što pre.

Spoljašnjem posmatraču može se učiniti da se neki građani Ukrajine uz podršku ruske vojske bore protiv drugih građana Ukrajine koje podržava NATO. Ovaj opis, međutim, ne bi zadovoljio nijednu stranu u sukobu. Stanovnici Donbasa sebe više ne smatraju građanima Ukrajine, dok ukrajinska vlada i društvo u cjelini negiraju njihov suverenitet i odbacuju ih kao saradnike i plaćenike Rusije. I jedni i drugi nisu u pravu.

U stvarnosti, upravo je to uskraćivanje suvereniteta navelo Donbas da se odrekne svega što ima veze sa Ukrajinom, a počelo je mnogo prije 2014. Dozvolite mi da dodam da se ono što je gore rečeno odnosi na cijeli jugoistočni region Ukrajine, takođe poznat kao Novorosija; međutim, slučaj Donbasa bio je najdramatičnija i najotkrivenija manifestacija.

Sve je počelo dehumanizacijom. Nakon sticanja nezavisnosti 1991. Ukrajina je bila prevelika da bi bila jednoobrazna. Entuzijazam Galicije na zapadu da izgradi nacionalnu državu bio je pomiješan s depresijom na jugoistoku zbog gubitka zajedničkog ekonomskog prostora sa Rusijom. Izgradnja mašina u Dnjepropetrovsku, Harkovu i Zaporožju je opala, a crnomorske brodske operacije u Odesi su zatvorene. Zemlja je opstala zahvaljujući metalurgiji i rudarstvu uglja. Obje industrije bile su koncentrisane oko Donbasa.

Dok je gotovo milion ljudi izašlo na ulice širom Galicije na sahranu ukrajinskog političara i disidenta iz sovjetskog doba Vjačeslava Čornovola, radnici Donbasa su se mučili u rudnicima. Dok su Ukrajinci putovali u Evropu kao radni imigranti, rudari u Donbasu su umirali na poslu zbog loših sigurnosnih standarda (profit je bio viši od života tokom tih mršavih godina).

”Neka ti rudari umru. Oni ionako ne vide ukrajinsko nebo” – tako su tada razmišljali neki Ukrajinci. Građani Donbasa nisu mnogo rasuđivali – bili su previše zauzeti iskopavanjem uglja i topljenjem čelika. Ipak, najagresivniji od njih nisu bili zadovoljni tom postavom, pa su odabrali put kriminala i napadačkih napada. Devedesete su bile vrijeme rasprostranjenog kriminala u Ukrajini, a takozvane ”donjecke bande” bile su među najvještijim u tome. Donbas se sada doživljavao kao leglo kriminalaca, što je dodatno narušilo njegov imidž. Istovremeno, Ukrajinci su zatvorili oči na slične finansijske grupe sa kriminalnim vezama u obližnjem gradu Dnjepropetrovsku.

Djelomično očuvana industrija (objektivno gledano, metalurgiju je lakše održavati nego, recimo, raketnu konstrukciju) i koncentracija kapitala u rukama uske grupe oligarha učinili su Donbas vozilom Partije regija, koja je bila poznata kao „pro-ruska”. U stvari, u tome je bilo malo ”proruskog” – osim činjenice da su njeni lideri iskoristili želju ljudi na jugoistoku da nastave da koriste ruski i zadrže svoje ekonomske veze sa Rusijom kao način da pojačaju svoju bazu. Ovo je bio posljednji korak ka dehumanizaciji Donbasa, koji se sada doživljavao kao neukrajinski. Umjesto podsticanja međuetničkog dijaloga, to je samo dovelo do obećanja ukrajinskih nacionalista da će Donbas učiniti više ukrajiniziranim. Bilo je isto kao što su ranije govorili o Krimu – da će ili biti ukrajinski ili depopulacijski.

Pojavila se karikatura tipičnog stanovnika Donbasa – zloglasnog alkoholičara, niskog radnika koji sanja o tome da Ukrajinu preda Kremlju. Ljudi u Donbasu su se uvrijedili, pričali o svojoj složenoj industriji koja zahtijeva sofisticirane vještine, i nazivali Ukrajince freeloaderima. Podjela unutar zemlje stalno raste.

Nakon toga uslijedio je prvi talas protesta na Majdanu, koji je odbacio jugoistok pod političkim vodstvom Donbasa kao entitet koji ne zaslužuje politički glas. Predsjednički izbori podijelili su zemlju na dvije polovine, a jedna strana optužuje drugu za falsifikovanje rezultata. Ljudi u centralnoj i zapadnoj Ukrajini smatrali su stanovnike jugoistoka niskim ljudima ropskog mentaliteta koji nisu u stanju da se bore za slobodu. Oni su organizovali proteste na Majdanu, zahtijevajući još jedan drugi krug glasanja. Političari koji su naginjali jugoistoku napravili su neke nespretne pokušaje da podstaknu slične proteste i sazvali kongres u Severodonjecku, koji su Ukrajinci kasnije označili kao ”separatistički”. Kasnije su, međutim, odustali iz straha da će narušiti novootkrivenu krhku stabilnost zemlje.

Ta osveta je uslijedila 2010. godine, kada je njihov kandidat pobijedio na izborima. Izmišljeno je pogrdno skandiranje: “Hvala, Donbase za predsjednika koji je magarac.” Tenzije u zemlji su rasle, a nije ih smirilo čak ni Evropsko fudbalsko prvenstvo 2012. godine, čiji su domaćini bili Ukrajina i Poljska. Jugoistočnici su uživali u svom omiljenom sportu, dok su se zapadnjaci okušali u organizaciji događaja na evropskom nivou. Svi su izgledali srećni, a ipak su se zapadnoukrajinski intelektualci, očekujući skoro pridruživanje EU, smješkali kako su prevarili ”rudare” namamivši ih svojim voljenim sportom.

Obične Ukrajince niko nije pitao da li misle da bi savez sa Evropom ili Rusijom bio bolji za njihovu budućnost. Oni koji su želeli bliže veze sa Rusijom smatrali su da je izbor očigledan, jer je njihov predsednički kandidat pobedio. Njihovi protivnici su smatrali da je Ukrajina, otkako je postala nezavisna 1991. godine, imala samo opciju da krene evropskim putem. Svi prijedlozi za održavanje referenduma su odbačeni. Ali kada je potpisivanje Sporazuma o pridruživanju EU stavljeno na čekanje, pobunili su se ljudi u centralnoj i zapadnoj Ukrajini.

Ponovo su pribjegli uličnoj politici, koju je Donbas prezirao. Ljudi u Donbasu su bili navikli da naporno rade, zarađuju dovoljno da im bude više nego udobno, i delegiraju politiku političarima, očekujući da zauzvrat dobiju kompetentno rukovodstvo i zaštitu prava govornika ruskog. Željeli su stabilnost za zemlju koja se oporavlja od finansijske krize 2008. i molili su svoje protivnike da ne podstiču građanski rat.

Aktivisti Majdana su to shvatili kao znak slabosti i odlučili su da mogu pobijediti ove ljude koje su smatrali ”rednjacima”, a sada ih nazivaju ”tituški”, ”donbasskim kriminalcima” koje su optužili za premlaćivanje demonstranata na Majdanu. Političari sa jugoistočne zemlje imali su dovoljno moći da rastjeraju demonstrante, ali su umjesto toga odlučili čekati i nastavili povlačiti relativno male jedinice specijalnih snaga Berkuta. Ovako su poraženi i sami napustili jugoistok da se suoče s novom vlašću, a još gore, rulji i njihovoj žudnji za osvetom zbog ”krvi majdanskih mučenika”. Prva odluka novog režima bila je ukidanje regionalnog statusa Rusije.

To je bio potez koji ljudi u Donbasu, Krimu, Harkovu, Odesi i Zaporožju nisu mogli da oproste. Ljudi koji su radije voleli težak rad od političkog aktivizma bili su u oružju. Krim, koji je uživao status autonomne republike i bio baza ruske Crnomorske flote, imao je sreću da ima podršku Rusije. Odesa nije bila te sreće. Dana 2. maja, ukrajinski nacisti i ”ultrasi’ iz cijele zemlje spustili su se na grad, rastjerali proruske borce i krenuli prema Kulikovom Polu, gdje su zapalili šatorski grad i Dom sindikata, ubivši penzionere, žene i druge obične ljude koji su se zabarikadirali unutar zgrade. Stanovnici Donbasa su odlučili da to sačekaju, nadajući se da „na kraju krajeva, oni nikako ne bi mogli…” – nikako nisu mogli upotrijebiti vojsku protiv svojih građana, nikako nisu mogli koristiti oklopno oružje protiv svojih građana, nikako nisu mogli koristiti zračne snage protiv svojih građana, nikako nisu mogli koristiti taktičke raketne sisteme protiv sopstvenih građana…

Nijedan ukrajinski političar nije bio sveti, kao ni narod Donbasa – to nije bilo ko od njih tražio. Činjenica je da je svaka eskalacija nasilja bila usmjerena na njih. Ukrajinci su bili ti koji su nastavili da dižu ulog i nikoga nije bilo briga. Rudari su uvek umirali, znate. Zašto bi ih bilo ko žalio? Oni su ”glupi robovi”, ne nose balaklave. Tada, 2014. godine, balaklave su doživljavane kao simbol superiornih ljudi, dok su ih ‘glupi rudari’ iz Donbasa (predvođen Valerijem Bolotovom) i njihove dobrovoljne pristalice iz Rusije (predvođeni Igorom Strelkovom) namjerno odbacivali. Životi stanovnika osiromašenih rudarskih gradova koštaju manje od života onih koji žive u prosperitetnim gradovima u blizini Karpatskih planina. Zrak u Donbasu smrdi na čađ i pun je ugljene prašine i industrijskih emisija,

Djeca su ubijena u Donbasu. Nikoga nije bilo briga, osim Rusije i potisnutih Rusa u ostatku Ukrajine. Za drugu stranu je bilo prilično zabavno – ljudi stružu svoju mrtvu djecu s asfalta i govore: ”Bombarduju nas, plašimo se, djeca nam ginu!” Ukrajinci su mislili da je to smešno, pravedna kazna za te dehumanizovane kopače zemlje. Svoju djecu su zvali ”larve koloradske bube”, jer pruge koloradske bube podsjećaju na georgijevsku vrpcu, koja je postala simbol ustanka u Novorosiji.

Sve je to uvjerilo Donbas da ima moralnu visinu, što mu je omogućilo da izdrži i preživi osam godina nevjerovatnih teškoća. Ukrajinci su dobili priliku da postignu političko rješenje sa sporazumima iz Minska, ako pristanu da tretiraju Donbas kao suverenu regiju unutar Ukrajine. Da su to uradili, Donbas bi izgubio interesovanje za politiku, vratio se svojim industrijskim korenima i prepustio bi kreiranje politike ponovo u rukama zapadne Ukrajine za nekoliko godina. Ali oni to ne bi učinili, čak ni zbog zaustavljanja rata. Priznavanje suvereniteta Donbasa bila je crvena linija za Ukrajinu, kao i dijalog sa Donbasom.

Ukrajinsko rukovodstvo se držalo tih crvenih linija čak i nakon što je Rusija rekla da će prekinuti pokolj koji je u toku na svom pragu. Dakle, ono što sada imamo je nova sezona rata, koja traje za Donbas od 2014. Vojske dvije narodne republike jurišaju na ukrajinska utvrđenja dok ukrajinska vojska nastavlja bombardovati stambena naselja u Donjecku. Ljudi u Donbasu su prestali da se pitaju „za šta su sve sposobni“. Sada znaju da su ukrajinska vojska i vlada sposobne na sve – da bombarduju gradove, muče ljude i pokušavaju da odaju Donjecke koje su ubili za stanovnike Kijeva, navodno ubijene ruskim raketnim udarima. Jedino što ne mogu da urade jeste da priznaju da su građani Donbasa ljudi poput njih, ljudi koji imaju svoje interese i spremni su da se bore za njih dok ne pobijede ili ne poginu u borbi.

Autor: Vladislav Ugolny

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.


Posjetite naš novi video kanal na platformi Odysee i obvezno se registrirajte, kao i najveću arhivu alternativnih video snimaka Jubitu.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
29 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Fend
Gost
Fend
19 dana prije

Tek takoreci nedavno Rusi su shvatilii da su ljudska prava igrokaz za NATO-vce. Za vrijeme drugog svj.rata Nijemci su tretirali ruske zarobljenike gore nego zivotinje. Za Ruse nema ljudskih prava od NATO-vaca, citaj novih nacista.

Probuđeni
Gost
Probuđeni
19 dana prije

I sav taj čemer se događao dok je u Kijevu vladao proruski potrčko
I putinu to nije smetalo
Problem je nastavu kad su Ukrajinci skužili da bi im uz Zapad moglo biti bolje
A onda Putin reče, necete vi nikuda bez mene
Gledajte Bjelorusiju kako joj super ide

tri p
Gost
tri p
19 dana prije

Naišao sam prije par godina na odličan dokumentarac, čini mi se BBC-a, u biti to je trebala biti razglednica Poljske i Ukrajine uoči evropskog prvenstva, znači 2011 g. Novinar obilazi stadione po ove dve zemlje, odlazi na utakmice lokalnih klubova. Naravno prvo rezignacija, pa šok, Ukrajinci svi kao jedan dižu… Pročitaj više »

norbert
Gost
norbert
19 dana prije

Konačno jedan pristup (esej) temi Ukraini na analitički način, gdje se vidi kako je Ukraina bila i jeste jedan aglomerat, etničkih, religijskih, kulturoloških, povjesnih zadatosti, koji su oblikovani u ucrtavanjem državnih granica po političkim ineresima nakon I i II svjetskog rata. Nacistički nacizam Rutenije i zapadnih provincija (današnje) Ukraine koje… Pročitaj više »

hiber
Gost
hiber
19 dana prije

Otprilike sada vidimo kako bi izgledao vojni neuspjeh agresije Njemačkog raicha na Cehoslovačku sa zaglavljenim Wermachtom negdje na Sudetima. Hitlerova argumentacija je bila slična, ali za razliku od Putina, uspijeh potpun. Nesretni Putler danas od Iranaca prosjači 300 šehid dronova ne bi li stao na kraj HIMARSima, a ukrainci su… Pročitaj više »

Probuđeni
Gost
Probuđeni
19 dana prije

Pobijedio Putin ili izgubio..
Ostao jr bez 40.000.000 ljudi koji su se u srcu osjecali najruskije sto jedan nerus moze biti

Rimtutituki
Gost
Rimtutituki
19 dana prije

Upravo tako kao poljube,što se sprema Ukrajincima u europi,nemaju pojma,već ih po njemackoj nazivaju untermensch

eduard
Gost
eduard
19 dana prije

“Ukrajina je tretirala ljude ovog regiona kao podljude”Logično, glumci na vlasti također nisu ljudi ..

crno vino
Gost
crno vino
19 dana prije

moja mala nema mane

Max
Member
Max
19 dana prije

ukri su krivi.

404
Gost
404
19 dana prije

Nigdje u zapadnim medijima nečete nači vjest, da ukrajinske vojne snage raketiraju i granatiraju civilna naselja u Donbasu i ostalim proruskim regijama i pobijaju na desetine civila.
Zapadni mediji su izuzetno profašistički i podržavaju zločine nad svima, koji nisu podložni Americi.

404
Gost
404
19 dana prije

Poljaci i Ukrajinci su kopirali njemački nacizam, iako jim je nanio ogromno patnji i stradanja. Sad bi to oni htjeli praksirati na drugima. Isti takav fenomen je Izrael, koji je omislio svoj vjerski fašizam i kopirao metode njemačkog SS-a. U Ukrajini i Poljskoj židovski bogataši plačaju i naoružavaju neonacističke i… Pročitaj više »

POVEZANE VIJESTI

Izbornik