Bacanje jaja

Nikada niste čuli za natjecanje u bacanju jaja? Nisam ni ja, sve do nedavno, kad mi se sin pohvalio kako je, dok sam ja bio na odmoru u Bosni, on stigao do finala u ovom natjecanju. Prepričat ću vam njegovu priču, a na kraju reći i zašto.

Dakle, u Apeldoornu se za Uskrs održava natjecanje u bacanju jaja. Moj sin Zlatan, koji nije mnogo znao o tom „sportu“, i njegova prijateljica Dina su razgovarali o predstojećem događaju, a onda je Dina s tridesetak metara udaljenosti bacila jaje na Zlatana, koje je on  uhvatio. „Pa to se traži!“, rekla je ona. „Jedan natjecatelj baca, a drugi hvata. Da se prijavimo?“

Sutradan su trebali izaći na „bojno polje“ pa su ujutro pokušali u obližnjem parku održati „trening“. Uzeli su dvoje jaja i pokušali ponovo baciti i uhvatiti. Ali Zlatan kaže da se u onom šarenilu u parku jaje nije vidjelo sve dok mu ne dođe sasvim blizu, tako da nije ni jedno uhvatio. Otišao je kod sestre Ivane, koja stanuje u blizini, po još dvoje jaja, ali rezultat je bio isti. Obeshrabreni su otišli na natjecanje. Zlatanova ljepša polovica Lejli je sve snimala, a tu je bila i njena majka, pa je briga bila još veća, da se ne osramote pred takvom publikom koja je imala velika očekivanja.

Pravila su takva da jedan natjecatelj baca jaje, a drugi ga hvata. Počinje se s udaljenosti od pet metara, zatim deset, petnaest, i tako dalje. Ako se jedno jaje razbije, ima se pravo na još jedan pokušaj. Ako se i drugo jaje razbije, za taj par je igra gotova. Ima se pravo, kao kod skoka u vis u atletici, propustiti neka udaljenost i početi, recimo, odmah s udaljenosti od dvadeset metara. U tom slučaju, ako uspijete, računa se da ste sve prethodne udaljenosti od prvi put uspješno savladali, a ako ne uspijete, kao da ste u prvom pokušaju otpali. Dina i Zlatan su počeli odmah s trideset metara i – uspjeli! Kako je bilo tridesetak parova, u prvom krugu je otpala polovica. Na kraju se završilo play offom, a u svakom krugu Dina i Zlatan su imali istu taktiku – kretali su s trideset metara i hvatali prvo jaje. Samo u zadnjem pokušaju, u finalu, razbili su oba jajeta i tako završili na drugom mjestu. Ali osim pehara za drugo mjesto, dobili su i pehar za prvo mjesto jer su uhvatili jaje bačeno s najveće udaljenosti.

Kažu da je publika bila listom na njihovoj strani. Prvo, bili su jedini par u kom ženska baca, a muški hvata, ostali su imali obrnute uloge. Drugo, uvijek su kretali s velike udaljenosti i hvatali prvo jaje, što je ocijenjeno kao hrabro i samopouzdano. Bilo je tu i još nekih detalje koji su odlučili da su na kraju natjecanja Dina i Zlatan bili glavni junaci ove neobične borbe.

Njima čestitke, a ja se vraćam na obećanje na dato na početku teksta daću vam reći zašto o ovome pišem. Iz prostog razloga što mi se čini da se ovako jednostavnih, prigodnih, ne skupih, a zabavnih igara može izmisliti na stotine i tako zabaviti. Zar se ne bi moglo i kod nas uraditi nešto slično, nešto primjereno našoj kulturi, podneblju i mentalitetu? Znam, ima ponešto slično i kod nas, ali moglo bi biti više? Jer za to ne treba mnogo novca, samo ideja i volja.