fbpx

Darko Rundek – glazba s okusom dunje

Darko Rundek

U Clichyu, pariškom predgrađu se još osjetio miris paljevine od izgorenih automobila – objekata na kojima su pobunjene manjine iskazivale svoj bijes i frustracije prema vlasti, državi, policiji, sistemu… Noć je počinjala oporo.

Nije bilo baš najbolje vrijeme za posjet Parizu. Pronašao sam stanicu metroa i kao da se metroom vozim svaki dan, zastao kupiti kartu ispred automata koji je objašnjavao na nekoliko jezika kako ti uzeti eure. Nije mi ih uzeo jer sam vidio autohtone metroaše kako preskaču ulaz bez plaćanja pa rekoh – još sam mlad, mogu i ja preskočiti.

Metro me oduvijek fascinirao. Građevinski, civilizacijski, kulturno. Dok smo mi prelazili s kotača s željeznim obručom  na kotače s gumama na konjskim zapregama, negdje su se ljudi vozili metroom.

Ne, nisam radi toga prezirao svoje, veličao tuđe. Mi smo imali svoju povijest i nosili se s njom kako smo znali i umjeli. Na drugoj strani su bili osvajači koji su nam odnosili i resurse, i najbolje ljude. Najbolji su pogibali ili bi ih osvajači primamili k sebi, njihovim sposobnostima, znanjima izgrađivali svoje zemlje.

Brojao sam stanice metroa i uspeo se stepenicama – na ulicu u centru Pariza! Željezni rukohvati, sto godina stari oko izlaza, osvrnuh se – bistroi s gospodom i boemima, s obaveznom svilenom maramom oko vrata, baš kao u knjigama. Gdje je trubač sa Seine, gdje je Darko Rundek? Od svih ljudi na svijetu, meni je na um pao Darko Rundek!

Mnogima to ime ne znači ništa. Čak i kad im spomeneš Haustor. Ali mnogi će se i sjetiti vremena kad su bili mladi i doba Novog vala. Azra, Film, Haustor, Boa, Zvijezde. U poklonjenom vremenu mira u posttitovskoj državi, kad nismo ni znali da nam predstoji samo 10 godina života u nevinosti; kad nismo znali za planove komadanja zajedničkog prostora, kad su sve zavjere bile još u teorijama – kolektivna svijest je tražila ljude kroz koje će izraziti radost življenja, kritiku sustava, generacijske nade i strepnje. Našla ih je kroz riječi i glazbu, kroz zanos kojim je ocrtavala baš to doba.

Gdanjsk osamdesete s jedne strane, Zemlja vidi sve s druge, Noćas sam bacio radio kroz prozor.. a Rundek je s Haustorom zagledao djevojke u ljetnim haljinama. Haustor je ipak bio drugačiji. Puhački instrumenti – tromboni, trube, saksofoni u kolopletu s gitarama, bubnjevima, basom i orguljama. Mogao je to biti spoj jazza i rocka, ali nije. Bio je to zvučni pogled Darka Rundeka na svijet. Treći svijet? Godinama poslije, taj zvuk se imenovao  kao worldmusic. Paul Simon je morao ići u Afriku po inspiraciju, Rundek ju je nosio u sebi. Svirajući baš takvu glazbu, Haustor nikad nije bio na vrhovima top ljestvica, a Rundekov isposnički izgled nije tjerao raspomamljene djevojke na bacanje grudnjaka na pozornicu. Ono što je tad izgledalo u njegovim tekstovima kao oda strip kulturi, „pisanim i crtanim romanima“, danas – desetljećima kasnije, nije uopće moguće nekim novim klincima rekonstruirati. Danas su stripovi marginalna pojava i predmet zanimanja tek rijetkim freakovima. Rundekove pjesme su ostale iste, promijenio se svijet. Koji ih drugačije danas iščitava.

Rundek sviranjem svoje glazbe nije uspio zaraditi veliki novac ni tad, kad je bio čudna mješavina instrumenata i ritmova, ni sad kad se takva glazba naziva worldmusic.

Za razliku od njega, Bregović je znao zaraditi veliki novac sviranjem i u tadašnje doba, i u današnje kad je okružen Bugarima i trubama. I Bregović, i Rundek su se skoro istovremeno otisnuli put Pariza.

Prvi kako bi nastavio cijediti profit iz tuđih talenata, a drugi jer je tamo morao ići. U sudbinske pute se ne petlja, niti im se proturječi. U Parizu, Rundek je zadržao isposnički izgled i život vrlo sličan isposničkom – živi od rijetkih svirki i od skladanja glazbe za kazališne predstave u kojima ponekad i glumi. Umjesto Haustora, na albumima koje snima i koncertima ga prati čudna skupina glazbenika među kojima je i violinistica koja je promijenila spol (prije je bio violinist) koji se nazivaju Cargo orkestar.

Dok Bregovića po zemljama ex-Yu dočekuju kao ikonu i za neuvježbane koncerte isplaćuju milijune, Rundeka poslije koncerta u Beogradu prebiju zbog neprepoznavanja  lokalni štemeri.

Oblačili ma kakva odijela, ulazili u ma kakve  državne asocijacije, svi mi smo tijekom cijelog života vezani pupčanom vrpcom za jezik na kojem sanjamo. Jezik kojeg razumije nekih 30 milijuna ljudi na svijetu i koji je prirodni obzor po kojem se krećemo. Upravo zato su svi naši glazbenici osuđeni na nastupe po iseljeničkim klubovima i po prostoru ex-države.

Možda Rundek, više od svih drugih hrvatskih glazbenika zajedno, zaslužuje pljesak i ovacije na koncertima po iseljeničkim klubovima. Jer – on je jedan od njih, jedan od nas. Niti otišao, niti došao. Niti ostaje, niti se vraća. U njegovom plavom oku zrcali se čežnja za domom i čežnja za odlaskom.

Pritom ne mami suze, sebi ni drugima stihovima o domovini, o junačkoj prošlosti, o hrvatskim kraljevima i izdajama. On s neke druge razine govori o čovjeku i svijetu i na tu razinu uzdiže slušatelje, publiku kako bi zajedno dijelili uvide o samima sebi.

Nije instrumentalistički virtuoz, čak nije ni naročiti pjevač. A opet oplemenjuje svijet svojom glazbom.

Svojom neobičnošću i našu običnost čini podnošljivijom. Pjesme mu imaju opori okus dunje. Slatke i gorke, istovremeno. Kao što je to i iseljenički život. Kojeg i sam živi.

Svjetska glazba je industrija sa svojim zakonitostima koje imaju i druge industrije. Ta industrija stvara svoje proizvode. Jednom se zovu LadyGaga, drugi put Adelle i gotovo je sigurno da se nikad neće zvati Rundek ili slično.  Oni koji se nisu usudili, žrtve su sudbine. Sudbine manjih naroda kroje veći i moćniji. Tamo gdje je jedan na jedan, gdje je tim protiv tima, s vremena na vrijeme pokažemo svijetu od kakvog smo materijala. Kao recimo Goran na Wimbledonu, kao Ivica u skijanju, kao rukometaši, nogometaši, vaterpolisti… Kao glazbenici nemamo tih mogućnosti.

Glazba nije natjecateljska. Ona se ne stvara vježbom, treningom, iako su i vježba i trening potrebni za njenu interpretaciju. Glazba se stvara na mjestima koja su izvan ovog svijeta, na koja mogu pristupiti samo oni čista srca i velike duše. Na ta mjesta odlaze rijetki, samotni i skromni, goli i bosi. Donose nam čežnje naroda, pjesme kojima se sporazumijevaju duše. Njihove uvide potom mnogi iskorištavaju, ponavljaju, razvlače, a da ne znaju ni tko ih je, ni otkud donio.

Jedan od onih koji odlazi na ta mjesta je i Darko Rundek.

Nisam ga sreo u Parizu tog puta, ni nekoliko puta poslije. Nisam ga sreo ni u Zagrebu. Sreo sam ga puno puta u pjesmi koja me je prepoznala.

Zato pusti da ti sviram, duša gine od tišine. I ne boj se buke, to što svira, to su ruke…

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
14 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
9 mjeseci prije

Čestitke !
Odlično napisano i analizirano !

Savonarola
Gost
Savonarola
9 mjeseci prije

Da, Alerik zna koji put ugodno iznenaditi.

Brahman
Member
Brahman
9 mjeseci prije

Znaš što, mogao bi ti slobodno i češće ovakvo što napisati. 😉 Svakako hvala na osvrtu na Rundeka i jedno glazbeno doba i ukus koji bude sjetu i strast podjednako. Tekst vrijedan čitanja polako i s užitkom.

puki
Gost
puki
9 mjeseci prije

Rundek je još tada, kada je bio mlad u 80-im godina, imao onu neku drogerašku facu tako upadljivo, kao i Ron Wood, gitarist Stonesa. Mnogi rokeri i ostali glazbenici uzimaju drogu, ali ja nisam vidio da itko drugi izgleda tako upadljivo drogeraški, kao Rundek i Wood.
Mislim da je Rundek u pjesmi “Ema”, aludirao na svoje probleme sa drogom… tako nešto.
Što se tiče stila Haustora, to ipak nije bio sasvim originalni stil, već se i Haustor furao na tada popularni “ska”, koji je došao pod utjecajem iz V. Britanije, a najpoznatija grupa tog stila bila je “Madness”. Koji su u svojim pjesmama također puno koristili trube i ostale puhačke instrumente. Na ska su se tada furali i “Prjavo kazalište” u svojoj ranoj fazi “novog vala” (hitovi; Mi plešemo i crno-bijelo svijet). (kasnije su prljavci u 2. polovici 80-ih postali tipični klasični rok bend). Baš ovo crno-bijela simbolika je bila jedna od karakteristika ska pokreta. Također i novosadska grupa “Laboratorija zvuka” je furala ska stil, (Skakavac joj zašo u rukavac), kao i Idoli u hitu “Maljčiki” (sa mješavinom ritmova ruske narodne muzike odnosno ritma polke).
SKa je nastao od reagge muzike i to se baš najviše vidi u pjesmama Haustora, koje imaju laganiji, sporiji ritam, nego brže pjesme “Prljavaca”. Kao ona najpoznatija Haustorova “Djevojke u ljetnim haljinama volim”.
Što se tiče Bregovića, nesumnjivo talentiran, ali najveći plagijator na ovim prostorima, koji je uvijek imao nos za to, kako napraviti veliki komercijalni uspjeh i veliki biznis.
U svojoj ranoj fazi, od 1974. Bregović je kopirao tada popularni “glam rock”, koji je tada harao u V. Britaniji sa grupama Sweet, Slade, T-Rex i drugima. I ono kako su se tada Bregović i Bebek oblačili, bio je stil glam rocka, one blještave tijesne hlače i čizme sa velikim đonovima. Jedan od najranijih hitov Dugmeta “Bio mi ćeif”, ustvari je vješta kopija velikog hita grupe “Sweet”, “Balroom blitz”. Drugi poznati hit Dugmeta “Ko zna za zašto se sjećam nje” ustvari kopija hita Johnnyja Wakelina “In Zaire”, koji je zapravo pjevao o tadašnjem boks meču stoljeća, 1974., između Muhameda Alija i Gorgea Foremana , koji se održao u Kinšasi, u Zairu u Africi. Zaire se inače danas naziva DR Kongo. Krajem 70-ih i početkom 80-ih, Bregović također prelazi na trend “new vave” (novoga vala), koji je u Jugoslaviju došao iz Britanije i tako je hit “Doživjeti stotu” i cijeli taj album bio u tom stilu, više pop nego rok. Albumom “Lipe cvatu” 1984. , Bregović se vraća klasičnom roku (naravno sa tipičnim balknaskim folk elementima), a sa hitom “Padaju zvijezde”, malo je kopirao “Jump”, tada veliki hit američke rok grupe “Van Halen”, sa onim sintisajzerima na početku. Bregović je tada dakle, domaćoj publici u Jugoslaviji, prodavao trendove anglkosakosnke mjuzike, upakovane u domaće folk elemente, što su kritičari šaljivo nazvali “pastirski rok”. Kasnije, nakon raspada Jugoslavije, Bregović, lukava lija, je onda na Zapadu, tamošnjoj publici, romsku (cigansku muziku) sa Balkana (većinom iz istočne Srbije), prodavao kao neku svoju autentičnu muziku, odnosno kao ono što se u žargonu naziva “world music”. Sa svojim golemim “Orkestroma za vjenčamja i pogrebe”, ustvari pokupio je romskih trubača i od njih kao napravio vlastiti bend. Međutim, to nije autentična balkanska niti autentična romska glazba, već ono što su pjevali Šaban Bajramović i Esma Redžepova, koji su također bili poznati na Zpadu, kod ljubitelja autentične “world music”.

neznanac
Gost
neznanac
9 mjeseci prije

Puki prava si enciklopedija.

Siniša
Member
Siniša
9 mjeseci prije

Šta bi inda imao reći za Gorana Bare…
https://youtu.be/KfCRAdVDbx8

Sunčano jutro
Gost
Sunčano jutro
9 mjeseci prije

Jedina pjesma pod utjecajem ska muzike od Haustora je “Moja prva ljubav”. Što se tiče ska muzike ona je prethodila rege muzici a ne vice versa….

Perun
Gost
Perun
9 mjeseci prije

Puki drzi se ti svojih analiza ….Ali najvjerovatnije da nikad nisi naucio svirati i nemas taj osjecaj stajanja pred publikom koja ocekuje da nesto zapjevas ili odsviras ….Svoj uradak umjetnici uvijek testiraju na koncertima , i svaki ima manje vise vlastiti recept za nastup….Puki kad shvatis koja je razlika izmedju mola, dura ,septime, takta ,mikrofona ,tastature i nastupa uzivo bice ti sve jasno ….P.S poslusaj nesto od ovog glazbenog sustava mozda nesto i naucis o muzici …Taraf De Haidouks…

Siniša
Member
Siniša
9 mjeseci prije

Darko Rundek…

Ray Luca
Gost
Ray Luca
9 mjeseci prije

Jedan od najboljih tekstova na Logičnom.

Lucija
Gost
Lucija
9 mjeseci prije

Mojoj malenkosti se udvarao Rundek…a bila sam dobra s jednim drugim članom benda…

LNT_Iluvatar
Member
Famed Member
LNT_Iluvatar
9 mjeseci prije

SOA

Odličan tekst.
Ako ostaješ za vikend , napiši malo iz prve ruke što se dešava .

Perun
Gost
Perun
9 mjeseci prije

Darko Rundek ima nesto sto drugima fali ….SOA je to primjetio i to je hvale vrijedno…Nije instrumentalistički virtuoz, čak nije ni naročiti pjevač. A opet oplemenjuje svijet svojom glazbom…..Zato pusti da ti sviram, duša gine od tišine. I ne boj se buke, to što svira, to su ruke….
P.S …SOA ovim textom si nadvisio sam sebe, uz duzno postovanje….Slaven Bijelac Slobodan Strijelac

Aragorn
Gost
Aragorn
9 mjeseci prije

nema me odavno na komentarima al evo,moram ti reci,svaka cast SoA!

POVEZANE VIJESTI

Izbornik
14
0
()
x