Strah od normalnog

Često vidimo i čujemo kako se ljudi plaše naopakih trendova, kako se pribojavaju da idemo u pogrešnom smjeru i da ćemo tako, manje ili više, stradati, pa čak i nestati.

Pribojavamo se da bi neodgovorni političari mogli izazvati nuklearni rat koji bi mogao potpuno, ili gotovo potpuno, uništiti život na zemlji. Strah nas je da ćemo svojim djelovanjem zatrovati prirodu do te mjere da će nam ona postati neprijatelj. Bojimo se da svoje moralne principe iskrivljujemo toliko da će nam život postati pakao, i tako dalje. Imamo mi i strahove koji nisu globalni, nego naši, lokalni, pa čak i osobni. Bojimo se da će gradnja hidrocentrale uništiti floru i faunu u našem zavičaju i promijeniti nam način života na koji smo navikli i koji je naš. Ili se plašimo da nam se dijete druži s nekim drugim djetetom koje je sklono porocima.

Sve je to prirodno i normalno je da se ljudi do neke mjere plaše loših događaja i ponašanja jer oni uistinu mogu donijeti nesreću. Ali ima ljudi koji se plaše sasvim normalnih i očekivanih stvari. Plaše se onoga čemu bi se trebalo radovati. Neki idu i korak dalje i pokušavaju spriječiti dobre stvari. Zašto? Zato što oni smatraju da te stvari nisu dobre. I kako se ona prvonavedena vrsta ljudi bori za pobjedu dobra nad zlim, tako i ova druga, samo što se njihova poimanja dobra i zla razlikuju. Naravno, i u ovom slučaju postoje sitni, osobni strahovi, ali i oni globalni. Tako neki ljudi, recimo, bilo šta da uradite, ma koliko to dobro uradili, neće za vaš trud izustiti niti riječ hvale, nego će reći kako bi se to moglo i bolje uraditi. Oni to čine možda zato da vas pohvalom „ne pokvare“, da ne odete na stranputicu, želeći vam dobro. A možda i nekoga drugoga vole više nego vas pa vas ne žele hvaliti kako vas ne bi stimulirali i omogućili vam brže napredovanje nego njihovog izbora za koji smatraju da bi zajednici donio više dobra nego vi. Dakle, i to čine s dobrom namjerom, ali po svojim kriterijima.

Gledam jednu sliku na nekom portalu kako mladić i djevojka idu držeći se za ruke, on u dresu reprezentacije Hrvatske, a ona u dresu reprezentacije Srbije. Tu istu sliku jedni doživljavaju kao sasvim normalnu i poželjnu, gledaju je sa simpatijama i podrškom. Smatraju da je dobro da se ljudi vole, pogotovo ako su po nečemu različiti.Pozivaju se i na ravnopravnost među ljudima, na vjerske principe. Ako treba, dodat će i neke argumente koje su izmislili samo kako bi dokazali koliko je opravdano i normalno baš takvo ponašanje. Drugima se diže kosa od ovakvih pojava jer u tome vide opasnost. Oni su uvjereni da je ovakvo zbližavanje kobno, da je to uvijek greška, jer zna se kakvi su „oni“, samo jad i nesreću donose. Ovi su spremni i izmisliti argumente koji govore koliko je pogrešno zbližavanje „s njima“, a sve uvjereni da rade za dobrobit ljudi.

Ljudi se plaše nekih loših pojava i to je normalno osim ako ne prelazi određene granice, ako to ne postaju fobije koje treba liječiti. Problem je samo u tome koje se pojave svrstavaju u dobre, a koje u loše. Umjeti razlikovati dobro i loše je mnogo teže nego što se to na prvi pogled čini. Gotovo da nema stvari koja je za sve ljude loša ili za sve ljude dobra. Ako samo to shvatimo, već smo učinili prvi korak na putu da, ako se već ne možemo složiti u kategorizaciji dobra i zla, barem snizimo prag netolerancije. Gdje je više tolerancije, tu je više dobra.