fbpx

Gostoprimstvo

Gostoprimstvo

Većina kategorija ljudi imaju bar neku zajedničku osobinu po kojoj se prepoznaju. Pčelari, navijači, kockari, naturisti… Ali u kategoriji gostiju nema kakvih se tipova ne može naći.

Postoje oni gosti koji se najavljuju i oni koji dolaze iznenada. Oni koje želite i nepoželjni. Ima ih zabavnih, ali i tako dosadnih. Neki gosti plaćaju to što ih ugostite, a neki vas naprosto ojade koliko više mogu. Ima gostiju koji su toliko zahtjevni da bi ih trebalo nekoliko ljudi služiti, a ima ih koji urade sve što treba da sebe zbrinu, ali pomognu i domaćinu u njegovim poslovima. Neki su pričljivi i od njih se ne može doći do riječi, a neki ne progovaraju. Neke „ne drži mjesto“ i ne mogu se dugo zadržati u gostima, a neki ostaju beskrajno dugo. Neki su nam gosti došli jer nisu imali drugog izbora, a neki iz dosade, hira, ili čak želje da vam napakoste. Dakle, nema kakvih nema!

Nije čudo što postoji toliko izreka i poslovica o gostima. Dobar tekst bi se mogao sklopiti samo od njih. Uglavnom, u izrekama gosti se tretiraju kao smetnja, višak, pa bi se moglo zaključiti ili da su zaista takvi, ili da su oni koji su smišljali izreke negostoljubivi. Evo nekih izreka: Gostima se radujemo dva puta – kada dolaze i kada odlaze. Gost i riba treći dan smrde. Da su bolji gosti, bila bi bolja i čast. Nezvanom gostu mjesto za vratima. Sita gosta teško je počastiti. Donijela u ruci, odnijela u guzi. U ovu kuću svako donese radost – jedni kada u nju uđu, a drugi kad izađu.

Po gostima su neki ljudi kategorizirali i pijenje kave, pa tako prvu, kada gost tek dođe, zovu dočekušom, drugu razgovorušom, a treću sikterušom.

I kada ovo gore napisano sagledamo, čini nam se da se gosti ipak više shvaćaju kao tret i obaveza, nego kao razonoda. Zaključimo da nas većina više želi biti gost nego domaćin, mada to nije uvijek tako. Postoje ljudi koji uživaju ugošćavati druge. Oni svojim ponašanjem navedu i goste da uživaju u gostoprimstvu i tako bude svima lijepo, i gostima i domaćinima. Neki ulogu gosta odigraju tako dobro da je domaćinu žao što na kraju odlaze, ali gosti žure otići jer im je dosta glume.

Svega ima kada su u pitanju gosti, ali ima trenutaka kada sve to treba zaboraviti i učiniti koliko je moguće više za goste, bez obzira na to kakvi su, koliko ih je, i imate li od njih koristi ili štete. To su vremena i prilike u kojima su ljudi stradali od velikih katastrofa, poput rata, epidemija raznih bolesti, vremenskih nepogoda i sličnih nedaća. Eto, i moja obitelj je prvo prošla kroz nedaće koje nameće rat, a onda bila u prilici pomoći drugim ljudima koji su prolazili kroz slične probleme. Zato se usuđujem opisati i vlastito iskustvo, ne kako bih veličao to što sam uradio, nego kako bih, koristeći se nečime što mi je poznato i blisko, bolje ilustrirao ono što želim reći.

Naime, supruga i ja smo se devedesetih godina, stjecajem okolnosti, vrlo brzo skućili u Nizozemskoj, mada smo i sami došli kao izbjeglice. Kad smo dobili svoj krov nad glavom, naša kuća je postala kao izbjeglički centar. U prve dvije godine živjelo nas je i po jedanaestoro u kući i u tom periodu imali smo preko 2.000 noćenja gostiju. Gosti su nam bili ljudi iz zavičaja, rodbina, prijatelji, ali i jedva poznati ili sasvim nepoznati ljudi. Sve su to bili u tom vremenu nesretnici s glavama punih problema i briga, ali uglavnom i svjesni da nas je previše na malom prostoru i da se treba uklopiti tako da se nikoga ne ugrozi. Bez obzira na takvu gužvu, nikada nije bilo problema. Bilo je i nesporazuma, smiješnih situacija, različitih mišljenja, ali ne i problema. No, to su specifični gosti u specifičnim prilikama. Neke od njih nikada više nismo vidjeli, a s nekima smo u kontaktu i danas. Sad, kad je prošlo toliko vremena, lijepo nam je sjetiti se tih turbulentnih vremena jer mislimo da smo obavili svoju ljudsku zadaću i učinili koliko smo mogli. Posebno nam je drago što smo se našli pri ruci nekim nepoznatim, malim ljudima.

Recimo, sjećam se jednog Roma, Šapčanina, koji je prije nego što smo ga upoznali imao tešku operaciju i još uvijek se otežano kretao, a imao je uza se i sinčića od četiri-pet godina. Moj sin ih je slučajno našao na željezničkoj stanici gladne, promrzle i bez novaca, i negdje poslije pola noći doveo ih našoj kući. Supruga i ja smo ustali, dali gostima da jedu, smjestili ih u sobu koja nam je tada bila prazna, a ujutro, pošto je bio vikend, dočekali ih s doručkom. Poslije toga sin ih je odvezao na stanicu, kupio im kartu, smjestio ih u kupe i poželio im sretan put. Nikada ih više nismo vidjeli niti čuli, ali i dalje osjećamo zadovoljstvo što smo to učinili.

Sjećam se jednog momka za kog su me neki upozoravali da je problematičan. Ali ja sam ipak otišao po njega, doveo ga kući i smjestio. Nakon desetak dana smo ga smjestili u Azilski centar, a on se nakon dvije godine, kad je regulirao svoj status i zaposlio se, javio pismom u kom je poslao i stotinu guldena koje sam mu dao, ne kao pozajmicu, nego kao pomoć dok se ne snađe. Drago mi je što ovdje nikada nije napravio nikakav problem, što je stekao obitelj i sada živi pošteno i zadovoljno.

Bilo je i onih s kojima se prije nisam baš slagao, nismo bili u velikoj ljubavi, ali kad su došla krizna vremena, važno im je bilo pružiti ruku, jer to nisu prilike za obračune. Ako je nekome do svađe, to se može nastaviti i kasnije, kad se osigura egzistencija. Uostalom, mnogi od nas su bili izbjeglice, ili su potomci izbjeglica, i prošli smo slične trenutke, samo to mnogi zaboravljaju i počinju se ponašati ignorantski, čak i drsko prema njima.

Sve u svemu, čini mi se da goste u ovakvim okolnostima i ne bi trebalo nazivati gostima. Gosti su samo oni koji dolaze po svojoj volji, a ne oni koji su prognani u goste. Od prognanih ne treba niti tražiti niti očekivati zaradu, naknadu za vaš trud. Ali je sigurno da ćete dobiti nagradu u vidu zadovoljstva i duševnog mira koji se ne može izraziti novčanim vrijednostima. Suprotno, ako je nešto grijeh, onda sam siguran da je to – odmoći nesretnicima.

Možda bi trebalo uvesti i ovakvu izreku o gostima: Sretan je domaćin koji nesretnom gostu pomogne vratiti izgubljeni mir.

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
3 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Ivo Lola
Gost
Ivo Lola
2 godine prije

Priliku na ovakvom svijetu dobijaju samo podli, pokvareni, zli, oportunisti i šovinisti, a ja se takav nisam rodio i cijelog života odbijam biti takav. Više nikakve ljepote i smisla na ovom svijetu ne vidim. Tražim bezbolan i što kraći put na drugu stranu. Kad već ne mogu živjeti dostojno i dostojanstveno, onda bolje da ne živim.

Perun
Gost
Perun
2 godine prije

Ima i ona: svakog gosta tri dana dosta. Kod mene je gostoprimstvo tradicija ali neki koji su dobili priliku pa makar mi bili i rod nemaju više što tražiti kod mene. Npr. mislim da nitko ne bi riskirao premetačinu zato što je gost donio drogu u stan. Konkretno radi se o mom bratiću. Dao sam mu više od jedne prilike ali s tim je završeno. Njegov izbor pa neka uživa koliko hoće u svom izboru. Što se tiče prognanih ljudi ja to ne bih nazvao gostima jer to su ekstremne situacije. Meni je bila neka kuma preko mamine strane iz Osijeka sa trogodišnjom kćerkom i trudna. Prvo je probala kod familije ali su je tražili novce kao da je podstanarka. Kod nas nije bilo nikakvih problema, čak je dobro došla jedna kuharica više. Tražiti novac u takvoj situaciji (firma je stavila na čekanje) je suludo a žena opet poštena čim dobije neku jadnu pomoć kao izbjeglica sve potroši na hranu koju smo svi jeli. I danas bez obzira na neimaštinu lijepo me ugosti kad navratim do Osijeka, isto je i kad oni dođu do Zagreba. Noćenja ne računam jer ne znam ni sam, bilo je situacija da netko samo prespava pa ujutro ide dalje. Bilo je tu i nepoznatih ljudi koji su preporučeni od nekog poznatog. Znam slučajeve koji su imali punu kuću ljudi i po 20-ak. Luda vremena, ne ponovilo se.

Keko
Gost
Keko
2 godine prije

Ivo, svaka Vam čast na dobroti…

POVEZANE VIJESTI

Izbornik