fbpx

Tri povlačenja ruske vojske koja su postala podvig

Crvena armija sssr

“Ne i nikad”, to su vjerojatno riječi časnika i vojnika koji herojski ne pomišljaju na povlačenje. To je primjereno za mlađe časnike i obične vojnike koji sanjaju samo o napadu, ali u stvarnoj borbenoj situaciji je čak i za najmoćnije vojske, iz jednog ili drugog razloga, bilo nužno ne samo napasti, već i povući se. Primjerice, pred očito superiornim neprijateljskim snagama ili da se neprijatelj namami u unaprijed pripremljenu zamku.

Štoviše, ako ne govorimo o neredovitom i sramotnom bijegu, povlačenje je često manevar puno teži od napada. Važno je ne samo vratiti se na druge položaje, kako bi se neprijatelj dovukao u dubinu, već je potrebno provesti niz manevara kako se povlačenje ne bi pretvorili sramotni bijeg.

U povijesti ruske i sovjetske vojske bilo je nekoliko primjera izvrsnih planiranih povlačenja, a najmanje tri se mogu nazvati briljantnima, osobito tijekom rata 1812. godine.

Manevar Kutuzova 1812.

Mikhail Illarionovich Kutuzov

FOTO: Mihail Kutuzov

Zapravo, gotovo sva borba u tom herojskom vremenu bila je primjer pametnog vođenja operacija. Osim toga, velika Napoleonova vojska je djelovala kao lovac, ali je zamijenila mjesto s ruskom i postala metom progona.

Ruska vojska je na nekim točkama preuzela prednost, ali se povlačila uredno. Međutim, Napoleonove trupe su se morale povlačiti snoseći nepopravljive gubitke.

I kao što je poznato, sve se okrenulo naglavačke, uz povlačenje možda, najlukavije u povijesti. Nakon povlačenja ruske vojske je Napoleon očekivao da će ruski zapovjednici ponovno pokušati bitku predati svojim grenadirima i topnicima, a to bi značilo predati se milosti pobjednika i dati Napoleonu ključeve Moskve.

Zapravo, ništa od toga se nije dogodilo, ali u tome nije bilo izdaje, jer Moskva 1812. nije ni bila ruski glavni grad. Bio je to uobičajeni provincijski grad, iako veliki i simbolički značajan za rusku stranu, ali ništa više.

Vojnici Bonapartea su u Moskvi mogli biti koliko god su htjeli, ali im to nije donosilo nikakvu prednost. S druge strane, svaki dan u zapaljenom gradu i sa svakim novim ukradenim dobrom je velika francuska vojska postajala sve beznačajnija, jer je gubila ostatke borbenih sposobnosti.

Istodobno je ruska vojska uzela predah, uspjela je obnoviti svoje redove i povećati vojnu obuku. Udaljivši se iz Moskve, maršal Kutuzov je Napoleona namamio u vatru. Istovremeno se Napoleonovi vojnici nisu usudili iz izvući iz Moskve. Prvo, htjeli su pljačkati sve više i više, a drugo, nije im bilo jasno kamo bi trebali ići. Ruska vojska je držala bogate južne pokrajine. Da se Napoleon odlučio na marš na St. Peterburg, tada je u predgrađima današnjeg ruskog glavnog grada bio korpus Petra Hristijanoviča Wittgensteina, koji je upravo slomio rezervne dijelove Bonaparteove vojske, a sa stražnje strane bi zasigurno bio napadnut pojačanim jedinicama Kutuzova.

Ali Kutuzov nije smislio ništa posebno, samo je spretno i potajno krenuo s istočne ceste na južnu. Konjica atamana donskih Kozaka Platova je neko vrijeme oponašala cijelu vojsku, tako da neprijatelj nije ni primijeti da je to trik i zaglavio je u moskovskoj zamci. Ne bi bilo pretjerano reći da je povlačenje Kutuzova u Tarutinu odlučilo ishod cijelog rata u korist Rusije.

Evakuacija 1941.

T34-76 Moskovski Kolhoz SSSR Crvena armija

FOTO: T34-76

Nacisti su u mnogim stvarima ponavljali istu grešku kao Francuzi. Također nisu pretpostavili da će se vojska koja im se uz velike poteškoće suprotstavlja na kraju moći povući. Štoviše, povlačenje je provedeno ne samo u vojnom nego i ekonomskom aspektu.

Već u ratu 1812. godine je gospodarstvo imalo značajnu ulogu, a tijekom Velikog domovinskog rata je bilo presudno. Zapravo, pobjednički ishod bitaka za SSSR je velikoj mjeri bio predodređen činjenicom da Hitlerove trupe, unatoč brzom napretku i okupaciji velikog dijela Sovjetskog Saveza, nisu mogle spriječiti povlačenje značajnog dijela industrijskog potencijala na istok.

Jedina šansa za naciste da prebace ravnotežu u njihovu korist je bila da njihova tenkovska armada pregazi Evakuacijsko vijeće posebno stvoreno pod vladom Sovjetskog Saveza.

Ali srećom, Aleksej Nikolajevič Kosigin, budući sovjetski premijer, pokazao se mobilnijim od njemačkog generala Heinza Guderiana. Dok su njemačke trupe jurile ili na istok, ili na sjever, ili u smjeru jugoistoka, Kosigin je uspio ustrojiti ovu ogromnu službu i skloniti iz vatre, praktično pred nacistima, 1500 velikih poduzeća. Sva su ubrzo počela proizvoditi na novim lokacijama na istoku.

Bio je to najveći podvig svih sovjetskih naroda. Sve ovo je učinjeno pod vodstvom KP Sovjetskog Saveza i osobno Josifa Visarionoviča Staljina, što ni najveći kritičari staljinističkog kulta ne dovode u pitanje i o tome ne raspravljaju.

Staljin je na ovaj ili onaj način nastavio kontrolirati najsloženiju operaciju u koju su bili uključeni milijuni ljudi. Osobno je imenovao one koji su bili u stanju izvršiti ovaj najteži zadatak. Uz Kosigina je za evakuaciju  također bio odgovoran iskusni Nikolaj Švernik, koji je svojim autoritetom podržao tada mladog Alekseja Nikolajeviča. Gdje ni to nije bilo dovoljno, vjerojatno je intervenirao i sam Staljin.

Ipak, ostaje misterija kako je bilo moguće evakuirati značajan dio ekonomije u tako rekordnom vremenu. Uostalom, samo za jednu tvornicu je trebalo tisuće vagona, a prebacilo se na stotine i tisuće poduzeća. Možda su pomogle unaprijed određene mjere za evakuaciju, ali u ovom trenutku oko toga među povjesničarima i istraživačima nema konsenzusa.

Doista, teško je zamisliti da bi se čak i u dubokoj tajnosti cijela industrija mogla pripremati za premještaj. Ipak, vrlo je vjerojatno da su barem planovi za evakuaciju postojali i prije 22. lipnja 1941. godine, a oni su, za razliku od čisto vojnih direktiva, bili uvelike provedeni.

Povlačenje sovjetskih trupa iz Afganistana 1988.-1989.

Povlacenje-sovjetskih-trupa-iz-Afganistana-I-faza

FOTO: Povlacenje sovjetskih trupa iz Afganistana I-faza

Ulazak u Afganistan s ograničenim kontingentom sovjetskih trupa je bio lagan, ali se iz zemlje povuklo s velikim poteškoćama. Prije svega, bilo je potrebno osigurati barem neke političke uvjete za povlačenje 40. Sovjetske armije koja se tamo nalazila. Sam zadatak je obavljen izvanredno, obzirom da je operacija u cjelini bila neuspješna i nije bilo moguće spasiti režim B. Karmala, a zatim i Nadžibulaha.

Tijekom 10 godina prisustva sovjetska vojska nije mogla ugasiti požar građanskog rata u ovoj zemlji, a zbog brojnih grešaka afganistanskog vodstva i vanjskog uplitanja je rat zahvatio većinu zemlje. Od Zapada podržani mudžahedini kontrolirali najveći dio afganistanskog teritorija, a po njima su se sovjetske trupe trebale vratiti odakle su i došle, u SSSR.

Na razgovorima u Ženevi sovjetski diplomati nisu uspjeli ni sjesti za pregovarački stol s vođama protuvladine opozicije. Tada je postignut sporazum između vlada Afganistana i Pakistana uz jamstva Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država.

Drugim riječima, nitko nije jamčio glatko povlačenje, a prekid neprijateljstava je proglašen “privremeno”. Dodajmo tome i destruktivne procese koji su već započeli, kao i uvjete ekonomskih poteškoća, rasta proturječnosti i pojave sukoba u samom Sovjetskom Savezu, zbog čega su mnogi razmišljali o tome kako najbolje vojnike vratiti kući.

Ovdje se mora odati priznanje zapovjedniku sovjetske 40. armije, generalu Gromovu, jer se povukao uredno i prema svim dogovorenim rokovima. Sovjetsko povlačenje nije nimalo ličilo na bijeg Amerikanaca iz vijetnamskog Saigona.

Posljednje jedinice su s crvenim zastavama organizirano prelazile granični most Družba. Dakle, za razliku od cijele afganistanske kampanje, operacija povlačenja se općenito može smatrati uspješnom.

Bilo je gubitaka, ali čak i ako uzmemo zdravo za gotovo očigledno precijenjene američke procjene, one nisu bile fatalne. Iako je život svakog vojnika neprocjenjiv i šteta je što se u nekim slučajevima ne može spasiti, kao što je šteta da je Afganistan prepušten na milost i nemilost sudbine, a kasnije su neki sovjetski saveznici, uključujući Nadžibulaha, javno pogubljeni od strane razbojnika, general Gromov je vojnom smislu odradio izuzetno dobar posao.

Da parafraziramo poznatu izreku, možemo reći da svaka ofenziva ima mnogo očeva, kao i braće i sestara, ali povlačenje je gotovo uvijek siroče. Uostalom, u povlačenju nema ništa posebno romantično, čak ni najuspješnijem, kao u slučajevima koje smo mi naveli. Međutim, te operacije zapravo ne zahtijevaju ništa manje hrabrosti i snalažljivosti nego najodlučniji napadi na neprijateljske utvrde.

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
39 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
mars
Gost
mars
1 godina prije

Kabadahijski (siledžijski) um nikada nije išao, niti će ikada ići ruku pod ruku sa mudrošću i trezvenošću iz kojih na kraju proizilazi znanje – znanje koje mu u konačnici dođe glave.

Ptica
Gost
Ptica
1 godina prije

Odlično je bilo odrađeno povlačenje VJ sa Kosova u tehničkom smislu, uz veliko iznenađenje NATO zapovjednika koji nisu vjerovali koliko VJ povlači oružja za koje su bili uvjereni da su u svojim “preciznim” napadima uništili. I sve to u vrlo kratkom roku, možda i bez žrtava. Ispravite me ako griješim. Oni ljudi koje je ubio njemački vojnik su bili mislim civili.

Siniša
Gost
Siniša
1 godina prije

Nemoj me zasmejavati…..to je tako haotično i ne organizovano povlačenje da istorija nije zapisala!

Tadmur Palmirović
Gost
Tadmur Palmirović
1 godina prije

Imate bezbroj snimaka i priloga za vrijeme povlačenja iz samih kolona. Sve je pripremljeno ranije i dobro organizovano, rasula nikakvog nije bilo, možda negdje kada su u pitanju manje formacije. Šta je vojska i policija ostavila tamo od tehnike Natou i šiptarskim teroristima.?Ništa hvale vrijedno. Tako da o ovome besmisleno raspravljati, em nije tema, em ako su zapadni mediji provodili nekakvu cenzuru, bar je nama Ovdje sve dostupno bar sada ako ne onda.

Tadmur Palmirović
Gost
Tadmur Palmirović
1 godina prije

To nije istina Siniša.

Siniša
Gost
Siniša
1 godina prije

Dobro…malo sam pretjerao, zabilkeženo je i gore.

Siniša
Gost
Siniša
1 godina prije

Da ne bude zabune….ne mislim ništa loše za Vojsku ali čitava su dešavanja oko povlačenja ljudstva i tehnike, povlačenja naroda, te dolazak okupacionih snaga potpuno haotična sa velikim žrtvama. Ovi bi da što prije okupiraju, ovi. I da u redu i poredku odu te se negdje i zagubila koordinacija među jedinicama i narodom, narod ne zna kuda će…..haos.

Zaboravljeno
Gost
Zaboravljeno
1 godina prije

NATO je zna da nije ni zagrebao srbe na kosovu, zato su trcali kod Jeljcina da ubjedi Slobu da potpise primirje i da mogu staviti nogu na zemlju, svim novinarima sa zapada je bilo zabranjeno da objektivno pokrivaju povlacenje 🙂

Siniša
Gost
Siniša
1 godina prije

Dik Marti je bio na pregovorima sa Miloševićem, bukvalno je rekao da će BG i Srbiju sravniti sa zemljom ako se ne potpiše kapitulacija(to oni zovu primirje, mir) i prevlačeći rukom preko stola rekao da će BG na to ličiti;s tim da su Rusi zbilja imali presudan značaj kada je onaj ministar vanjski reko da Rusija neće ništa žrtvovati i neće stati na stranu Srbije.
Sumnjam da su trčali kod Jeljcina, imaš anegdotu da je Jelkcin toliko gnjavio Amere “crvenim telefonom” da su na kraju prestali da se javljaju i još kada dodaš da je Milošević novcem potpomogao ustanak protiv Jeljcina imaš malo kompletniju sliku.

Tadmur Palmirović
Gost
Tadmur Palmirović
1 godina prije

Na Kosovu je sve ranije izrežirano. Ustvari kao i svugdje u “regionu”..

Željko
Gost
Željko
1 godina prije

@Ptica “Odlično” vam je bilo povlačenje isto kao i naše “dogovoreno povlačenje” HVO iz Bosanske Posavine u drugoj polovici 1992. godine!!

Siniša
Gost
Siniša
1 godina prije

Xahax nemoj me zasmejavati!!!!

RoPe
Gost
RoPe
1 godina prije

Odlično je bilo urađeno povlačenje VJ i iz Hrvatske 1995.

Siniša
Gost
Siniša
1 godina prije

Hm….dalo bi se polemisati.

igi
Gost
igi
1 godina prije

hm…hmmmmm…tekst o povlačenju kao podvig…..a da gospoda napišu tekst o ulasku ruske vojske u pariz u 19st….i tjeranju američkog korpusa iz vladivostoka i britanskog iz murmanska….

Siniša
Gost
Siniša
1 godina prije

P prva dva povlačenja i možeš podvesti pod podvig….prvi slučaj kako sam skontao nije bio sa velikim ljudskim žrtvama osim što su palili sve od reda;drugi slučaj je extreman po enormnim žrtvama koje su davale vremena za reorganizovanje tako da je podvig za školske udžbenike. Treći primjer nikakav podvig.

Lucija
Gost
Lucija
1 godina prije

Podržavam prijedlog. Može i malo opširnije.

Siniša
Gost
Siniša
1 godina prije

Hm….Kutuzov je ok, hajde recimo da je bilo sve po PSu ali drugi Veliki rat je čista izgibija, stotine hiljada sovjetskih vojnika je žrtvovano zbog nečega, stotine hihljada je ostajalo i uništavano po džepovima da bi se osiguralo nešto,jeza me hvata kolika hrabrost i požrtvovanost. Afganistan…neki kažu da Sovjeti tu nisu poraženi i da su daleko više kontrolisali teritorije i da su se ipak čvrsto držali, tu nema ničega osim poraza jer su se ipak povukli;ima scena za zadnjim BTRom koji prelazi most i na njemu tijelo poslednjeg poginulog Sovjetskog vojnika, povlačenje je bilo uredno i bez problema ali Talibani su ubili samo jednog kao osvetu za nekakav nered tokom povlačenja.

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović
1 godina prije

Drugo i nije vojno povlačenje , već premještanje tvornica na istok, što je doslovno bila epopeja. Čudno da nitko ne zna kako je to bilo moguće ako za svaku tvornicu treba stotinu vagona, možda i više. Povlačenje iz Afganistana je u vojnom smislu provedeno besprijekorno. rat nije dobiven, to je točno, ali kao štokaže, generali i maršali koji planiraju povlačenja nikada neće biti upisani u povijest kao oni koji su pobijedili. osim Kutuzova ovdje i manevra kod Tarutina

igi
Gost
igi
1 godina prije

…u afganistanu prosovjetska vlada i vlast nije pala nakon povlačenja sovjeta,naprotiv zadržala se još dugo iako su muđžahedini napadali na gradove od kandahara do kabula…

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović
1 godina prije

Ovdje fale vojni stručnjaci ili barem izostaviti emocije, da ne kažem američku propagandu po kojoj su mudžahedini ubili 10 000 Sovjeta u povlačenju. Nekoga sigurno jesu, ali 10 000, pa general Gromov bi završio u Sibiru da je tako bilo.

fenix
Gost
fenix
1 godina prije

Sovjetski savez je izvodio mnoge brilijantne akcije u Afghanistanu sa ne toliko velikm gubicima. Sssr jeste izgubio oko 15 000 vojnika za 10 godina ali Mudzahedini su mnogo gore prosli nego sad po Amerikancima. Sve do kraja rata Sssr je cvrsto kontrolisao teritoriju Afghanistana ali je na kraju Gospodarstvo (ipak je bila 1989) odigralo presudnu ulogu. Po meni njihova jedina greska je bila po meni sto nisu angazirali veci broj vojnika (broj nikad nije prelazio 80 000) i sto je veliki proj vojnika bio rocnickog- regrutnog sastava.

Siniša
Gost
Siniša
1 godina prije

Uuu… 4 čovjeka dnevno, kako to “nije puno” zvuči čudno.

Zvrk
Gost
Zvrk
1 godina prije

zapravo su se potpuno povukli 1992.

Riddick
Gost
Riddick
1 godina prije

Kako je unistena grupacija Sovjetskih trupa na zapadu:

Krajem 1980-ih bez ijednog pucnja prestala je da postoji moćna zapadna tampon zona SSSR-a. Ogromna grupacija sovjetskih snaga u Istočnoj Nemačkoj pripremana je da u najsloženijim uslovima izvodi borbena dejstva, uključujući i preživljavanje atomskog udara, nije mogla da se spase od politike sopstvenog rukovodstva. Elitne jedinice sovjetske armije pretrpele su najgora poniženja koja su usledila posle završetka Hladnog rata, što je posledica neverovatnih autodestruktivnih poteza tadašnje Moskve.

9. maja 1945. na Crvenom trgu održana je Parada Pobede, a samo 20 dana kasnije iz Vrhovnog štaba SSSR-a stigla je naredba o formiranju okupacione armije, na čije čelo je postavljen čuveni vojskovođa, maršal Georgij Žukov. Sovjetske jedinice sa štabom u Potsdamu (kasnije Vinsdorfu) trebalo je da obezbede upravljanje svojom zonom okupacije Nemačke, u kojoj su odgovarale i za normalizaciju života u mirnodopskim uslovima.

Staljin najverovatnije nije planirao da će sovjetske i savezničke jedinice tako dugo ostati u Nemačkoj. Političko rukovodstvo SSSR-a prvobitno je razmatralo mogućnost ujedinjenja Nemačke. Posle likvidacije nacizma prvi pretendenti na pobedu u Nemačkoj bili su komunisti i socijalisti. Sovjetskom Savezu bi dobro došao saveznik u centru Evrope, a za to su postojale sve predispozicije.

Redukuju se najubojitiji
Međutim, situacija se razvijala u drugom pravcu. Počeo je Hladni rat i grupacija u Nemačkoj postala je tampon-zona na zapadnim granicama zone uticaja SSSR-a. Od 1954. njen zvanični naziv je Grupacija sovjetskih trupa u Nemačkoj, a njen pravni status definisan je Ugovorom o odnosima između SSSR-a i Istočne Nemačke (1955).

Ceo svet je mogao da odahne, jer je Treći svetski rat ipak izbegnut, što znači da i Grupacija sovjetskih trupa u Nemačkoj nije služila svojoj glavnoj svrsi. I samo prisustvo dobro pripremljene i opremljene vojne grupacije već je bilo dovoljan faktor stabilnosti koji može da ohladi usijane glave u Vašingtonu i Briselu.

Tako je bilo sve do 1989, kada je SSSR u okviru politike spoljnopolitičkih ustupaka, koju je sprovodio Mihail Gorbačov, najavio realizaciju plana za jednostrano redukovanje armije. Redukovane su, i to jednostrano, najubojitije jedinice. Iz Nemačke su povučene i rasformirane dve tenkovske divizije, dva zasebna tenkovska puka i osam zasebnih bataljona.

Pao je Berlinski zid, a SSSR je bio već oslabljen kontroverznim reformama i stanjem spoljne ekonomije, tako da nije mogao uticati da se njegovi interesi poštuju prilikom realizacije ujedinjenja Istočne i Zapadne Nemačke. „Sporazum o konačnom regulisanju u pogledu Nemačke“, poznatiji kao „Sporazum 2+4“, potpisali su 2. septembra 1990. ministri spoljnih poslova Zapadne Nemačke, Istočne Nemačke, SSSR-a, SAD, Francuske i Velike Britanije. To je faktički značilo da se granice Zapadne Nemačke proširuju i obuhvataju čitavu Nemačku.

SAD nisu ni pomišljale da povuku svoje trupe sa teritorije Zapadne Nemačke (one su i sada tamo), a SSSR je pristao da celu svoju armiju povuče do 1994. Treba istaći da je Zapadna vojna grupacija (kako je tada počela da se zove Grupacija sovjetskih trupa u Nemačkoj) brojala 546.200 ljudi, i da je imala 115 hiljada komada borbene tehnike, 677 hiljada tona municije, 36290 zgrada i objekata u 777 vojnih naselja. Povlačenje tolikih vojnika i tolike imovine u pomenutom roku bilo je ravno sramnom bekstvu u ambis.

Po povratku iz Nemačke u Rusiju većina jedinica je rasformirana. Mnogi Nemci su saosećali sa sovjetskim vojnicima, shvatajući da oni u otadžbini nemaju čak ni stanove, da će mnogi biti otpušeni iz armije, a da će oni koji ostanu primati bednu platu.

Istoričar Verner Borhert ističe da se lokalno stanovništvo često žalilo „kada oni [sovjetski vojnici] prolaze svojim kamionima i tenkovima, ali da su za mnoge, u stvari za većinu, oni otišli kao prijatelji“. Mnogi su u Istočnoj Nemačkoj zaista bili blagonakloni prema sovjetskim vojnicima. Bilo je tu parada, mitinga, cveća… Tokom dugogodišnjeg boravka mnogi sovjetski vojnici su se sprijateljili sa Nemcima. Bilo je, doduše, i neprijatnih situacija. Prilikom povlačenja armije neko je bacio baklju na vagon sa municijom dok je voz prolazio ispod nadvožnjaka. Stražar je ugasio zapaljenu ciradu i tako sprečio da municija eksplodira, ali je to platio životom.

Kući kao u goste
Jedan od najvažnijih problema povlačenja trupa bilo je pitanje njihovog razmeštaja po dolasku u Rusiju. Vojni vrh je predlagao da se trupe povuku kao što su to radili Francuzi, tj. istim tempom kojim se pripremaju nove lokacije za njih. Međutim, kako se izrazio poslednji komandant Zapadne vojne grupacije Matvej Burlakov, državni vrh „nije mislio na sopstvenu armiju“. Štaviše, tadašnji predsednik Rusije Boris Jeljcin trudio se da ugodi zapadnim poveriocima i odlučio da za četiri meseca skrati rok za povlačenje armije.

Na početku pregovora o povlačenju trupa nemačka strana je obećala da će izgraditi stanove u Rusiji za sve oficire, jer joj je bilo važno da što pre vidi leđa Zapadnoj vojnoj grupaciji, ali je izdvojeno samo 8 milijardi maraka. Na teritoriji Rusije, Belorusije i Ukrajine sagrađeno je ukupno 45 hiljada stanova. Bez krova nad glavom ostalo je preko 170 hiljada aktivnih oficira i 160 hiljada drugih vojnih lica.

Za mnoge je povlačenje trupa bilo lična tragedija. Oficiri su se vraćali u Rusiju u ešalonima, zajedno sa vojnicima, a žene i decu su slali kod roditelja, rođaka ili poznanika. Po povratku u Rusiju našli su se bukvalno na ledini. Živeli su u šatorima i po nekoliko godina. Mnoge porodice se nikada nisu ponovo sastavile.

Sovjetska imovina u Nemačkoj
Važno je bilo i pitanje sovjetske imovine u Nemačkoj. Vrednost nepokretne imovine Zapadne vojne grupacije mediji su procenili na 28 milijardi dolara. Rusija je htela da dobije bar 7,35 milijardi dolara. Nemačke vlasti su, naprotiv, insistirale na tome da Nemačka dobije kompenzaciju za „ekološku i imovinsku štetu“ koja joj je naneta. Na kraju je ruska strana dobila samo 385 miliona dolara. Rusija je tada i sama tražila kredite od Zapada, tako da nikako nije mogla zauzeti čvrst stav u pregovorima.

Lideri dveju zemalja su se dogovorili da pravo na kupovinu nepokretne imovine Zapadne vojne grupacije dobije Ministarstvo finansija Nemačke, a njemu, po rečima poslednjeg sovjetskog komandanta ove grupacije, jednostavno nije imalo smisla bilo šta prodavati: „Svima je ionako bilo jasno da niko neće ništa poneti sa sobom, i da će Nemci na kraju svu imovinu dobiti besplatno“. U prepisci komandanta Burlakova sa sovjetskim rukovodstvom postoji zanimljiv detalj. Komandant u više navrata piše da mu se poznate advokatske firme iz Zapadne Nemačke obraćaju nudeći svoje usluge u borbi za sovjetsku imovinu. Jedna kompanija je nudila da preuzme sve troškove tog procesa, s tim da u slučaju uspešnog ishoda dobije 30% vrednosti imovine koju je SSSR davao tek tako. Ali Moskvu ni to nije interesovalo.

Tačka na ovo pitanje je stavljena 16. decembra 1992, kada je Jeljcin pristao da preda nemačkim vlastima „nepokretnu imovinu sagrađenu sredstvima bivšeg SSSR-a“.

Tada su vojnici iz principa pokupili i odneli sve što se moglo odneti. U Rusiju su izvezeni hangari, skladišta, pa čak i betonske ploče sa avionskih pisti i sa parkinga vojne tehnike.

Posle toga su priče o „ekološkoj šteti“ odmah splasnule, a 60% površina koje je vojska napustila koristi se u civilnom sektoru. Samo strelišta i poligoni su ostali zapušteni, ali i oni su kasnije počeli da privlače investitore.

Zapadna vojna grupacija prestala je da postoji 31. avgusta 1994. Na ceremoniji u parku „Treptover“ predsednik Jeljcin je pred tri hiljade ljudi izjavio da posle povlačenja sovjetskih trupa očekuje podizanje odnosa sa Nemačkom na novi nivo. Danas mi znamo da odnos Zapada prema Rusiji, koja je radi tih odnosa uništila svoje najbolje borbene jedinice, nikada nije otišao dalje od osmeha na zvaničnim ceremonijama. Pa i ti osmesi su nestali kada nije ostalo više ništa što bi Rusija mogla da im ustupi.

Autor je vojni istoričar.

Siniša
Gost
Siniša
1 godina prije

Tu je razlika između USA i Rusije, pa i Kine i Rusije…..ne libe se biti okupacione snage, nemaju empatiju ni prema kome te hladno mogu biti zli gospodari;Rusi sve na finjaka i na kraju sve ubrljaju.

Riddick
Gost
Riddick
1 godina prije

Njihovi dedovi su toliki put presli, toliko krvi dali, da bi jedan izdajnik Gorbacov samo rekao: „Kupite prnje i kuci“? Kako ga nije likvidirao KGB mene to cudi? Kakav Aleksandar Litvinjenko, Gorbacova su trebali, danas zivi u Londonu umesto u Rusiji i ko zna kakve sve Sovjetske tajne im je tamo preneo.
Amerikanci su i dan danas u svim drzavama koje su okupirali 1944-45, Filipini, Guam, Saipan, Okinava i ni na pamet im ne pada da idu.

Siniša
Gost
Siniša
1 godina prije

Kakve im je god tajne odavao one više ne vrijede, inače KGB je poznat po dopuštanju špijunaže jer i onako su kružile nekakve informacije koje zastarjevaju.
Elem….kada kreneš od Sjevera, od Norveške pa nekakvom uspravnicom do između Grčke i Kipra ne postoji država koja nije ubijala po Rusiji;nije mi kasno kako su Rusi i dalje tako “fini”, ja svojim Slavenima “ne zamjeram” ali ostalima vjeruj ne zaboravljam.

onaj najgl.....veći Dalton
Gost
onaj najgl.....veći Dalton
1 godina prije

Helmut Kohl je izjavio da je Istočna Njemačka predana od strane Sovjeta za cijenu jednog sendviča.
A i Putin se tada po povratku iz Istočne Njemačke našao ni na nebu ni na zemlji.
Čovjeku s takvim životnim iskustvom ne možeš prodavati muda pod bubrege.
(Ovo navodim samo ovlaš, kao usporedbu sa biografijama zapadnih političara.)

Tadmur Palmirović
Gost
Tadmur Palmirović
1 godina prije

Sama konfiguracija terena,putna infrastruktura pa i klima Rusije i većeg dijela bivšeg SSSR-a je bila
takva da ju je faktički bilo nemoguće vojno zauzeti a kamo li kontrolisati. A o mentalitetu i patriotizmu tamkšnjih ljudi nije potrebno trošiti riječi. Sve sa zna. Sve to daje ogromnu prednost i dodatno vrijeme za planiranje ovakvih manevara organizovanog povlačenja. Sami nacisti su imali faktički precizno na kartama ucrtan svaki put ili most do Moskve. Džaba sve kada poslije dva dana kiše taj put se pretvori u ilovaču i glib gdje čizme zaglave a ja kamoli točkovi. Ti mostovi su ličili na ćuprije za konjsku zapregu ili eventualno kamion. Zašto je T34 ima onako široke gusjenica? Zbog takvog terena. Dvadesetak dana usporenog ili zaustavljeno napredovanja nekada je sasvim dovoljno za ovakve stvari navedene u tekstu. Dodatno olakšan posao ruskim generalima uvijek donosi podcjenjivanje od strane napadača, od Poljaka, Napoleona, Austrougarske, Nacista pa i ovih danas lešinara Uvijek isto. Nikakva strategija ne pomaže ako narod i vojska nisu spremni na toliku žrtvu. Napoleon našao spaljeni grad, Sovjeti spalili sav urod žitarica i pobili stoku, znajući pri tome da i sami zbog toga dolaze na rub gladi i uništenja. Sve je lako sprovesti ako imaš ljude iza sebe koji ne pitaju za cijenu kada je sloboda u pitanju.

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
1 godina prije

hehe, kao u lošem vicu – njihovi bježe, a naši se mudro povlače. Crnogorac na utrci zadnji, dakako. Pita đed – Čiji je onaj jado zadnji što trči? Đedo – pa to je naš. Naš? A vidi junaka đedovog što ih ćera pred sobom!
Amerikanci bježe, nižu poraz za porazom. Jadnici.
A naši, Rusi, e oni se povlače pobjednički, časno, mudro, strateški.
A bježanija k’o bježanija. I kod jednih i kod drugih.

neko
Gost
neko
1 godina prije

e nije?

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
1 godina prije

Kod globusa,svako povlačenje naoružane vojske je istovremeno i napad na protivnika ali sa značajno veće udaljenosti (s ledja)?

Siniša
Gost
Siniša
1 godina prije

Zavisi, s koje si strane.

JumpingJackFlash
Gost
JumpingJackFlash
1 godina prije

Moj stav o tome je onaj iz Alan Forda:
“Tko jednom pobjegne, ima šansu da opet pobjegne…”

Ivo
Gost
Ivo
1 godina prije

Strateška i taktička povlačenja su dio modernog mobilnog ratovanja. 1941 Staljin je zabranjivao bilo kakva povlačenja i zbog toga je Crvena armija imala milijunske gubitke, budući su bili redovito opkoljavani i uništavani u kotlovima, u koje su ih nijemci zatvarali.

Kad se to napokon promijenilo, nijemci nisu više postizali takve uspjehe kao u prvih 6 mjeseci ratovanja.

Analogno tome, kasnije je Hitler zabranjivao bilo kakva povlačenja na istočnom frontu, i to je uzrokovalo milijunske gubitke Wehrmachta. U slučajevima kad su Manstein i ekipa imali slobodu djelovanja, nanosili su još 1943 znatne gubitke rusima, taktikom privremenog povlačenja i protuudara.

Rusija ima standardnu vojnu doktrinu zamjene teritorija za vrijeme. Povlačenjem daju sebi vremena da se mobiliziraju i organiziraju, a istovremeno napadač malo-pomalo troši snagu, produljava svoje opskrbne linije i gubi se po ruskim prostranstvima. Nakon toga slijedi protuudar, koji obično završava ulaskom ruskih jedinica u glavni grad zemlje-napadača. Od poznatijih luzera, to su iskusili Napoleon i Hitler, kad su i jednom i drugom rusi ušetali u prijestolnice.

U današnje doba nuklearnog raketnog naoružanja strategija će biti nešto drugačija, iz razloga što će zemlje napadači odmah osjetiti posljedice, u vidu svojih glavnih gradova koji će naglo prestati postojati. Konvencionalno nitko neće napasti Rusiju u doglednoj budućnosti, jednostavno su prejaki, a i prostor je preogroman. Liberalni bijesni psi, gladni resursa, mogu samo bespomoćno režati, što i rade već neko vrijeme.

Siniša
Gost
Siniša
1 godina prije

43. godine Nijemci u velike u odstupanju i pokušajima napredovanja…presudna godina rata.

Netko
Gost
Netko
1 godina prije

Ispravak ono na slici nije t-34 već Kv-1s.

celinc
Gost
celinc
1 godina prije

Posle kasnih srednjovekovnih klaonica u evropskim ratovima,u 18 veku pojavljuje se nova vojna doktrina,vojskovode sa raznim manevrima sredisnjice , jednog ili dvokrilnog okruzivanja sa par manjih bitaka zele steci strategijsku prednost,prisiliti protivnika na potpisivanje mira i prekida rata,pojavom Napoleona taj sahovski rat ce doziveti totalni slom,Napoleon ne zeli protivnika poraziti,on ga zeli unistiti,uvek je u samom srcu bitke,agresivnost,lucidnost i smelost napraviti ce ga jednim od najboljih vojskovoda u istoriji, uvek ce teziiti da ima brojcanu i tehnicku premoc,velika vecina njegovih protivnika ce praviti greske delenjem vojske na dve armijske grupacije te ce doci u situaciju, da iako imaju nadmoc u zivoj sili i tehnici sada Napoleon ima nadmoc,jer on najpre unistava jedbu grupaciju,pa se zatim brzo baca na drugu,ruski zapovednik marsal Mihail Barklaj de Toli je dobro poznavao Napoleonovu strategiju, te se poceo povlaciti dublje u Rusiju cekajuci zamor agresora,posto rusko visoko plemstvo nije bilo zadovoljno takvim pristupom ratu,car ce Kutuzova imenovati zapovednikom,Kutuzov nece mnogo menjati u nacinu ratovanja,jedino ce narediti kozackoj konjici da vrsi ucestale napade na pozadinske i logisticke snage agresorske armije kako bi oslabio snabdevanje glavne borbene skupine,kod Borodina ce ispipati puls francuskih snaga i doci do zakljucka da nije uopste pitanje da li ce poraziti Napoleona nego kada ce se to desiti,tri su glavna uzroka sloma Napolena,prvi;Kutuzov,vojskovoda koji ne zeli da jedna bitka odluci ishod rata,nego vise manjih bitaka ,drugi slaba logistika,treci;od 700.000 vojnika bice samo pola francuza,ostatak cine portugalci,spanci,belgijanci,holandani,danci,svajcarci,austrijanci,italijani,poljaci,oni ce ratovati,ali ne sa onim zarom i poletom kao francuske jedinice,jer do pojave Napoleona samo su plemici mogli biti oficiri,on je pruzio sansu svima gradanima seljacima da mogu postati i marsali ako se iskazu u borbi,zato je bio omiljen kako kod obicne vojske,tako i kod najvecih oficira

POVEZANE VIJESTI

Izbornik
39
0
()
x