Najveća meta-analiza o emocionalnoj inteligenciji do sada ne ruši samo uvriježenu predodžbu o ženama — nego razotkriva i mnogo neugodniju istinu o tome kako mjerimo ljudske sposobnosti.
Analiza koja je obuhvatila 1.279 znanstvenih radova i podatke o 609.278 ljudi iz 76 zemalja, a pokriva gotovo tri desetljeća istraživanja, došla je do zaključka da priča o emocionalnoj inteligenciji nije ni približno tako jednostavna kako se to ponavlja u poslovnim publikacijama i na seminarima o vodstvu. Žene u prosjeku bolje prepoznaju i razumiju emocije. No kada je riječ o upravljanju vlastitim osjećajima, slika se okreće — muškarci i dječaci tu ostvaruju bolje rezultate, dok su žene uspješnije u upravljanju tuđim emocijama.
Studiju su vodili Mary Hausfeld sa Sveučilišta u Limericku, uz Veru Hampel i Leona Bacha sa Sveučilišta u Zürichu te Jochena Mengesa, profesora vodstva na Cambridge Judge Business School. Objavljena je u časopisu Emotion.
Razlika koja ovisi o načinu mjerenja
Ključni nalaz nije samo u tome tko je bolji, nego u tome kako se to uopće mjeri. Ženska prednost veća je na testovima koji se temelje na izvedbi, gdje ljudi rješavaju zadatke koji se boduju prema točnosti. Na upitnicima samoprocjene ta se prednost gotovo briše.
Upravo tu leži poanta koju je Menges sažeo u jednoj rečenici: žene su emocionalno inteligentne, a muškarci misle da jesu. Samopercepcija i dokazana sposobnost nisu isto. Istraživači ne mogu utvrditi zašto razlika postoji — moguće je da muškarci precjenjuju vlastite sposobnosti, da žene podcjenjuju svoje, ili oboje istovremeno.
To nije tek akademska sitnica. Ako organizacije donose kadrovske odluke na temelju toga kako se ljudi sami opisuju, a ne kako stvarno rade, onda zapošljavaju samopouzdanje, a ne kompetenciju.
Emocionalna inteligencija nije jedna vještina
Istraživači su je razdvojili na prepoznavanje, razumijevanje i reguliranje emocija — kod sebe i kod drugih. Hausfeld upozorava da su uobičajene pretpostavke o emocionalnim sposobnostima žena i muškaraca često preširoke, a razlike ovise o vještini koja se ispituje i kontekstu u kojem se mjeri.
Posebno je zanimljiv nalaz da su razlike u prepoznavanju emocija veće među voditeljima nego među ostalima, te — suprotno očekivanjima istraživača — manje izražene u industrijama u kojima dominiraju muškarci. Najveće su u Sjevernoj i Srednjoj Americi te Europi.
Podaci pokrivaju gotovo 30 godina, pa su istraživači mogli pratiti promjene. Razlike u ukupnoj emocionalnoj inteligenciji smanjile su se posljednjih godina, najviše kod djece. Menges taj obrazac povezuje s promjenom socijalizacije i rodnih normi, ali ostaje suzdržan: dob, generacija i razdoblje u ovim se podacima ne mogu razdvojiti, a biološka objašnjenja nije moguće isključiti.
Kada pretpostavka postane teret
Ovdje priča dobiva svoju praktičnu, i pomalo neugodnu, dimenziju. Ako se uvriježeno mišljenje da žene „po prirodi” imaju veću emocionalnu inteligenciju tretira kao dokazana činjenica, poslodavci će ženama nesrazmjerno često dodjeljivati emocionalni rad — umirivanje kolega, rješavanje sukoba, brigu o tuđim osjećajima.
Menges upozorava na dvostruki rizik: stvarne razlike mogu se odbaciti kao neznanstvene, ali istodobno široke tvrdnje mogu učvrstiti stereotipe i gurnuti emocionalni rad na žene. Drugim riječima, ista rečenica može zvučati kao kompliment, a funkcionirati kao raspored zaduženja.
Njegov savjet menadžerima je konkretan: prestanite emocionalnu inteligenciju tretirati kao žensku osobinu, gledajte je kao skup vještina, koristite provjerene mjere izvedbe umjesto samoprocjena i razvijajte te sposobnosti kod svih — a emocionalni rad usmjeren prema drugima neka ne postane ženska obveza po defaultu.
Pitanje koje nitko ne postavlja
Ova studija ispravlja jednu predrasudu, ali otvara drugu koja se u izvještavanju o njoj uglavnom prešućuje: ako su žene bolje u prepoznavanju i razumijevanju emocija, zašto se ta vještina sustavno ne vrednuje na tržištu rada i u plaćama? Umjesto da se emocionalna kompetencija prizna kao poslovna prednost, ona se često pretvara u neplaćenu dodatnu obvezu — ono što se od žena očekuje, a ne ono što im se priznaje.
Isto vrijedi i za muškarce, samo s obrnutim predznakom. Ako muškarci bolje upravljaju vlastitim emocijama, a istovremeno precjenjuju svoje ukupne sposobnosti, onda upravo ta kombinacija — samouvjerenost bez točne samoprocjene — dijelom objašnjava zašto se lakše probijaju na vodeće pozicije. Sustav koji nagrađuje samopouzdanje više od kompetencije ne proizvodi samo rodnu neravnotežu, nego i loše odluke.
Zaključak istraživača je gotovo provokativno skroman: pitanje „imaju li žene ili muškarci veću emocionalnu inteligenciju” previše je jednostavno. Bolje je pitati koja sposobnost, mjerena kako, usmjerena prema kome i u kojem kontekstu. To je smjer u kojem ide znanost — i smjer u kojem bi trebale ići i organizacije, ako ih zanima stvarna slika, a ne ugodna priča.
Najvrjedniji dio je razlikovanje emocionalne inteligencije kao skupa sposobnosti od ideje da je ona neka opća „ženska” ili „muška” osobina. Ako se različito ponašaju rezultati ovisno o tome mjeri li se prepoznavanje emocija, razumijevanje, regulacija vlastitih emocija ili regulacija emocija drugih — onda je pitanje „tko je emocionalno inteligentniji?” doista pregrubo. Posebno je važna razlika između testa sposobnosti i samoprocjene. Međutim, rečenica „žene su emocionalno inteligentne, a muškarci misle da jesu” zvuči efektno, ali kao novinarska formulacija može biti puno kategoričnija od samih rezultata. Iz činjenice da se spolne razlike razlikuju između objektivnih testova i samoprocjena ne slijedi automatski da muškarci općenito „precjenjuju sebe”, a žene „podcjenjuju sebe”. Za takav zaključak potrebno je precizno analizirati kalibraciju samoprocjene prema stvarnoj izvedbi. Još bih više opreza imao s posljednjim dijelom teksta. Tvrdnje poput toga da samouvjerenost bez kompetencije objašnjava zašto se muškarci lakše probijaju na vodeće pozicije predstavljaju moguću interpretaciju, ali nisu… Čitaj više »