Jedan poznanik mi piše kako je u brigama, jer ne zna kako bi postupio u ovom slučaju, a da ni keruši ne štencima ne nanese štetu.
U jednom suhom kanalu nedaleko od njegove kuće, keruša lutalica se oštenila. On ju je viđao i prije, napuštenu, tužnu, kako luta okolnim prostorima. Nekad bi joj dao ostatke kruha, ali nije se želio više zbližiti s njom, jer to bi mu kasnije samo predstavljalo teret i obavezu.
Sad je dojila svoju štenad koja su djelovala tako nevino, razdragano, razigrano i sretno, valjda kao i sva mladunčad na svijetu. Oni nisu bili svjesni da su rođeni u bijedi, da je njihova majka lutalica bez sigurnih obroka hrane, a to znači da mladunci uskoro, kad budu više jeli, mogu ostati bez dovoljno mlijeka i da im može biti ugrožen opstanak. Keruša je djelovala i tužno i sretno. Teško je bilo znati zbog čega nekada cvili, je li to od sreće ili brige, ili se osjećaji miješaju tako da ni ona sama više ne zna šta osjeća.
Moj poznanik često zastaje pored keruše koja je uvijek uz svoje mlade. Donosi joj hranu bar sada, dok podiže potomke i razmišlja o tome – čini li joj dobro ili zlo? Za nekoliko dana on odlazi, neće ga biti dva-tri mjeseca. Hoće li mali psići preživjeti bez njega, hoće li majci samo dati lažnu nadu, navesti je da se više veže za svoju djecu i tako joj napraviti veću žalost kada ih izgubi? Bi li prirodna selekcija bila korisnija onima koji eventualno prežive?
Razmišljao je da uzme jedno štene sebi i da ga nosi sa sobom kad otputuje, ali keruša bi sigurno tugovala za njim, a ni štene ne bi bilo sretno usamljeno. Je li bolje da bude s njim i da mu osigura život, ili da ga ostavi sa svojima s upitnim ishodom? Šta li bi keruša više željela i je li ona svjesna koje je poteškoće čekaju u othranjivanju potomstva? Pitanja je bilo mnogo, a odgovora niotkuda, barem onih za koje bi bio uvjeren da su ispravni.
U glavi su mu bile slike keruše koju je opjevao Jesenjin, onu koja je oštenila sedmero žutih, baš kao što je i ova. Tek sada je u potpunosti doživio svu ljepotu i tugu te pjesme, njenu poruku. Keruše se uglavnom osjećaju tužno kad se oštene zato što im iskustvo govori da skoro uvijek ostanu bez svoje djece. Čak i one koje žive u izobilju, jer njihovu štenad vlasnik razdijeli, rasproda ili jednostavno pobije. Majku se tu ništa ne pita.
Pjesma o keruši
Sergej Aleksandrovič Jesenjin
Jutros rano gdje strn šumi, lupka,
gdje se bijeli trska u guguti,
sedmero je oštenila kučka,
sedmero je oštenila žuti’.
Do u sumrak grlila ih nježno
i lizala niz dlaku što rudi,
i slivo se mlak sok neizbježno,
iz tih toplih materinskih grudi.
A uveče, kad živina juri,
da zauzme motke, il’ prut jak,
izišo je tad domaćin tmurni,
i svu štenad potrpo u džak.
A ona je za tragom trčala,
stizala ga, kao kad uhode…
I dugo je, dugo je drhtala
nezamrzla površina vode.
Pri povratku, vukuć se po tmini,
i ližući znoj s bedara lijenih,
mjesec joj se nad izbom učini,
kao jedno od kučića njenih.
Zurila je u svod plavi, glatki,
zavijala bolno za svojima,
a mjesec se kotrljao tanki,
i skrio se za hum u poljima.
Nijemo, ko od milosti il’ sreće,
kad joj bace kamičak niz brijeg
pale su i njene oči pseće,
kao zlatni sjaj zvijezda u snijeg.
loš prevod …
Aoj, rasplakao si me, Ivo, u ponedjeljak ujutro. I don’t Like mondays.
“…jer njihovu štenad vlasnik razdijeli, rasproda ili jednostavno pobije. Majku se tu ništa ne pita.” Većina ljudi koji žive u materijalnom izobilju, puni obijesti koje izobilje rađa, nije ni svijesno kroz što sve prolazi onaj koji – nema. Ta jadna kučka je slikovit primjer bića koje je prepušteno samo sebi i živi nagonom kojega je naslijedila još od onog prvog para jedinki praoca i pramajke koje je Stvoritelj pustio u prirodu ali je prije ili kasnije pustio i bića koja su jadna drugima hrana, dakle, ono što je stvorio prepustio je na milost i nemilost prirode. Mi ljudi smo na vrhu hranidbenog lanca jer takvi trebamo Stvoritelju, ali princip života i preživljavanja ne razlikuje se značajno od one napuštene kučke ili onoga miša ili zeca kojega ona mora uhvatiti da bi ga pojela i imala mlijeka za svoje kučiće. Često je sudbina čovjeka gotovo pa ista ili gora od ove… Čitaj više »
Pa imaju neke udruge? Nek objavi oglas mozda neki uzme koje stene
Ovo je samo losi izgovor da ne na sta cei ma opcija mali milijun.
Pozdrav.
Sve je to zivot. A zivot ne voli kukavice.
lijepi mali slatki psići
Sa zakašnjenjem sam pročitao današnji tekst. I da, nije sve oko nas idilično, osim sunca, leptira i pijeva ptica ima puno patnje i tuge. Onda najradije okrenemo glavu, pravimo se da nas se ne tiče, ne možemo mi spašavati tamo neke štence. A svojega hranimo i pazimo kao da je princ. Ali je on naš a oni u grabi nisu, ničiji su pa je i briga za njih ničija.
Pjesmu o keriši prvi put čitam i tužna mi je. Isto kao Tadijanovićeva “Balada O Zaklanim Ovcama”.