Julia Boutros — Kršćanka koja pjeva za muslimane i kršćane — ovako počinje prava revolucija srca

U srcu Libanona, zemlje čije se nebo često para izvanašnjim olujama i unutarnjim podjelama, već desetljećima djeluje žena čiji glas nadilazi crkve i džamije. Julia Boutros — kršćanka po vjeri, ali pjesnikinja i glas svih ljudi po pozivu — postaje simbol one rijetke vrste umjetnika koja ne traži ishodište u isključivosti, nego u zajedništvu.

Rođena 1. travnja 1968. godine u Bejrutu u maronitskoj kršćanskoj obitelji, Boutros je već od malih nogu bila izložena složenoj mješavini kultura: otac joj je iz južnog Libanona, majka ima palestinsko-armenijske korijene. U školama redovnica „Rosary Sisters” pjevala je u zboru — mjesto gdje nije bila “iz druge strane”, nego dijete koje u zajedničkom glasu traži ljepotu zvuka, solidarnost.

Kad je imala dvanaest godina, snimila je svoj prvi pjesmu “À Maman” u studiju Elias Al Rahbani. No pravog javnog dojma dosegla je sedamnaest, s pjesmom Ghabet Shams El Haq („Nestalo je sunce pravde“) — pjesmom koja nije bila tek ljubavna balada, nego vapaj, poziv, proglas za Palestince. Od tada, kroz više od četiri desetljeća, njezin glas postaje ne samo umjetnički instrument, nego borbeni alat i moralni znak.

Prijevod pjesme: Otpor (protiv Izraelske okupacije)

Okaljao si svoju slavu poniženjem i porazima,
kad je jug ustao da pruži otpor.
Povijest ponosa nikada ne spava —
ona piše o našoj zemlji, zemlji junačkih bitaka.

Jer oni koji imaju odlučnost — kad ih pozovu, dižu se hrabro.
Ovo je moj mač, spreman u boju, pred smrću uspravan.
Moj narod cijeli jest domovina otpora,
ne prihvaća ništa osim časti i plemenitosti.

Nikada se nismo pokorili poniženju, nismo pristali na nagodbu,
i pobijedili smo, unatoč agresiji napadača.
Neka slobodni ljudi, u svim prijestolnicama, vide
kako slava u domovinama može biti vječna.

Riječi: Ziad Boutros / Nasrallah

Ako pažljivo pogledati publiku Julie Boutros, vidjet će te muslimane i kršćane, a ne bitange koje truju poput Miletića, Prkačina, Knezovića, Mijatovića, Nakića i slične. Nećete vidjeti ni kvazi muslimane iz BiH koji na društvenim mrežama šire terorističu ideologiju koji su povukli od ISILA i Al Qaide. Publika u Libanonu je ponosna na svoju zemlju bez obzira na religiju i etničku pripadnost. Poslušajte orkestar prepun kvalitetnih glazbenika, a ne “divljake” kako ih žele ocrniti procionistički igrači u Hrvatskoj i BiH.

Glas naroda, ne samo glas kršćanske zajednice

Važno je naglasiti: Julia Boutros ne pjeva samo “za kršćane Libanona”. Njezin angažman i simbolika često se protežu i na Palestince, na sve Libanonce bez obzira na religijsku pripadnost. Kroz svoje pjesme bori se protiv okupacije, nepravde i nasilja Izraela — teme koje prelaze vjerske konture i ciljaju ljudsku bol i težnju za slobodom.

Neki će reći da je, u određenim trenucima, njezina podrška Hezbollah-u bila složena i kritički gledana. Ali upravo tu leži ljudska dimenzija: nitko tko se bori ne može izbjeći da bude predmetom kritike. Tko govori, izlaže se. Bitno je da u govoru bude jasno – ne da služi uskim interesima, nego da se zalaže za univerzalne vrijednosti.

Julia je također činila konkretne geste: 2006. godine pjesmom Ahibaii, koja se temelji na pismu ubijenog Hasana Nasrallaha, prikupila je oko 3 milijuna dolara i donirala tim sredstvima obiteljima stradalih u ratu (civila, vojnika, obitelji poginulih). Taj čin nije bio samo simboličan — bio je konkretan doprinos humanosti. To joj muslimani Libanona nikada neće zaboraviti.

U Libanonu je, kako kaže kultura i povijest te zemlje, vjera često bila oružje podjele. A Julia je, iako kršćanka, izabrala da njezin glas bude most, ne zid. Da pjeva za sve — ne da bude “naša kršćanka”, nego naš glas.

Što nas Julia Boutros može naučiti u Bosni i Hercegovini

Bosna i Hercegovina nije Libanon, ali u oba slučaja ključni problem jest raslojavanje — po nacionalnosti, religiji, etničkoj pripadnosti. U našoj zemlji, religija je često uvjet za legitimitet, zamjena za lojalnost, sredstvo političke manipulacije. Julijin primjer pokazuje da se može drugačije — da netko može biti ponosan na svoju vjeru, ali istovremeno širiti ruku onima “drugima”.

Identitet ne mora razdvajati — može ujedinjavati

Kad Julia Boutros govori o otporu, slobodi ili pravdi, ona ne isključuje “oni koji nisu kao ja”. U BiH bi to značilo: musliman može govoriti u ime pravde za sve, pravoslavac za jednakost za sve, katolik za dostojanstvo svih.

Nema se “naše vjere” protiv “njihove vjere” — već “naše ljudskosti” protiv zla koje koristi vjeru da uništi. Kad ljudi počnu misliti: “Ja se zalažem za dobro — za svog susjeda, bez obzira tko jeste i čime vjeruje” — to je put prema društvu koje nije zarobljeno u vjerske okove.

Govor i čin moraju ići zajedno

Glas bez djela je običan šum. Julia je svoj glas pratila konkretnim gestama humanosti. U BiH, ako netko govori “za sve”, ali u praksi zalaže se samo za svoju grupu — to je licemjerje.

Pravi lideri (bilo vjerski, kulturni, politički) trebaju konkretne geste: pomoći onome u svom gradu bez obzira na vjeru, premostiti segregirane škole, raditi na zajedničkim projektima mostova, kulture, infrastrukture. Ako govorimo o pomirenju, ne smije biti “govor do izbora” — mora biti trajna praksa.

Kritički um i nepokornost manipulacijama

U BiH politički manipulatori često hrane strah “drugog”, optužuju “neprijatelja” iz druge vjere, stalno obnavljaju tenzije. Ako bismo imali desetke Julija (umjetnika, profesora, imama, svećenika, novinara) koji izjavljuju: “Nećete nas dijeliti / Nećemo šutjeti” — to bi podrivalo tu manipulativnu strukturu. Ali ključ je — ne prihvaćati da netko koristi vjeru da izaziva mržnju, nego uvijek propitivati motiv. Često ćemo čuti: “Taj govori u ime svoje vjere” — pa što? Važno je kako govori i kome služi.

Empatija iznad dogme

Julia je razumjela da ne smije govoriti samo iz kutije svoje zajednice; da je bol drugih bol i tvoja. U Bosni i Hercegovini, gdje su rane duboke i različito bolne, empatija bi trebala biti središnja vrijednost. Čovjek koji je preživio rat, ratni zločin, gubitak, mora znati da netko iz druge vjere može suosjećati, pomoći, priznati ranu. Ako građani počnu širiti empatiju — stvorit će se kiparski materijal tolerancije i zajedništva, a ne ruševine podjela.

Vjera kao potpora, a ne viteška zakletva politikanata

U BiH često političari sijeku simbole vjere, ulaze u džamije, crkve, minarete kao u pozornicu, a nakon izbora zaborave moralne zakletve. Julia Boutros jest kršćanka, ali njezina vjera nije bila instrument za političku dominaciju — ona nije “čitala političke govore iz evanđelja” (kao što političari ponekad čine) — nego je vjera bila motiv, izvor integriteta.

U BiH, vjerodostojan vjerski glas trebao bi govoriti: “Kad me koristiš za politiku — neću šutjeti.” Vjera trebala biti svjetlo, ne sjenka političkog manipulatora.

Drugo, Bosna i Hercegovina nosi teže naslijeđe rata, čišćenja, preseljenja. Sublimirati to u jedinstvenu priču nije lako, ni gotovo preko noći. Ali upravo zbog težine tog naslijeđa, moramo biti nepokolebljivi u zahtjevu za istinom, pravdom i kulturom zajedništva.

Također, tik do idealizacije leži opasnost “trovanja kompromisima” — ako zajednički govor postane samo “zajednički nazivnik” bez sadržaja. Ako “svi se složimo da ne razgovaramo o ratu” — to je pogrešan kompromis. Moramo razgovarati istinski, s boli i odgovornošću.

Poziv na buđenje: što možemo učiniti

1. Kultura susreta
   Organizirajmo zajedničke koncerte, kulturne projekte, radionice gdje će muslimani, pravoslavci i katolici stvarati zajedno — ne “za svoju vjeru”, nego za zajedničku dušu. Neka umjetnici iz svih krajeva pjevaju zajedno — kao što Julia pjeva za sve u Libanonu.
2. Obrazovanje i povijest koja ne laže
   U školama govorimo o stradanjima svih, o greškama svih, ne o mitologijama jedne strane. Ako učimo djecu da je “naša vjera bolja” — proizvodimo sjemenke mržnje. Umjesto toga, učimo ih razmišljati: “Kako pomoći susjedu?”
3. Transparentnost u javnosti
   Ljudi moraju zahtijevati od političara da jasno kažu: “Za koga radim i zašto.” Ako netko koristi vjerski govor da stvori strah — da ga se razotkrije. Ako netko kaže “ja se zalažem za sve” — provjeriti djela.
4. Građanski angažman
   Ne čekajmo da netko drugi počne. Lokalni odbori, mostovi među naseljima, susreti mladih, domaće nevladine organizacije, mediji — moramo izgraditi civilni sloj koji ima snage reći “nećemo se dijeliti”.

Simboli jedinstva

Pjesma, poezija, umjetnost — mogu biti mostovi. Neka u BiH imamo svoje “Julia Boutros” — ljude koji pjevaju za sve. Neka se stvore pjesme koje govore o boli, nadi, zajedničkoj sudbini.

Zaključak — svjetlo protiv tame

Julia Boutros nije mitsko biće, nije savršena; ona je žena koja je izabrala širiti svoj glas iznad barijera vjere i pjevati o pravdi, slobodi, zajedništvu. Njezin primjer ne kaže “divite mi se” — nego kaže: može se.

U Bosni i Hercegovini, u zemlji teško proživljenih sukoba, postoje oni koji žele opet razdvajati: vjera — simbol razlike, govor mržnje, politička manipulacija. Ali također ovdje postoje ljudi koji žele povezivati — oni trebaju primiti svoje glasove, uzdignuti ih, sinhronizirati ih.

Ako 100 ljudi kaže: “Ja biram ono što nas povezuje, ne ono što nas razdvaja”, to je početak. Ako 1.000 ljudi kaže to, val se stapa. Ako broj raste — nastaje društvo koje ne dozvoljava podjelu.

Neka Bosna i Hercegovina — sa svim narodima, vjerama i kulturom — dobije svoje “Julie Boutros” glasove hrabrosti, empatije i pravde. Neka u duhu Julijinog primjera ljudi prestanu biti “ja katolik / ja musliman / ja pravoslavac” — nego “ja čovjek, ja susjed, ja odgovoran građanin.”

I ne zaboravimo. Mir nije tišina između pucnjeva. Mir je razgovor, suočavanje, empatija, čin. Ako u Bosni i Hercegovini želimo pravu promjenu — ne očekujmo je od vani — budimo glas. Zajedno.