Žirinovski “zbog eksperimenta s komunizmom u Rusiji” od EU traži 1000 milijardi eura

Prošle godine smo čuli razne prijedloge za povrat novca od strane poljskih vlasti, koje su čak izračunale koliko bi im trebao platiti Berlin, a koliko Moskva za štetu koju su im nanijeli tijekom sukoba u 20. stoljeću. Ranije su se slični prijedlozi čuli u grčkom parlamentu, gdje su izračunali kako im je Njemačka ostala dužna velike svote novca za nikada namirenu štetu u Drugom svjetskom ratu.

Ni Rusija nije imuna na ovakve prijedloge, koje je uputio, a tko drugi, nego čelnik ruskih “liberalnih demokrata” Vladimir Žirinovski. Iako je prijedlog prilično bizaran, rasprava o njemu je otkrila nekoliko važnih detalja. Prvo, Estonija i Latvija nikada nisu imale stvarni oblik državnosti i prvu put o tome mogu govoriti nakon raspada sovjetskog Saveza, a drugo, kada EU tuži i donosi presude protiv Rusije, zašto i Rusija za svaku sitnicu ne bi tužakala EU ili fizičke i pravne osobe sa sjedištem u Europskoj uniji.

Uzmimo samo najnoviju presudu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj Rusija članicama skupine Pussy Riot, koje su izvele huliganski performans u moskovskoj katedrali, ali su tijekom suđenja bile ponižavane i nije im se dozvolilo pravo izražavanja. Točno je da je sud zabranio članicama huliganske skupine da suđenje pretvore u vlastitu promociju i svaki put kada se nisu držale djela kojem im stavljalo na teret, uskraćeno im je pravo govora.

Vladimir Žirinovski se sada sjetio da od Europske unije zatraži 1000 milijardi eura “za provođenje političkog eksperimenta zbog izgradnje komunizma u Rusiji”.

Čelnik takozvanih ruskih “liberalnih demokrata” ozbiljno namjerava podnijeti tužbu protiv EU i podnijeti sve argumente i potrebnu dokumentaciju.

Žirinovski je siguran da će Europska unija morati platiti ruskom narodu “za strašne pokuse prilikom izgradnju komunizma, koji su uzrokovali puno žrtava, doveli su do raspada tradicionalnih vrijednosti i moralnog propadanja”.

Političar je istaknuo da je na Zapadu praksa zaštite vlastitih interesa na sudu iznimno česta, pa Rusija treba slijediti ovaj primjer i braniti svoj slučaj.

Uredništvo portala Politekspert je kontaktirao ruskog politologa, pisca i vođo javnog pokreta “Obrana” Nikolaja Starikova i zatražio njegovo mišljenje o glasnoj izjavi Žirinovskog.

“Istina je, kao i uvijek, u sredini. Da bi takve izjave imale barem neke šanse i sudsku perspektivu, one moraju biti ispravno formulirane. Ako govorimo o potrebi podnošenja tužbe Europskoj uniji, onda nećemo napraviti ništa osim velike novinske buke. Važno je zapamtiti da u vrijeme revolucije u Rusiji nije bilo Europske unije”, upozorava Starikov.

“Međutim, mislim da možemo govoriti o određenim financijskim zahtjevima protiv naših nezavisnih susjeda, koji su se apsolutno nezakonito povukli iz Ruskog Carstva 1917. godine”, podsjeća Nikolaj Starikova, što je detalj o kojem naša javnost uglavnom malo zna.

Stručnjak je istaknuo kako treba imati u vidu da baltičke države, poput Latvije i Estonije, “nikad prije 1918. godine nisu postojale u povijesti čovječanstva”.

“Kada su te države proglasile neovisnost, podržane su od vojnih protivnika Rusije”, prisjeća se Starikov, misleći na Rusko Carstvo, kasnije SSSR.

“Teritoriji moderne Latvije, Estonije i dijelom Finske je Rusija kupila zaključujući Nystadski mirom sa Švedskom nakon Sjevernog rata. Pitanje je kada su naši finski, estonski i latvijski partneri vratili taj novac Rusiji? Odgovor je – nikada”, kaže Starikov.

“Stoga, formulirajmo takve zahtjeve da budu financijske prirode. Mi smo stekli ove zemlje, a one su se ilegalno, kršenjem međunarodnog prava, povukle iz Rusije i same proglasile državnost i neovisnost. Dakle, tražimo da nam vratite novac, a istodobno želimo i naknadu za sve tvornice, industrijska poduzeća, infrastrukturne objekte koje smo tamo izgradili”, kaže ruski stručnjak, koji ne vjeruje u mogućnost da Žirinovski postigne išta, osim malo buke i samopromocije, kao i uvijek.

Starikov tvrdi da se samo ozbiljnim pristupom može nadati sudskom epilogu. Naime, Europska unija vjerojatno neće dati nikakav novac zato što se na području današnje Rusije prije sto godina pojavio komunistički sustav.

Nystadski mir

Nystadski mir je dio povijesti Rusije krajem 17. i početkom 18. Stoljeća i sklapanje mira sa Švedskom se smatra velikim postignućem Petra Velikog.

Krajem 17. stoljeća je Rusija bila prilično velika zemlja, ali nije imala značajan utjecaj na europske poslove. Tada je prošla kroz teška iskušenja, intervencije Commonwealtha i Švedske, pretrpjela gubitak zapadnih zemalja i narodne ustanke.

No, Petar Veliki se odlučio krenuti prema sjeveru, na Baltik. Tamo je vladala Švedska, ali je to bila jedna od vodećih europskih zemalja toga vremena. Tijekom godina je ruski vladar posjetio je najrazvijenije zemlje kontinenta, pozivajući stručnjake na vojnu, inženjersku i brodogradnju u Rusiji.

Iskoristivši diplomaciju, rusko veleposlanstvo je zaključilo niz ugovora s Poljsko-litavskom Commonwealthom, Saskom i Danskom. Savez se nazvao Sjevernim savezom i  imao je za cilj potkopati švedsku dominaciju u baltičkoj regiji. Rat počinje 1700. Švedski kralj je djelovao vrlo brzo i odlučno. Iste godine, švedske su trupe došle blizu Kopenhagena i snažnim su napadima prisilili danskog kralja na mir.

Za sljedeću žrtvu Švedska je odabrala Rusiju i ruske su trupe pretrpjele težak poraz u blizini Narve. Švedski kralj odlučio je da Petar Veliki više nije njegov suparnik i koncentrira vojne operacije u Sachsenu, gdje je ostvario pobjedu 1706. godine.

Ruski vladar, međutim, nije bio obeshrabren. Brzim, snažnim mjerama stvara potpuno novu vojsku, temeljenu na regrutiranju i obnavlja topništvo. Istodobno je izgrađena flota. Nakon 1706. godine Rusija se sama borila sa Švedskom i rad je dao rezultat. Postupno je inicijativa prešla na stranu ruskih postrojbi, što je utvrđeno pobjedom u bitki kod Poltave, što je na kraju dovelo Nystadskog mira zaključenog sa Švedskom.

Uvjeti Nystadtovog mira su podrazumijevali promjenu granica između dviju država. U Rusiju su ušla  područja Livonije, Estlanda, Ingermanlandije, te neke regije Karelije u trajno vlasništvo.

Za ove zemlje je Rusija obećala Švedskoj platiti naknadu od 2 milijuna rubalja i vratiti Finsku. Senat je proglasio Petra Celikog carem, a Rusiju – carstvom. Od tog trenutka država postaje jedna od zemalja koja kroji sudbinu Europe i svijeta.

Dakle, danas bi, prema Starikovu, ruski stručnjaci za međunarodno pravo trebali izračunati koliko bi danas vrijedilo 2 milijuna rubalja i taj iznos tražiti od baltičkih država, koje su izašle iz ruskog teritorija u revolucionarnom kaosu, početkom 20. stoljeća, iako nakratko, a potom i definitivno raspadom Sovjetskog Saveza. Naravno da do presude neće doći, ali kad je u EU već praksa žaliti se sudovima za sve, zašto i Moskva ne bi činila isto? Suđenje bi, iako Rusija sigurno ne bi dobila novac od baltičkih zemalja, sigurno bilo zanimljivo.