Vlastiti primjer – najbolji primjer

Neki ljudi odlično znaju kako nešto treba uraditi i to savjetuju drugima, ali oni ne mogu nikako živjeti po tim, vlastitim uputama.

Tako postaju mnogo manje uvjerljivi nego kada bi svojim primjerom svjedočili o opravdanosti ideje za koju se verbalno zalažu. Mnogo teže će nas, recimo, navesti da kupimo dijetalne namirnice neko  s velikim stomakom od osobe koja nije debela. Neuvjerljiv je liječnik koji priča o štetnosti pušenja dok ispred njega na stolu leže otvorena kutija cigareta i upaljač. Ili trener koji polupijan govori igračima o štetnosti alkohola.

Poznati pedagog Pataki je uporno studentima govorio kako se batinama ne smiju rješavati problemi kod djece; kako je to vrlo štetna metoda odgoja i da je pedagoški neprihvatljiva; da je to samo pokazivanje nemoći i neznanja onoga ko je primjenjuje. A onda su, kaže priča, jednog dana studenti vidjeli svog profesora u parku kako je svoju unučicu, koja ga nešto nije poslušala, istukao po guzi. „Šta je to, profesore, nama pričate kako su batine neprihvatljive, a ovamo…?“, odmah su ga studenti doveli u mat-poziciju. „Ono što vas učim je za ispit, a ovo vam je za život!“, odgovorio im je profesor. Ipak, taj odgovor, ma koliko pokazao kako se profesor kako-tako snašao i u toj neugodnoj situaciji, nije zadovoljio studente i njihovo povjerenje u svog predavača je opalo.

Teško je bespogovorno vjerovati nekome da, ma koliko bio u pravu, govori istinu i da je dobronamjeran ako se sam ne pridržava svojih riječi. Nekada je to teško, ali ako se želi ostaviti ozbiljan dojam ili postići određeni cilj, mora se imati na umu. Sjećam se kako mi je takav pristup, mada tada pomalo riskantan, jednom prilikom omogućio da riješim neki problem koji se pojavio. Bio sam u vojsci zapovjednik voda, a neki od meni podčinjenih zapovjednika odjeljenja su na jutarnjoj smotri često vraćali vojnike da se na brzinu obriju ili bolje očiste čizme, dok su sami bili neobrijani ili im čizme nisu bile najčistije. Na prvu žalbu jednog vojnika sam pred svima rekao približno ovako: „Vojnici moraju biti uredni i moraju se ponašati u skladu s Pravilom službe. Dakle, morate biti obrijani i uredni za svaku smotru i morate biti u čistoj odjeći i obući, a vaši zapovjednici vas imaju pravo poslati u kupaonicu da se uredite. To isto važi i za zapovjednike odjeljenja, za mene i za sve druge pripadnike oružanih snaga, a mi zapovjednici smo dužni vlastitim primjerom pokazati vam kako se poštuje Pravilo službe, za nas je to svetinja. Zato vam ponavljam ovo – morate izvršiti sve te zapovjedi od vaših zapovjednika. Ali ako oni traže od vas da se obrijete, a sami su neobrijani, ne morate se brijati, oslobađam vas te obaveze. To se odnosi i na sve druge slične zapovijedi. Ako vam i ja budem tražio ono čega se sam ne pridržavam, također me ne trebate slušati i još uz to mi možete slobodno reći da sam lažov i da sam vam dozvolio da me smijete zvati lažovom u svakoj prilici, a eto, svjedoci ste svi da sam vam to dozvolio.“ Nakon ovoga neki zapovjednici odjeljenja nisu bili baš sretni, ali ubrzo se pokazalo da je to pitanje riješeno. Nikada se više niko nije žalio, ubrzo je sve leglo na svoje mjesto, a meni nisu mogli baš puno prigovoriti jer sam postupio po Pravilu službe. Naravno, ja nikada nisam prekršio dato obećanje. Nekada mi se, jasno, nije čistilo gotovo čiste čizme, nije mi se nosila kapa po vrućini, ali to je cijena koju sam morao platiti, a što mi se na razne načine kasnije vratilo i isplatilo.

Vlastiti primjer je važan gotovo uvijek, ali čini se da je u jednom slučaju važniji od ostalih, da je tu praktično nezamjenjiv – to je u slučaju roditeljstva. Roditelji svojim ponašanjem trajno određuju ponašanje svoje djece, i zato neka to svi roditelji imaju na umu. I ne pomišljajte kako djeca nešto neće ni primijetiti, da nešto neće razumjeti jer su mala! Djeca gotovo sve vide i pamte i kasnije se tako ponašaju.