fbpx

Četiri petrovačke karijatide

Milenko Mišo Marić

U Bosanskom Petrovcu je izašla monografija o četiri velikana iz ovoga mjesta: dva slikara i dva književnika. Umjesto predgovora, jedan divan tekst o njima četvorici, napisao je peti bosanskopetrovački velikan, Mišo Marić. Evo tog teksta:

Nad Atenom, umjetničkom i znanstvenom praprijestonicom svijeta uzvisuje se Akropolis čiji je prvi kamen temeljac, fama est (priča se), položen 4000 godina prije nove ere. Kroz milenije dograđivali su ga arhitekti i građevinari a uljepšavali skulptori i slikari. Među 21 zdanjem koja su nadživjela zloćud vjekova izdvajaju se hramovi Partenon i Erehtejon sazdani po polubožanskim snovima Iktinosa, Kalikrata, Fidije, Filokla i Arhiloha. Trem, ravni krov Erehtejona pridržavale su skulpture šest čednih i stamenih djevojaka isklesanih iz bijelog kamena pokrajine Karija. U ljetnjoj hladovini i zimskoj zavjetrini Partenona i Erhtejona a pod brižnim očima kamenih djevojaka rasla je Atena. U kojoj su stoljećima i milenijima projektovali, klesali i zidali Fidija, Aristid Mlađi i Stariji, Lizo i Miron, pjevali i zapisivali Homer, Alkej, Kritija, razmišljali Aristotel, Demokrit, Diogen, Pitagora, Sokrat, Platon… Na njihovom djelu utemeljena je današnja umjetnost i sveznanstvena mudrost svijeta. Neka je dozvoljeno ovom autoru premostiti milenije pa naslovnu romana, nikad zasluženo vrednovanog Crnogorca porijeklom a Bosanca samoopredjeljenjem Ćamila Sijarića “Kuću kućom čine lastavice” asocijativno parafrazirati u “Grad gradom čine ljudi”. S neizbježnom, srčanom primisli na sopstvenu, ubavu kolijevku, Bosanski Petrovac. Iz čijih pelena s ukusom majčinog mlijeka i daškom čaršijske dobrote, nikad nije iskoračio.

Bosanski Petrovac nije Atena. Bosanski Petrovac nema Akropolis s Partenonom, Erehtejonom, karijatidama… Akropolis Bosanskog Petrovca je gorda Grmeč planina koja ljeti na čaršiju prospe parfem divljih jagoda i borove smole, ma kakav “Chanel 5”, a zimi sligura studenu mećavu i zavijanje čopora gladnih vukova u ozvjezdano Petrovačko polje nasmiješenih i slatkih imena Vedro i Medeno uokvireno ramom aristokrata među planinama, Osječenicom i Klekovačom. Na zelenom vratu Grmeča, Šahinovcu, kao ćust broš na djevojačkom, ćućori petrovačka čaršija rumenih krovova pod kojim se vjekovima rađaju žedni vode i gladni spoznaja valjani, dobrodušni i svakom čestitu poslu vični ljudi.Četvorica od njih, hronološki i s divljenjem da ih zapišemo: Jovan Bijelić, Skender Kulenović, Ahmet Hromadžić i Mersad Berber kao karijatide Partenon i Erhtejon pridržavaju rodni grad visoko uzdignut iznad mnogo većih no što je sam. Dva slikara i dvojica literata ucrtali su ga među rijetke prijestonice umjetnosti Bosne i Hercegovine, južnoslavenskih prostora i još dalje dokle ih je doteklo. A doteklo je daleko. Ta mapa, po zakonima umjetnosti, ne mari za granice. I oni kojim se nikad nije posrećilo da ih kaldrmisani ili asfaltirani putevi života dovedu u tu tihu varoš ali su se djetinje razigrali na Ahmetovoj Labudovoj poljani od Bjelaja do Petrovca po kojoj se u ljeto utrkuju inspiracije zlatnih konja Mersadovih s Velaskezovim ormama i bizantijskim zlatom otrunjenim s petrovačke mjesečine, nad poljem treperi i pjeva Skenderova Ševa a sve uokvireno modrim i gorostasnim planima Jovanovim; i tim namjernicima – vjernicima u umjetnost Petrovac je postao drugi zavičaj bliži od potkošulje.

Da bi se upisao u vječnu listu donatora umjetnosti ozbiljnom i dostojanstvenom gradu dovoljno je da rodi jednog. Bosanski Petrovac je rodio četvoricu. Jovan, Skender, Ahmet i Mersad jedna su petrovačka porodica čije su sudbine neraskidivo vezane i govore podjednako o njima i gradu koji ih je rodio. Jovanov otac Ilija, bijaše radin i otresit kmet Skenderovog djeda Skender-bega Kulenovića, kasnije samostalan poduzetnik u kojem je Skender-beg prepoznao dobra čovjeka i našao prijatelja. Kad je klapčić Jovan iz zaselka Revenik dorastao do više škole, na nagovor Skender-bega otac ga je poslao da uči gimnaziju u Sarajevu. Gdje ga nije išla matematika, dvaput je padao, ali je profesor likovnog u tom bistrom krajiškom dječarcu prepoznao slikara, obezbjedio državnu potporu što danas zovu stipendija. S potporom crnobijele monarhije i s blagoslovom oca otišao je u Krakov, upisao Likovnu akademiju. Po dipomiranju usavršavao u Parizu i Pragu. Uz Romana Petrovića i Gabrijela Jurkića Jovan Bijelić pripada generaciji prvih akademski obrazovanih bosanskohercegovačkih slikara. Sin Skender-begov a otac Skenderov Salih-beg Kulenović, vlasnik najveće biblioteke u Bosanskoj Krajini gdje se za ljude izuzetnog uma i duha govorilo: “Taj je pametan i načitan k’o Salih-beg Kulenović”, bratimio se s babinim kmetom, Jovanovim ocem. Za pitomih i vrelih godina u Mostaru, gdje je Skender došao za dramaturga u Narodno pozorište 1958., bijasmo jedini Petrovčani ispod Veleži i Huma a po majčinoj porodici Smiljanića prvi, prijateljski komšiluk petrovački. Pa mi se posrećilo da me prigrli. Odlazio je, često, u Beograd da posjeti porodicu i prijatelje. I svaki put po povratku s ushićenjem pripovijedao o susretima s očevim pobratimom, Jovanom. Jovan je Salih-bega zvao stricem. Marta 1964. duboko i iskreno potresen Skender je otišao za Beograd da isprati Jovana, rođaka i najrasnijeg likovnog hroničara rodne im Bosne. Po povratku me uputio na esej iz 1926. prijatelja Jovanovog, književnika i neporecivog autoriteta likovne umjetnosti na južnoslavenskim prostorima Miloša Crnjanskog u kojem, pored ostalog, stoji:

– …Jovan Bijelić kroz sve svoje slikarstvo i ceo svoj slikarski život ostaće čvrsto ukomponovan u pejsaž svoje goleme i brdovite Bosne, raskošne po svojim jesenjim bojama karmina, zelenog i “tera de Siena” mešane sa plavim. Ta zemlja, urvinasta i golema na dnu je njegovog bića i on prema njoj stvara druge zemlje. Visoko, u golemoj arhitekturi, slažu se svi njegovi pejsaži, kraj kojih su pejsaži mnogih naših slikara sladunjavi opisi zemlje i nemoćne reprodukcije vidljivog u položaju brda, dolina, strmina i visoravni, bez lepote večno nepromenjivog i nevidljivog…Jedna divna Bosna, veličanstvena i golema, žarka po svojim bojama bordo, plavog, riđeg i ružičastog pojavila se s tim našim slikarem u nas, vanredna i po svojoj arhitektonski karakterističnoj lepoti talasa i kupa svojih brda. Koliko odličnih pejsaža, odličnih u meri pariskoj, koliko odličnih slika tada, u sasvim ozbiljnim, evropskim normama…”

Taj Jovan s krvavim korijenima urastao u rodno tlo podno Osječenice a slikarski dosegao evropske visine Mon Blana ostaće sudbinski i rodbinski odan Kulenovićima. Po njegovoj preporuci stariji Skenderov brat Muhamed upisaće, studirati i diplomirati istu Akademiju u Krakovu. Muhamed je talentom mogao ali sudbinski nije stigao da dosegne očevog pobratima. Poginuo je bježeći iz logora Kerestinac u partizane. Mlađeg, Muzafera, strijeljali su na Banjici a pjesnik, antifašista i partizan Skender bol Stojanke majke Knežopoljke izbugario: “Oj, Srđane, Mrđane, Mlađene”; najpotresniju poemu o Drugoj svjetskoj klanici. Skenderu pjesniku, dramskom i romanopiscu poklonili su se najautoritativniji književni kritičari, neki i na sljedećim stranicama ove Monografije. Ponajbolji među njima, unikatan spoj enciklopedijske institucije i čovjeka, Miroslav Krleža učinio je to najkraće. Uvrštavanjem u članstvo JAZU (Jugoslovernska akademija znanosti i umjetnosti) i rečenicom biografu Enesu Čengiću: “Moram priznati da je Skender moja slaba strana”.

Gotovo svakog vikenda Skendera je u Mostaru posjećivao Ahmet Hromadžić. Dolazio je iz školske lektire a odlazili bi zajedno u ribu i na eglen. Pripovijedao mi Skender kako se s Ahmetom i Brankom Ćopićem, što zavičajno što literarno, bratimio u ratu i kako su Branko i Ahmet ponajbolji bosanskohercegovački pisci za najmlađe. A sa sjetom i ponosom kako je u Ahmetu našao mlađeg brata, Muzafera. Pripovijedao mi Ahmet kako je u Skenderu našao starijeg brata i učitelja. A obojica, nepristrasno, kako Bosna i Hercegovina nije rodila likovne umjetnike ravne Jovanu Bijeliću i Mersadu Berberu. Jer su slikali crtežom, bojom i sopstvenim dahom. Mersad se Skenderu poklonio veličanstvenim portretom s majkom Hanifom, ponajljepši ukras današnje Spomen kuće, i ciklusom “Skenderovi soneti” inspirisanim sonetima 24-karatnog umjetnika i takvog čovjeka, Skendera Kulenovića. Među sonetima, isklesan poput gorostasnog stećka, uzvisuje se “Tarik za Karađoz-begovu džamiju” u Mostaru…Nakon otvorenja samostalke u kultnoj londonskoj Albemarle Gallery 2. decembra 2004. osamih se s Mersadom. Poklonih mu iz porodičnog albuma fotos očeva, njegovog Muhameda i mog Uroša. Dva nasmijana momka zagrljeni na Medenom polju u ljeto 1940. I oni se bratimili. Bio je dirnut. Listasmo katalog izložbe s Predgovorom najuglednijeg britanskog istoričara savremene umjetnosti Edward Lucie-Smith koji na kraju zaključuje: “His paintings are cultural dreams” – “Njegove slike su kulturni snovi”. Nasmiješio se blago i prokomentarisao: “Kako kad. Nekad radosni, često bolni”. Pa mi govorio kako je s golemom tugom načeo skice za homage Srebrenici… Mersad Berber, Jovan Bijelić, Skender Kulenović i Ahmet Hromadžić su poput najpreciznijih seizmografa bilježili sva podrhtavanja i udare XX stoljeća i po tome je njihovo djelo njegova najvjernija biografija. Stoljeće dva svjetska rata, stoljeće Kozare i Srebrenice na čijem se izdisaju moglo bogoslužiti opijelo, izučiti hatma dova nevino stradalima a otvoriti šampanjac i nazdraviti preživjelima sa željom da se nikad više ne ponovi. Zato dok je Grmeča, Osječenice i Klekovače, dok je svijeta i vijeka kroz mirisnu paprat Jovanovih planina, Labudovom poljanom Ahmetovom i poštenim ljudskim nezaboravom na zlatnim konjima Mersadovom a pod onom raspjevanom Ševom Skenderovom zauvijek će sva četvorica jezditi skupa slaveći umjetnost i opominjući kakvi bismo ljudi trebali biti. Rasni Petrovčani, od začetnika ideje izgradnje Skenderove spomen kuće predsjednika SO-e Nove Kecmana do današnjeg jednako privrženog gradonačelnika Zlatka Hujića, pregaoci koji u Zavičajnom muzeju bdiju nad seharom neprocjenjivog blaga petrovačke ubogosti e da sjećanja na Jovana, Skendera, Ahmeta i Mersada nikad ne izblijede, utrnu, prijatelji Petrovca i vjernici u umjetnost autorski zastupljeni na stranicama ove Monografije – ukoričili su još jedan, toj čaršiji i njenim ljudima koje istorija prečesto nije mazila, dostojan spomenik. Ispunili dug po nastanku 2039 godina vremešnim a bez ijedne sijede Horacievim stihovima iz “Carmina” (“Ode”): “Exegi monumentum aere perennius” – “Izgradiću spomenik trajniji od bronze”. Zato bi me usrećilo ako ovaj Predgovor bude prihvaćen kao dubok, srčani naklon onim kojim je podignut. I onim koji su ga podigli.

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
14 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Jasna
Gost
Jasna
3 godine prije

Jednog dana kada shvatimo ovu mocnu poruku ” Izgradicu spomenik trajniji od bronze” cemo i shvatiti koja moc lezi u steccima i nekropolama sirom Bosne i Hercegovine.
Hvala Vam gosp. Maric sto ste bar na trenutak zavirili u nasa srca i prenijeli na papir realnost jednog vremena.

Ivo
Gost
Ivo
3 godine prije

O zavicajnim temama ovako moze pisati samo onaj ko ga neizmjerno voli I poznaje, a uz to umije i lijepo pisati.

subaru
Gost
subaru
3 godine prije

Bravo Mariću. A vidi legende Arsena, pjesma Amigo je dirljiva.

Željko
Gost
Željko
3 godine prije

Reče Marić i pobježe u London 1992. godine a sada nama ” prodaje bajke ” !!

Jugo
Gost
Jugo
3 godine prije
Reply to  Željko

‘A, usa gunjasu, idji vrvi nonamo’! Ili si premlad da znas, ili si tek ‘sljego odozgara’ sa cistog zraka / vazduha – iz svog tora, pa ne mozes da shvatis da je jedan talentovani i cestiti Krajisnik svoj talenat i dusu dao nasem Mostaru. Mostar je i Aleksin ( A.Santic) i Mishin, i Hamzin ( H.Humo), i Franjin ( Franjo Topic – fotograf, Vladic – nogomet) i procitaj Sabicev komentar – i poklopi se usima.

Helena
Gost
Helena
3 godine prije

Mariću, hvala. Pero vam srcem piše i ljubavlju bezgraničnom diše.

Za Berbera od vas doznadoh, iako sam nedaleko rođena i sve o čemu pišete čini i mene. Slike su mu nestvarne, kao i ljudi čija ljubav granice ne poznaje.

Ima nešto posebno u Bosni našoj…Samo treba umeti srcem osluškivati.

Asmer
Gost
Asmer
3 godine prije

Mišo, Mišo, tvoja riječ je uvijek snažna bila, ali eto sad mi i suzu izazva! I oni meni nema Bosne, ima Bosne i biće je sve dok je ljudi takvih poput tebe Mišo i velikana o kojima zboriš!
I parafrazirao bih ono sto ti parafrazira u početku teksta pa bih rekao Državu državom čine ljudi! I to ljudi poput tebe, poput onih o kojima govoriš i poput onih koji vole to da čitaju, vide , osjećaju!

Husein Šabić
Gost
Husein Šabić
3 godine prije

Imao sam tu sreću da poznam Mišu Marića i da sam poznavao njegovu pokojnu mater Desu te njegovog brata Jovicu koji danas živi u Švedskoj.Njegova familija jedno je vrijeme živjeli u mojoj mahali na Mejdanu u Smiljanića kući a u to vrijeme sam ja bio dijete i neke stvari su mi bile poznate iz priča njegovog velikog prijatelja Osmana-Osme Kulenovića koji su i danas izuzetno dobri i nije im problem naći se na Jadranu kod Dubrovnika.Osme potegne iz Kanade do Dubrovnika,kako bi čestitao rođendan Mišinoj ćerki Mileni,eto takvi smo mi Petrovčani,dori u duši i pridajemo važnosti prijateljstvu.Dole u komentarima vidim od Željka da je Mišo Marić nešto izrekao i pobjegao u London,a nije mu poznato što je sve napravio i koliko je puta glavu u torbu stavio kako bi spasio oko 8000 žena i djece iz Mostara,koji su njegovim danonoćnim posredovanjem,bili prebačeni na slobodnu teritoriju (Split).To najbolje znaju oni kojima je pomogao i neki od nas,koji smo ga prihvatili u Zagrebu i ispratili za Englesku.Toliko bi toga želio napisati o tome divnom čovjeku:humanitarcu,intelektualcu,piscu,redatelju,putopiscu,montažeru,direktoru (Mostarske kiše) i svašta nešto) a sve to govori o njegovom Univerzumu,koji je rođen u istom onom podneblju,gdje su rođeni Bjelić,Kulenović,Hromađžić i Berber.Valjda će biti još prilike da sve ono što ovog puta ne napisa za Mišu Marića da napišem nekom drugom prilikom a prilika će sigurno biti,jer on nikad ne prestaje da radi sa ovakvim i sličnim prilozima kao što je ovaj prilog za predgovor za 4 Petrovačka velikana.

Ljiljana
Gost
Ljiljana
3 godine prije
Reply to  Husein Šabić

Ma bravo moji petrovcani,ljudi velikog srca koji volite svoj Petrovac

Slavica Gavrić
Gost
Slavica Gavrić
3 godine prije

Ponosna sam što su moji koreni iz malog seoceta na domak Bosanskog Petrovca.

Nada
Gost
Nada
3 godine prije

Neopisivo sam ponosna na svoj )zavicaj, (gosn. Maric ocito ste i Vi, svaka cast i hvala nasim velikanima ali bi voljela da pisete i o zivim (sama spoznaja da tek umiranjem “izadju”njihova djela na vidjelo me cini jako tuznom).
Topli pozz.

Jugo
Gost
Jugo
3 godine prije

Mostarska – Miso Maric – (ponosni mostarac medju krajisnicima i najveci krajisnik medju mostarcima)

S Velezi ce svanut jutro ljepse, bolje,
Kraj Neretve vode, pokraj Radobolje.

Zazvonice zvijezde ko merdzan dukati
Himzo ce iz basta milo sevdisati

I Novim ce Starim jest tako mi dina
lijepa kao mladost prosetat Emina.

Poslije modrih kisa, do u osvit dana
pod Mostom ljubit Zubac i Svetlana

Rondo ce se vratit pod sjenke platana,
Iz Cima kikotat Hamzina Grozdana.

Kad aksam pozlati po terasi ‘Ruze’
stari ce drugari s lozom da se druze,

Vedri ce da dodju, kad umorni odu,
zedan Mjesec s Huma sici ce na vodu.

****
Pod Kujundzilukom raste koscela,
u ljeto pod njom bice hlad.
Nije Neretva sve moru odnijela,
dok je Mostaraca, bice i grad….

Nije Neretva svu ljubav odnijela,
dok je ljubavi, bice i grad.

( Miso Maric, London, 2014)

Aur]
Gost
Aur]
3 godine prije
Reply to  Jugo

Hvala Vama koji citate i umom i srcem. Podrzavate me, “branite”. Jer ste moja planeta, ne umijemo drugacije. A sta reci o pojedincu koji drugacije misli? Zaboga, svak ima pravo na svoje (zlo)misljenje. To sto je budalasto nema blage veze nit s mojim poklonjenjem Petrovcanima nit s pamecu. Shvatam: postoje individue koje se trpaju u ozbiljne raspre a pojma nemaju o cemi se radi. Takve niko, ni u sopstvenoj kuci, ne zarezuje. Uskopljeni za pamet, postenje i pismenost uguravaju se medju dobronamjeran i pismen svijet kontajucu da ce biti vazni. Nisu. Mizerija. Zasto ne bi trebalo optuzivat mene sto se poklonih mojim Petrovcanima, niti Vas koji ste se se poklonili sa mnom na cemu sam zahvalan. Uzgredna, intelektualna i moralna fukara potpisana sa “Zeljko” sustinski nista ne mijenja. A ako ovaj portal, od formata, zeli da opstane, onda bi se trebao odreci uljeza koji tuknu po gluposti i necovjestvu.
Pisem se sa zahvalnoscu za ustupljeni prostor.
Ave, M.

Osman Kulenovic
Gost
Osman Kulenovic
3 godine prije

Miso Milenko Maric, petrovacki Mostarac, je zasluzio da mu se podigne spomenik za zivota, i u Petrovcu i u Mostaru. On je divan primjer plemenitog clana nase ponosne bosanskohercegovacke porodice koji je u najtezim danima agresije na nasu domovinu pokazao ljubav i postovanje prema svojim sugradjanima i sa gadjenjem je odbio Karadzicevu ponudu da bude ministar u genocidnoj R.S. Poslije primirja setao sam s njim po Mostaru i bio svijedok velike ljubavi i postovanja koje mostarci imaju prema njemu. Prolazili smo pored dzamije u momentu kada je molitva bila zavrsena i zene i muskarci su mu prilazili da ga zagrle i poljube. Nazalost, filmski snimci su mi ukradeni i te divne momente nemogu pokazati…

POVEZANE VIJESTI

Izbornik