Ovih dana je jedna nepoznata devedesetogodišnja baka svojim izjavama izazvala zanimanje mnogih za njen stav o tome kako treba živjeti.
Rekla je da ima devedeset godina, ali da se osjeća kao da ima pedeset. Svakog dana pleše po dva sata, zanima se za književnost i politiku i ima dečka za koga ne zna koliko ima godina, ali s njim često razmjenjuje knjige. Kaže da nikada ne pije lijekove i nikada se nizašto ne žali. „Krenite od onoga što imate, a ne od onoga što želite. Ja sam jednostavno sretna što sam živa!“, poručuje ova živahna starica.
Možda je dio tajne o sretnom životu upravo sadržan u životnoj filozofiji ove starice? Ako razmislimo, možda ni nama nije tako loše kako nam se nekad čini? Poznata nam je, vjerujem, ona priča o pozitivcu i negativcu koji za istu čašu kažu da je napola puna i napola prazna. Obojica su u pravu, vide potpuno isto, ali to različito doživljavaju i zbog toga se različito osjećaju. To kako nešto vidimo i doživljavamo često je više rezultat našeg načina na koji nešto gledamo i doživljavamo nego stvarnog stanja. Zato se neko raduje toplom i sunčanom danu, a nekoga istog tog dana „ubi vrućina“. Nekoga neka pjesma razgali i oduševi, a nekome „probi uši“. Dobro, ima tu i stvari ukusa, ima i drugih elemenata, ali oni koji su takvi da uglavnom pozitivno gledaju na stvari, oni većinu stvari tako i doživljavaju, a oni koji sve vide „crno“ u svemu traže ono što nije dobro, što smeta.
Takvi ljudi utječu i na one oko sebe pa često zaključimo kako se u društvu s nekim ljudima osjećamo ugodno i vrijeme nam brzo prolazi, a s drugima nam je dosadno i neugodno, a vrijeme nikako da prođe. Teško je lijepo se osjećati s nekime ko samo kuka, samo priča o svojim ili tuđim problemima; ko se žali sad na ovu sad na onu bolest; na odnos djece, susjeda i kolega prema njemu; na vrijeme i gužve u prometu i tako u nedogled. To i kod onih koji ih slušaju izaziva tmurna osjećanja. Oni svojim utjecajem stimuliraju i ljude oko sebe da budu tmurni i time još dodatno sami postaju akumulatori negativne energije.
Za razliku od njih, oni koji su poput bakice s početka priče, svojim djelovanjem postižu sasvim suprotno. Oni privlače ljude i kod tih ljudi utječu da budu pozitivni, optimisti, i tako pomažu da se sredina u kojoj se nalaze prilagođava njima, da bude pozitivnija. Oni ne dozvoljavaju da tmurna atmosfera nadvlada među ljudima i zato treba dobro razmisliti o načinu života ove iskusne starice i o njenim pozitivnim stavovima. Koristiti se treba što više tuđim iskustvima, jer vlastita nekada znaju biti tako skupa.
Ako se čaša puni onda je napola puna, a ako se prazni onda je napola prazna. A ako se ništa ne dešava, onda je to samo pola čaše vode.
Realnost ne zavisi od ličnog doživljaja.
Potpuno se slažem sa stavom i filozofijom spomenute bakice i svako je kovač svoje sreće . Osim pozitivne životne filozofije treba imati i sreću da se rodiš u obitelji čiji preci nisu (puno) griješili glede načina života i prehrane pa ćeš osim nauka od njih dobiti i zdrav gen koji ti omogućuje dugovječnost. U takvom slučaju će ti biti puno lakše optimistički gledati na svijet jer nisi opterećen naslijeđenom “greškom”. Da ne pomislimo kako je nemoguće popraviti situaciju za sebe i naslijednike, treba se potruditi da shvatimo zašto nam je sadašnjost loša (siromaštvo, bolest, razne nesreće) i prihvatiti činjenicu da nam je to kazna za grijehe naših predaka. Taj “križ” koji smo naslijedili možemo skinuti ili barem smanjiti ako prestanemo činiti loše stvari (griješiti) i svoju aktivnost i filozofiju okrenemo u pozitivan smjer. Nema garancije da ćeš do kraja svog života ispraviti naslijeđenu “karmu”, ali svoje pozitivno ponašanje i filozofiju… Čitaj više »
Nama je sasvim normalno gledati na dob od 90 godina kao na duboku starost. Ne zato što bi to činjenično bilo tako, već zato što smo programirano da tako mislimo. Ne postoji ni jedan razlog zbog kojeg bismo starili, osim što ‘majmun radi što majmun vidi’, tj.osim što vidimo druge da stare pa onda smatramo prirodnim i normalnim da starimo i sami. Koliko god godina imali službeno, nitko od nas doslovno nije stariji od nekoliko godina. Stanice s kojima smo došli na svijet i ove koje nas danas tvore nisu iste. Ono što nas tjera da o sebi mislimo kao o starima jesu sjećanja (od kojih većina nije točna, već smo ih prilagodili sebi, interpretiramo ih ovisno o raspoloženju) i emocije zapetljane u tijelu koji zajedno utječu na formiranje novih stanica. Biti mlad jest stvar izbora, a ne nužde. Nekad su ljudi živjeli puno više godina (pa ćemo u Bibliji… Čitaj više »