S Osorom nježno

Vrijeme, kakvo god bilo, linearno, ciklično ili tek mjera za broj okretaja svemirskih tijela, jest subjektivna kategorija. Njegovo trajanje ovisi o onomu tko doživljava, tko to u stvari traje.

A vječno ne traje ništa. Rodi se, živi, umre. Nestane. Kao da nikad nije ni bilo. Starac, pognut, jedva hoda, s druge strane dijete tek prohodalo.

I u djetetu je već starac, kao što je u starcu sjećanje na djetinjstvo. Tek djelić vremena prohodaju zajedno. Starcu smrt ništa ne može, za nj opasnosti nema.

Za pse, mačke deset godina znači cijeli život. Gavrani jedva primijete da je prošlo desetljeće.

I gradovi se rađaju, žive i umiru. Žive kroz korake ljudi popločanim ulicama, šire se preko zidova novih građevina, smiju se kroz osmijehe ljudi u slavljima, tuguju ranjeni prirodnim katastrofama, poput čovjeka se ustaju, kreću iznova, bore se.

Ili se predaju, život ih slomi, nestanu kao da ih nikad nije ni bilo.

Usahla stabla, otpalo lišće, raspadnuto drvo kao tragovi živoga sebe pretvaraju u hranu novim biljkama. Sinusoida života svoje valove slaže.

Od razvalina zidina vjekovječnog grada, novi zidovi niču. Klesarska umijeća, trude tisuća ljudi, organizacijske sposobnosti mudrih uprava na koljenima kleče, ali milosti od silovitijih, oružju vičnijih, graditeljstvu nepodučenim – nema. Od urušenog kamena nekadašnje građevine u koju bijaše utkano znanje, mudrost, simbolika, štovanje božanskih principa, poštovanje prirode, sklad, sraslost s okolišem, osvajači zidaju nastambe lišene svega nabrojenog. Nit’ su kamen vadili, nit’ ga obrađivali, nit’ im kamen može što reći, a da čuju.

Iliri su čuli i od kamena podigli grad. Veliki grad, opasali ga zidinama. Ispod grada more, iznad grada more, pred gradom tek stotinjak metara kopna. Da nije te prevlake, kad bi i tih stotinjak metara bilo more, onda bi se kopno podijelilo na dva otoka. Ne bi se moralo oplovljavati stotinu kilometara do druge strane.

More je značilo sve. Bilo moćno, bilo ćudljivo. Iz mora hrana, preko mora putevi, najbrži, najlakši, često i jedini. S drugog kraja svijeta poslati svoje proizvode, dokaze svog napretka na drugi kraj svijeta. Trgovci, rizik, moreplovci, gusari. Prodati robu za novac, zamijeniti za drugu robu, vidjeti kako možeš poboljšati nešto što je onaj na drugom kraju svijeta napravio – tako je disao svijet ideja onog doba.

Ploviti niz vjetar je bilo lako, razviješ jedra, gledaš da te štiti kopno i plovi. Niz buru, niz maestral je bilo lako ploviti, sa sjevera prema jugu, ajde plovi prema sjeveru kad je jugo koje more tjera da te proguta!? Valjalo je naučiti moreplovcima jedriti uz vjetar, ali opet ne predaleko od kopna.

Ovdje ćemo prokopati kanal, dovoljno dubok, dovoljno širok da kroz njega mogu proći i najveći brodovi, preko kanala ćemo napraviti podizni most. Ako ga mi ne podignemo, nitko neće moći proći, a mi ćemo ga podignuti tek kad nam za to plate – pomislio je netko i svoju viziju podijelio s drugima. Kad je vizija preuzela većinu, bilo je gotovo. Još samo naučiti kako kopati kanal, a da ti ga ne poplavi more odmah. Možda je trebalo stotinu godina rasta inženjerskog znanja da bi se prionulo poslu, ali što je to, tek treptaj oka u životu starog grada.

Kanal je bio prokopan, most postavljen. I straža. Pročulo se po cijelom svijetu da postoji kraći, sigurniji put od Grčke Jadranskim morem do Sjevera, odatle kopnom sve do Baltika. Počeše dolaziti i prolaziti brodovi. Plaćali su kako tko, netko jantarom, netko zlatom, netko novcem, netko u robi. Nazvali ga Jantarnim putem. Bogatio se grad, taman toliko da umisli kako je nepobjediv.

Zaboravili to reći Rimljanima. Zidine nisu izdržale, na njihovim temeljima Rimljani izgradili nove. Osvajači se pomiješali s Ilirima, doselili i Grci. Iz samog sebe izrastao novi grad. S vodovodom, kanalizacijom, popločanim ulicama. Rastao u bogatstvu, izgradila se biskupska palača i sedmobrodna katedrala. Slijedila su stoljeća bitnosti Osora na karti svijeta.

Na pergamentu je 1070. godine, na 59 listova zapisan Osorski evanđelistar na jednoj vrsti latinice sa zapisanim notama pjesme Exultet (“Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela…”) u kojoj se moli za bizantskog cara i hrvatskog kralja Zvonimira. Čuva se u Vatikanu. Osorski benediktinci šire pismenost, uglatu glagoljicu.

Osorska osornost traje sve do sredine petnaestog stoljeća, uz ratove razaranje, preuzimanja i ponovna građenja. Jantarni put je odradio svoje. S nekoliko tisuća stanovnika pada na 500 u 16-om i na 250 u 18-om stoljeću.

Danas ih je možda 40. Možda manje. Kraj pametne klupe, postavljene da bi turisti mogli napuniti baterije smartphonea, na običnoj drvenoj sam sreo dvije stare žene, razgovaraju na talijanskom jeziku, malo poslije još starija dva muškarca.
Ljeto je na umoru. Grad spreman za zimski san. Vlasnici kuća se vratili u svoja kopnena lovišta novca. Ugasi li se korona, možda će Osorske glazbene večeri na godinu opet, možda neće. Možda se i one ugase.

Osor više nije bitan. Iako moć vijekova iz njega tutnji. I gradovi umiru kao ljudi, kosti im u zidinama, kamenu.

Osor je bio Apsorus pa Opsara. Zamalo Apsara – ženski duh oblaka i voda, natprirodno lijepo žensko biće. Još uvijek je lijep.

Ljepote postaju praznine u kolektivnom biću, čime ćemo ih zakrpati danas, u vrijeme otkazanih letova?