Predatorskom kapitalizmu trebaju ratovi, ali je nasilje dokaz da se kao sustav bliži kraju

Ako smo do 1990. na Zapadu imali „kapitalizam s ljudskim licem“, sustav koji je strogo pazio da ne zadire previše u socijalnu državu, što je bio isključivo zahvaljujući postojanju Sovjetskog Saveza i politici „izvoza socijalističke revolucije“ tadašnje Moskve, nakon urušavanja „sovjetskog carstva“ više nije bilo prepreka da oligarhija pokaže svoje pravo lice. Prekid suradnje uništene sovjetske nomenklature sa sindikatima i radikalnim ljevičarski skupinama, prije svega u zapadnoj Europi, čije je aktivnosti prema „Dosijeu Mitrohin“ financirao SSSR, dao je zeleno svjetlo za prijelaz na divlji kapitalizam i neoliberalne reforme u Europi, ali i cijelom svijetu.

Ovaj su udar uspjele izbjeći suverene zemlje poput Kine, Irana, Libije, Vijetnama, te afričke i azijske zemlje ideološki udaljene od zapadnog ekonomskog i financijskog sustava.

U sustavu koji je uspostavljen je malobrojna privatna oligarhija uspjela uspostaviti kontrolu nad većinom svjetskih ekonomskih tokova i krenula je nametati svoju agendu u svijetu. U tom su se procesu počeli služiti svim raspoloživim sredstvima, uključujući i ratove. U tekućem razdoblju novog „kapitalističkog razvoja“ su multinacionalne korporacije postale te koje vode igru. One, odnosno njihovi vlasnici, su kreatori političkih tokova, te jačanja i širenja političkog utjecaja koji za cilj ima isključivo zaštiti njih same i daljnje akumuliranje bogatstva i privilegija.

Sustavno i smišljeno su se uništavala i još uvijek se uništavaju nacionalna gospodarstva, ali i kulturne i tradicijske vrijednosti ciljane populacije.

Kako povećanog pritiska, za kojeg su Europljani naivno vjerovali da ga trpe samo Britanci pod vladavinom Margaret Thatcher, nisu bili pošteđeni ni zapadnih zemalja, može se reći da se na meti našla svjetska populacija u cjelini. Vrijednosti slobode, jednakosti, bratstva i solidarnosti, koje su se negdje manifestirale kroz pripadnost ideologiji kao u Kini, Kubi ili Sjevernoj Koreji, jak patriotski naboj u kombinaciji s ideologijom, što je slučaj u nekim arapskim zemljama, ili kroz pripadnost konfesionalnoj zajednici, što vidimo u Iranu, morale su biti uništene.

Gdje nije bilo jakih zajedničkih vrijednosti, kao na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza, ova devastirajuća politika je uspjela polučiti dobre rezultate.

Ali zašto je bilo važno uništiti cijele narode i njihove ekonomije? Iz prostog razloga što je za elitu to bilo i još je uvijek pitanje opstanka.

Prema statistikama Ujedinjenih naroda je prije nekoliko godina u više od 80 zemalja svijeta dohodak po glavi stanovnika danas znatno manji nego prije 10 godina. Ako uzmemo u obzir globalni ekonomski rast, onda govorimo o anomaliji u kojoj se bogatstvo akumulira u rukama nekolicine, a siromaštvo u društvima se povećava. Ljudi su toga danas svjesni, ali to zna i zapadna oligarhija.

Primjera radi, čak i prije krize je u Americi 60 milijuna ljudi živjelo s manje od 7 dolara dnevno, što su korporativni mediji sustavno skrivali. Situacija je slična i u Europi, koja nakon Maastrichta bilježi 20 milijuna nezaposlenih, 80 milijuna je na rubu siromaštva.

Ostvarila su se predviđanja talijanskog političara Bettina Craxija, koji je prije srljanja u Ugovor iz Maastrichta rekao „da će Europa i Italija u najboljem slučaju živjeti u limbu, a u najgorem u paklu“. Zbog svoje nepopustljivosti da prihvati taj nakaradni ugovor je protiv njega pokrenut sudski progon i Craxi je kasnije umro u egzilu u Tunisu.

Neki će za sumorne brojke o europskom padu, koje odražavaju stanje u EU neposredno nakon Maastrichta, reći to je tek 16% od oko 500 milijuna stanovnika EU. Kasnije brojke su pokazale da je 17 milijuna svrstano u kategoriju vrlo siromašnih, a 70 milijuna nema pristup pristojnom stanovanju. Oštre mjere štednje i politika Bruxellesa su dodatno pogoršali situaciju, ali se svi pretvaraju da je sve u najboljem redu.

Ovi i svježiji podaci su dobro poznati i svjesnost o ozbiljnosti situacije raste, skupa sa osiromašenjem koje pogađa većinu nas. Veliki privatni vlasnici korporacija, često moćnijih od samih država, kupuju političku moć koja onda favorizira njihove interese. Postojeći sustav liberalne parlamentarne demokracije je davno opisan kao idealan za elitu, jer su svi predstavnici političke „elite“ zamjenjivi. Naime, propast nekog od političkih aktera vođa ili stranaka ne znači ništa, jer njihovo mjesto istog trenutka popunjavaju unaprijed odabrani akteri, kojima je zadaća provoditi iste politike, tako da radikalne promjene postaju utopija.

Tako se izglasavaju zakoni koji financijskoj i poduzetničkoj eliti omogućuju porezne olakšice ili ih se čak potpuno oslobađa od plaćanja poreza, što na drugoj strani osiromašuje društvo u cjelini. Primjere smanjenja poreznog pritiska na takozvane „poslodavce“, iako su u tu skupinu ubrajaju i milijarderi iz financijskog špekulativnog sektora, mantra su kako bi ti ljudi svoj sve veći profit ulagali u nacionalna gospodarstva, što se u pravilu ne događa.

Farsa s demokracijom i željom za globalnim rastom se nastavlja u američkom Kongresu, koji je do sada podržao sve regionalne ratove, čak i one u kojima službeno ne sudjeluje Pentagon. U tom slučaju se pribjegava triku kojim se u te ratove kao savjetnici šalju američki generali i časnici u mirovini ili privatne vojske. Njihova je zadaća suradnja s lokalnim vojskama, a financirani su, naravno, od strane zapadnih zemalja.

Dalje, tu su i mediji i propagandne kampanje korporativnih medija protiv Rusije, Kine, Irana i drugih, dok se istovremeno pruža podrška ili se prešućuju zločini prozapadnih diktatura diljem Afrike ili u arapskom svijetu, gdje je ogledan primjer fundamentalistička islamistička monarhija Saudijska Arabija.

Pod parolom širenja demokracije, sloboda, brisanja granica i suzbijanja negativnih pojava nacionalizama se diljem Europe umanjuju nadležnosti nacionalnih parlamenata, „dekriminaliziraju“ se zakoni o poslovanju i vrši pljačka nacionalnih gospodarstava. Sve bogatstvo se slijeva u džepove predstavnika krupnog kapitala, a istovremeno se umanjuje uloga države kojoj bi osnovna funkcija trebala biti kontrola javnih financija i nadzor nad središnjom bankom, upravljanje sustavima zdravstva, obrazovanja, stanovanja, zapošljavanja i svih oblika socijalne skrbi koji su u interesu naroda.

Sve navedeno dokazuje da živimo u vremenima imperijalizma kao najvišeg stadija kapitalizma.
Masovni mediji neprekidno plasiraju i podgrijavaju ideju kako je kriza gospodarstva uzrok pogoršanju situacije, no kriza je u samoj prirodi kapitalizma.

Odnosno, glavni uzrok krize je koncentracija i gomilanje kapitala u rukama elita, a te politike provode i lijeve i desne vlade, koje su ograničene na zaštitu interesa velikih privatnih korporacija i rade protiv javnog interesa. Kao posljedicu toga imamo fiskalne deficite, povećanja državnih dugova i opće osiromašenje stanovništva. Situacija se pokušava prikazati boljom tako da se europske zemlje uspoređuju s jednim Mozambikom ili Bangladešom i Europljani bi „trebali biti sretni što uživaju blagodati sustava u kojem žive“.

No, uzmimo primjer Francuske, gdje su multinacionalne korporacije do 2006. platile 6,1 milijardu eura poreza, a trebale su platiti 33 milijarde eura. Sve to je učinjeno uz blagoslov države, da bi na kraju bivši predsjednik Hollande 2016. bio prisiljen proglasiti izvanrednu situaciju u ekonomiji zemlje. Ta ista država je provela masovna otpuštanja zbog nedostatka sredstava u proračunu, što je učinjeno u vrijeme kada su korporacije iznosile iz zemlje oko 65 milijardi eura zarade od neplaćenog poreza.
U dvije godine to je bio iznos od 130 milijardi ili ekvivalent europskog proračuna u razdoblju od 2007. do 2013. To se dogodilo u vrijeme kada je 2009. zabilježen rekordni proračunski deficit Francuske. Kamo ova politika vodi, dovoljno je uzeti podatak da je Francuska 2009. dugovala 72,9% bruto domaćeg proizvoda, a danas 2488 milijardi eura ili 102% BDP-a.

Kada govore o mladima, koji se bune jer su svjesni da im je ukradena budućnost, predsjednici vlada i ministri tvrde kako ne postoje „zone bezakonja“ i time im se otvoreno rugaju.

Ako postoje zone u kojima ne važe zakoni, a postoje, onda su one upravo unutar državnih struktura, a rezultati njihove politike narode vode u propast.
Predatorskom kapitalizmu trebaju ratovi, ali je nasilje ujedno dokaz da se jedan sustav bliži kraju.

Kapitalizam je nastao kao građanski sustav koji je zamijenio feudalizma, ali je degenerirao u kriminalni sustav koji je omogućio prosperitet kasti milijardera, dok je u smrt poslao milijune ljudskih bića. Kolonijalnom eksploatacijom je osudio mnoge narode na najokrutnije patnje, na umiranje od gladi ili ratove. I to još uvijek traje.

Dakle, ako govorimo o ratovima koje je pokrenuo ovaj ili onaj zapadni lider, to ne znači samo i isključivo vojnu intervenciju. To su agresije koje se provode sankcijama, ekonomskim blokadama, pljačkama zemalja u kojima su na vlast postavljeni marionetski režimi, ratovima koje vode posredničke skupine ili privatne vojne kompanije u ime uglavnom američke vlade, iako imamo slučaj gdje istu praksu u Libiji provode francuska i talijanska vlada, koje u borbi za libijske resurse pomažu, naoružavaju i „savjetuju“ dvije suprotstavljene armije na bojnom polju.

Predatorski kapitalizam se u ovoj fazi za opstanak bori kao smrtno ranjena zvijer, a dokaz tome je izazivanje ratova i uništavanju cijelih regija i zemalja.

Da ne zaboravimo spomenuti 350 milijuna djece u dobi od 6 do 17 godina, što nije najnoviji podatak, koje multinacionalne kompanije iskorištavaju u svim granama industrije i na svim kontinentima, od Azije do Sjedinjenih Država. Kada budu otkriveni, kao što je bio slučaj s Billom Gatesom, kada sz djeca u Aziji za Microsoft radila 0,65 dolara po satu 16,5 sati dnevno. Bill Gates se ispričao i rekao da će pokrenuti istragu zbog radnih uvjeta u tvornici jednog od njegovih dobavljača u Kini, nazvanog KYE. Međutim, kasnije se ovo pitanje više nije otvaralo. Barem ne u medijima.

Kriza je globalna i sada utječe na zapadni sustav u cjelini. Nepravedno bi bilo zvati ga samo „kapitalističkim“. Prikladnije bi mu ime bilo „predatorski kapitalizam“ u kojem se uloga države svela na servis za pružanje nužnih usluga stanovništvu, dok su svi ekonomski i financijski tokovi u rukama nekolicine.

Zemlje poput Kine, Rusije, Brazila po Dilmom Rousseff, čak i Irana pod sankcijama, bile su daleko manje pogođene krizom, jer su se uspjele oduprijeti zahvaljujući svojoj kulturi, tradiciji, povijesnim razlozima, te političkim i ekonomskim karakteristikama, jer nisu do te mjere apsorbirane u „globalni kapitalistički sustav“, njegove trgovinske mreže, bankarstvo i financije. Štoviše, proteklih godina su svim financijskim i trgovinskim alatima na kojem je počivao globalni sustav stvorene alternative, prije svega u Rusiji i Kini.

Međutim, predatorski kapitalizam u zapadnom svijetu opstaje. Nažalost, možemo reći i da je produkt općeg prava glasa i volje naroda. Zapadni narodi kao da žele živjeti u takvom kapitalizmu, sustavu koji danas uništava sve što eliti stoji na putu, pa se koristi terminima poput „deregulacija“, „liberalizacija“ i „globalizacija“, „strukturne reforme“, „fleksibilizacija tržišta rada“, samo da prikrije unutarnju i neokolonijalizam. Tu su i velike riječi poput „sigurnosti“, „slobode“, „ljudskih prava“ koje su samo paravan za prikrivanje laži i prijevare koji su sastavni dio sustava u propadanju.

Primjer su francuski izbori 1981. godine, kad su takozvani „socijalisti“, nakon pobjede Françoisa Mitterranda na predsjedničkim izborima, sastavili vladu na temelju onoga što se tada zvalo „zajednički program ljevice“. Program je tiskan u milijunima primjeraka po naslovom „Promjena kolegija“. Francuski „socijalisti“ su tada pokrenuli informativnu kampanju i javne rasprave na kojima su s iskustvima ljudi sa sela, radnika, studenata prikupljali materijal za „Knjigu jada“. Pomaže se ljudima u njihovim svakodnevnim problemima, sprečavaju se deložacije i pružaju drugi oblici pomoći, a sve s navodnom namjerom da se pripremi nova nacionalna politika.

Jednom kada su došli na vlast, pod pritiskom nacionalne oligarhije, ali i američke vlade, sva obećanja su zaboravljena. Iz programa su nestale sve radikalne promjene koje su uključivale i nacionalizaciju banaka i ključnih grana gospodarskog sektora, te razvoj demokracije.

Uglavnom, još jednom se dokazalo kako lažne revolucionarne stranke ne mogu provesti stvarne promjene. Nedavno je to bio slučaj s grčkom Syrizom, a „metamorfozu“ prilično radikalnog programa je proveo i španjolski Podemos.

I dalje ljudi izlaze na izbore, glasaju za lijeve, pa onda za desne, potpuno nesvjesni da glas zapravo daju stvarnim vladarima financija i ekonomije, koji ništa neće mijenjati u svom poslovanju, niti u načinu vođenja države. Dakle, nitko od izabranih ne služi narodu, iako im je to ustavna dužnost i svrha postojanja.

Naravno, situacija s europskim bezumnim glasanjem lijevo-desno je birače koštala gubitka posla, radničkih i socijalnih prava, drakonskih poreznih opterećenja, ograničenja sloboda i sudjelovanja u ratovima. Demokracija? Povijest je dokazala kako revolucije baš i nisu u kalendaru zapadne elite. Svatko tko je neuk i brine isključivo o svojim „malim svakodnevnim problemima“, a ne misli na društvo u cjelini i budućnost istog, pa i budućnost cijele planete, nesvjesno sudjeluje u daljnjem produbljivanju krize.

Naravno da nije lako djelovati u okolnostima kada medije drži korporativna elita, kada se stanovništvo danima zasipa dezinformacijama i kada se sustavno radi na dezintegraciji naroda, ili nacija, ako ćemo koristiti termin koji je prikladan sve dok postoje nacionalne države.
Kao da iz povijesti ništa nismo naučili. Nižemo pogreške i dalje se traže izborne ili postizborne koalicije s partnerima ili reformskim strankama, umjesto fokusiranja na prijedloge za podizanje razine svijesti, organiziranja velikih nacionalnih rasprava o ključnim pitanjima i okupljanja u smjelim akcijama.

Pitanja koja treba postaviti su jednostavna. Kako kontrolirati bankarski i financijski sustav ili što bankarske i financijske institucije mogu učiniti za nacionalno gospodarstvo i kako u budućnosti upravljati poduzećima od strateškog značaja i resursima koji se zakonom moraju staviti pod nadzor države? Postoji bezbroj pravih pitanja koja nitko ne postavlja, jer su to pitanja koja okupljaju kritičnu masu. Tada se mogu izbjeći jadni i korumpirani predstavnici sindikata, kojima je ionako zadaća samo kanalizirati nezadovoljstvo građana u smjeru u kojem neće štetiti kapitalu.

Nije li jadno vidjeti sindikalistu kada u pregovorima s vladom trguje za malo manje tehnološkog viška ili kada „ratuju“ za mizernu naknadu od nekoliko stotina kuna za Božić ili Uskrs. U toj ulozi podsjećaju na sindikate iz prošlih vremena, kada i je zadaća bila dijeliti svinjske polutke i organizirati raspored odlaska u radničko odmaralište negdje na Jadranu.

Ako ćemo biti iskreni, možda su bivši „smiješni“ partijski sindikati radnicima uspijevali dati više od aktualnih korumpiranih sindikalnih vođa, od kojih su neki na istim funkcijama takoreći od 1991. godine

Nije li prava zadaća sindikalista borba za sudjelovanjem radnika u odlučivanju i upravljanju tvrtkom i borba za nova i veća prava?

Ne živimo u demokraciji

Ideja da zbog napuštanja nepoštenog sustava riskiramo još veću krizu je hereza. Oligarhijska hobotnica ne odustaje od zavaravanja ljudi kako će mjerama štednje i daljnjim rezovima osigurati bolju budućnost. I mi tako šutke pristajemo na nove socijalne rezove, produljuje se radni staž do 67. godine života, nameću nam teze kako moramo raditi više kako bi više i zaradili. Nerijetko se ljudima govori da su lijeni ili nesposobni, što mnogi počinju i vjerovati i okrivljujući sami sebe se odriču od borbe.

Ušli smo u razdoblje u kojem nezaposlenost drastično raste i milijune svakodnevno isključuje iz svijeta rada, čime im se otima pravo na dostojanstven život, dok se klan privatnih vlasnika drastično bogati i širi pipke političke moći. U najboljem slučaju se posao može naći „negdje drugdje“, u svojoj zemlji, ali daleko od doma ili u inozemstvu. Jedno i drugo od vas traži da se prilagodite „fleksibilnom tržištu rada“ i zaboravite na radno mjesto koje će biti vaše cijeli život.

Dvije su solucije, kontinuitet ovog sustava ili narodna pobuna. Prva će opcija rezultirati jačanjem autoritativne prirode političke moći u posljednjoj fazi imperijalizma i diktature prije rata, jer ekonomski rat uvijek vodi u oružani.

Svjedoci smo kako politička moć postaje sve više autoritativna, a slobode se smanjuju pod izgovorom zaštite reda i sigurnosti i demokracije same. U ovoj fazi elita još uvijek ima dosta aduta u rukavu. Najjači su alati kojima se dijele ljudi, a tu zadaću provode retrogradne struje koje će dalje dijeliti ljude u manje ili veće sukobljene skupine.

Savršen primjer za to su zelene stranke ili navodni pokreti za zaštitu okoliša, koji su proklijali iz predatorskog kapitalizma, ne propitujući uopće sustav koji je uzrokovao uništenje okoliša. U ovu kategoriju spadaju i „borci za ljudska prava“, poput onih za prava LGTB osoba i često nedefiniranih manjina.

Ljudska prava su široka kategorija i borba za njih podrazumijeva sve ljude, a ne samo za manjine. Netko će reći da je većina zaštićena, ali od čega? Od otkaza, smanjenja plaća i produljenja radnog vijeka nisu zaštićene ni većine ni manjine. Ako se uništi zdravstveni sustav, trpjet će svi i zato je nužna jedna borba pod istom zastavom.

Ničime se ti zeleni pokreti, kao ni pseudosocijalističke stranke koje ih podupiru, ne suprotstavljaju politici, niti ometaju procese koji stvaraju probleme. To će trajati tako dugo dok se ne suprotstave sistemu samom, uzroku svih prijetnji za okoliš, kao i ljudsko društvo u cjelini.

Diskurs tih ekologa, primjerice nadzor nad primjenom ili razvojem nuklearne energije, podsjeća na one koji su sredinom XIX stoljeća optuživali parni stroj za širenje tuberkuloze u ruralnim područjima. Sve nevladine udruge koje financiraju vlade ili razni korporativni fondovi imaju samo jednu primarnu zadaću, a to je da svojom pseudorevolucionarnom frazeologijom podijele i oslabe narodne pokrete koji vriju i povremeno proklijaju u bazi.

Kako promijeniti tijek stvari?

Kao prvo, složiti se oko politike nacionalnih interesa. Nadalje, okupljati se i djelovati s ciljem razbijanja sustava na lokalnoj razini, na primjer, ne dopustiti da se zatvori tvrtka ili da se podijele otkazi kako bi tvrtka ostvarila veću dobit. Odbijanje preseljenja, insistiranje na besplatnom zdravstvu i obrazovanju, izgradnji stanova, zahtijevati od svojih političkih predstavnika da održe svoja predizborna obećanja.

Čak i ovakva kakva jest, demokracija se može iskoristiti.

Ostaje pitanje preuzimanje kontrole nad sredstvima za proizvodnju, financije i nad trgovinom. Put jeste težak i političke stranke koje se vole nazvati „progresivnima“ redovno podbacuju. Emancipacija ljudi će biti djelo njih samih u trenutku kada shvate da bez udruživanja i jedne jedinstvene političke platforme, koja će biti spremna raskrstiti s postojećim sustavom, nema napretka.

Ovoga trenutka sve nazovi „progresivne“ stranke ne govore narodu, ili narodima, o nužnosti raskida sa sustavom koji propada i sve nas vuče u ambis.

Konkretni prijedlozi i akcije koji okupljaju ljude oko ideje političke i društvene promjene moraju biti uspostava nadzora nad središnjom bankom, osigurati put kojim će se zaobići MMF, Svjetska banka, čak i Svjetska trgovinska organizacija i druge „međunarodne“ institucije. Drugi su to već učinili prije nas i stvorili su alternative ovim sustavima. Postoje dokazani putevi za uspješno zaobilaženje spomenutih institucija. Sve za što se europski narodi moraju boriti jednako se tiče nas, kao i ostatka svijeta.

Cijela Europa se mora organizirati na drugačiji način i odvojiti se od birokracije u Bruxellesu, čime će stati na put načinu generiranja financijske moći. To podrazumijeva i raskid Ugovora iz Maastrichta ili veze s onima koji ga i dalje žele slijediti. Narodi Europe moraju početi graditi nove načine suradnje koji će biti korisni svima. Točno je da radikalne mjere imaju sve veću podršku javnosti. Ovo je sklizak teren na kojem treba paziti da nas nijedan radikalizam ne odvede u krajnost, ali je posljednji trenutak da ljudi vrate svoje domove i radna mjesta, sva izgubljena ljudska i druga prava i da osiguraju nova.