fbpx

Jutros sam se probudio sa žaljenjem zbog buđenja…

Probudio sam se

Jutros sam se probudio sa žaljenjem zbog buđenja, htio sam da san još traje jer tamo su bili predragi ljudi kojih odavno nema. Bilo je tamo i vrijeme koje se nalazi tko zna gdje i…onda pomislih – Bože…pa svatko tko je star 50 godina i rođen na selu je živa povijest.

Od biblijskih vremena do smartphonea. Pamti zaprežna kola i volove, konjske zaprege i plugove, vršidbu sijena, branje kukuruza, jastuke od guščjeg perja i pokrivače od vune. Pamti preslice i vunene konce, pamti makadame, staze i puteve kojima asfalt nije bio na pameti. Pamti jasen i pravljenje svirala od jasenove kore…

Pamti vrijeme koje se ne razlikuje previše od onoga u kojem je Abraham sa Sarom gonio stoku (koju mu je faraon poklonio samo da ga ne vidi više).
To je zapravo nevjerojatno!

Pravo je pitanje kako smo se uopće prilagodili? Još jučer smo nožem šiljili olovke TOZ Zagreb, a danas pišemo tipkovnicom online. Još jučer smo klepali kose i kosili djetelinu ručno, još jučer smo nogama gazili grožđe.

A vidi nas sad? Obišli smo pola svijeta, u metropolama se snalazimo kao doma, rezerviramo smještaj preko bookinga i sjedamo u restorane kao prava gospoda. Evo nas u Rotterdamu, Parizu, Berlinu. Pljuckamo kako ništa ne valja, vozimo se 180 km/h u limuzinama (dobro, Ivo Kobaš se vozi u škodi fabiji, to se ne računa pod limuzinu), imamo novca za gorivo i cestarinu, prevaljujemo 50 000 km na godinu…čini se da se razbacujemo vremenom, kao da nam je ono ušteđevina koju po nahođenju možemo trošiti kad hoćemo.

Svijet nam je postao prošireno selo. Volio bih da smo ostali čestiti seljaci u tom velikom selu i da nas grad nije pokvario. Neki i jesu, mnogi nisu. Nikad u zapisanoj i nezapisanoj povijesti se nije ovoliko promjena dogodilo u samo jednoj generaciji. Stotine generacija su živjele i umirale,a da se u njihovim životima ama baš ništa u tehnološkom smislu nije promijenilo. Preko nas su prošle promjene koje su morale promijeniti i nas. Ipak se čini da Promjene nisu promijenile svakoga. Još uvijek smo Posavljaci, Dalmatinci, Zagorci, još uvijek držimo do roda i morala, još uvijek odolijevamo zavodljivom vrlom novom svijetu, još uvijek smo bogobojazni skromni ljudi.

Oko nas stasaju nove generacije koje ništa od onoga što je izgradilo naše karaktere ne pamte. Čak i tomu svjedočimo! Kakve će biti? Hoće li se predati zavodljivim čarima Novoga, on line, fejs, Instagram života bez dodira, hoće li poput nas tehnologiju znati uzeti tek kao pomoćno sredstvo ili će im tehnologija preuzeti život?

Koliko smo mi za to odgovorni?

Jesmo li im cijelo vrijeme dobar ili loš primjer? Živimo li ono što govorimo? Čovjek nije stvoren da radi. Stvoren je da kreira, stvara. Rijetko kad ćemo sresti nekoga koji radi ono što bi radio i da ne mora jer ‘raditi mora’. A ako to sami činimo, onda se ne razlikujemo previše od onog konja upregnutog u plug. Radi zato što je uhićen i što za rad dobiva smještaj i hranu.

Moramo li baš pristajati uvijek na kompromise, na svoju štetu? Što bi se dogodilo da jednom kažemo – Ne, dosta je kompromisa, od danas živim da bih stvarao, da bih koristio talente koje mi je Bog dao. Neću ih više zakopavati u zemlju i takve ih Bogu i zemlji vratiti u istom netaknutom stanju. Moja priča o talentima će biti drugačija. Napravit ću suhozid oko dvorišta. Zasadit ću smilje, kadulju, mentu, šipak i praviti čajeve. Iskoristit ću ove vještine s rukama i znanja koja sam za života skupio. Iako propao. Propasti neću. Jer ću s veseljem dočekivati jutra. Naučit ću konačno zviždati poput slavuja, nabavit ću saksofon i naučiti ga svirati. Skupljat ću jestivo bilje…

Što bi se dogodilo?

Možda bismo završili na ulici, kao socijalni slučaj, pod ovrhom i prezreni od drugih. Možda bismo prestali biti mrtvi ljudi i konačno osjetili život u sebi, bili svjesni ovog rijetkog dara na kojem nam i anđeli zavide, možda bismo naučili komunicirati sa stablima, biljkama, životinjama i naučili čitati ljude, počeli zapažati suptilne nijanse živoga oko sebe.
Nećemo znati ne usudimo li se promijeniti utabane pute i sudbinu za koju i ne znamo kakva je jer bez hrabrosti i usuda živimo sve vrijeme.

Komentar našeg čitatelja Son of Alerik.

5 1
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
35 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Riddick
Gost
Riddick
2 godine prije

Baš lepo , dosta se pronalazim u ovom tekstu iako nisam iz vaših krajeva Son of Alerik.
Zajednički za sve je točak vremena.

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije

Ovo me je obradovalo!

Riddick
Gost
Riddick
2 godine prije

E baš mi je drago 🙂

Moreno
Member
Moreno
2 godine prije

Ko kaže da smo se prilagodili . . . nije sve novo baš dobro . . . ali ono šta je ostalo isto je želja . . .
Velika razlika je u novim tehnologijama koje olakšavaju život, ali neke od njih pretvaraju ljude isključivo u potrošače.
Sićan se 1970-ih Lade koju mi je otac ima i dava bi mi đir, okay trošila je, ali mi ni ovi Audi A3 ne troši puno manje, udobniji je, brži je, ima klimu, GPS plotter . . . ali svako malo mi daje grešku motora da me dovabi u servis kako bi mi ”ovlašteni serviser” reka kako je problem u gorivu, Lada je srkala i nikad ništa nije govorila, moga san rastavit sve i popravit, okay prominija san masu svićica, bobini i kabela . . . danas na Audiju nemaju pojma ni ”ovlašteni serviseri” šta je riknilo, nego krenu sa ponudom od 15000kn, da bi in objasnija kako me zajebaju i rješili kvar za 3000kn . . . uliju mi ulje za mjenjač i naplate 210kn litru, ja in rečen da je to obični ATF, ulje bez performansi, kojemu je cjena 40kn, ali mi ovi govori da to nije originalno Audi ulje, ja mu rečen kako umisto ATF-a mogu ulit i maslinovo ulje i da mjenjač neće riknit . . . i ako ne ulijen ”originalno” ulje da mi neće priznat garanciju . . .
1970-ih san gleda moju babu kako pere i stavlja sušit plastične kese, smija san joj se, kad mi se počelo skupljat po kući miljun kes i kad bi veliku kesu o škovaca napunija kesama i odnija u kontejner sitija bi se babe, ali se nebi smija. Sitin se babe početkom 1970-ih kojoj san se smija kad nije virovala da su ljudi bili na misec, reka san joj kako je glupa i ka argument reka kako je to bilo na televiziji, ona mi je rekla kako ”oni” mogu u televiziju stavit šta god oće, a da san ja tikvan ako u to virujen, danas više u ništa nisan siguran i padne mi mrak na oči kad mi neko reće da je nešto istina jerbo je vidija na televiziji. Nekad se nije moglo bez televizije, ali danas se još manje more bez interneta . . . triba samo promislit malo način kako se nešto koristi.

Vrlo bitna stvar je kad čovik ima sriću i sposobnost dostignit materijalni optimum, sriću zato da mu omogući zdravlje, sredinu i okolnosti za rješavanje materijalnoga, sposobnost da more spoznat taj optimum, a to je stanovanje, posal i spoznaja da ako u bilo kojemu trenutku iz bilo kojega razloga prestane radit da more nastavit živit približno slično kako živi sad. To sve dolazi sa godinama, ali kako stvari stoje to je sve teže i teže. Naša generacija ima priliku to vidit na drugačiji način od naših roditelja i naše dice. Mi smo vidili kako su generacije naših roditelja živili i radili u YU, a kako su neki išli na zapad radit i za 10 – 15 godin rada na zapadu praktički rješili egzistenciju u 90% slučajeva, danas vidimo kako mladi pokušavaju radit u državicama ex YU, ali vidimo i one koji odlaze u Njemačku i Irsku.
Njih 90% neće ni približno moć živit ka šta je 90% generacije naših roditelja živilo.
I sami Ameri priznaju kako su babyboomersi daleko od milenialsa kad je kvaliteta života u pitanju i kako American Dream is over if it has existed at all.

Rabotnik
Gost
Rabotnik
2 godine prije

@Moreno…hehehe…nije vasa baba bila jedina…pocinjem sumnjati da je tu postojala neka organizacijska struktura. I ja sam s babom prao kese i vjesao ih stipaljakama. Napunis kesu vodom, zatvoris i onda muckas, pa naglo pustis iz nje vodu. ? a voda svugdje okolo.

Moreno
Gost
Moreno
2 godine prije

Možda san ja malo mlaji i urbaniji, sa desetak godin smo vodon punili RIS goldune i bacali sa zgrade. Efekat je bija luđi.

Kile
Gost
Kile
2 godine prije

To ti je kad voziš njemačko smeće krampwagen, da voziš Japanca zaboravio bi na servis i kvarove, učiš dok si živ

Majk Majers
Gost
Majk Majers
2 godine prije

Ide vrime, prolazi u ciklusima. Sve se nekako okrece, ponavlja. Stasaju nove generacije, za koje cesto kazemo da su “za niku stvar”. Al reka bi, sve u svoje vrime. Svak ima svoje doba sazrivanja, bas ka sta i brada ne pocne rast svakome u istom momentu. Mozda ove novije generacije i skupe muda da kazu: “Dosta je!” Od starijih ne ocekujen to, osim u nekom malom, sitnom postotku. Mozda upravo ova tehnoloska opsada, dehumanizacija iznjedri humanost u najboljem mogucem svitlu. Sve zivi, sve vibrira i sve je u nekoj ravnotezi, ili tezi istom. Svaka akcija pokrece reakciju. I nekako, u dubini duse mi se cini da bi reakcija mogla bit zapanjujuca, ka sumski pozar gradjanskog neposluha.

Majk Majers
Gost
Majk Majers
2 godine prije

Sad mi je palo napamet-pokusajem dehumanizacije do humanosti u najsjajnijem obliku. Paradoks komandanta Data 🙂

Kihot
Gost
Kihot
2 godine prije

Da, lijepa misao. Nada umire zadnja; ali, kažu, Nada je i jako sumnjivog morala…

Brahman
Gost
Brahman
2 godine prije

Svako jutro kad se probudim ne znam gdje sam, ko sam, dokle sam, kako sam, zašto sam. Zbunjenost na kvadrat. Onda me dodatno zavrte snovi protekle noći ukoliko ih se sjećam, pa tu zatupim dodatno pokušavajući odgonetnuti šta sam sam sebi htio reći. Zatim razmišljam o prošlosti, budućnosti i sadašnjosti ne bih li slučajno nabasao na smisao. Ništa. Bijednog li postojanja. Ustajem, i sjedeći na rubu kreveta i još malo se ne dam, pokušajem dokučiti, prazan vizijom, nadom, duhom i snagom. U polunevjerici zurim u prazno. Pa kako? Šta se desilo? Sad počinjem preispitivati sebe, i opet ne znam. Ne izbježno onda, kao i svako jutro, postavljam pitanje: Bog te j***, šta je ovo?! Bauljam do kupatila, i tek uz ribanje zubi sodom bikarbonom shvatam da to neki nazivaju napretkom, budućnošću. Ostatak dana maštam o divljinama, čistim rijekama, zvjezdanom nebu, plemenskim zajednicama, Platonovoj špilji i slobodi, popraćeno pitanjima o biti, ulozi i svrsi humanog postojanja, samosvijesti i kolektivne svijesti, i onda mi na pamet padne film Zelena Hrana (Soylent Green)…

zlatan
Gost
zlatan
2 godine prije

BRAHMANE, nakon ustajanja , umivanja itd, preporučam ti da svako jutro radiš stoj na glavi i rukama i to nasred sobe, te da noge razvlačiš u špagat. N emoraš potpuni špagat, onoliko koliko ide, ide. To liječi mnoge neodumice. Znam iz vlastitog primjera.

Brahman
Gost
Brahman
2 godine prije

Da. Salamba sirsasana, pomaže. Pozdrav suncu je isto jako dobar prvi korak u novi dan. Zamisao je bila opisati problem, ili uobičajeno stanje današnjeg prosječnog čovjeka. Mislim, dogurali smo do ne uravnoteženost i debele disharmonije u životu unatoč svom civilizacijskom napretku. Pokazatelja je mnogo. Hvala na preporuci u svakom slučaju. Nekima je pak dosta teško biti ne taknut okolinom i biti sam sa sobom u svojoj glavi i u najvećoj vrvi, u prirodi opet nemaš izbora nego si osuđen na mir. Pozdrav.

Nagard
Gost
Nagard
2 godine prije

Vremena nisu bitna nekom je sreca ustati iz kreveta nekom nije olimpijska medalja a u kojem dobu zivimo to nema veze najvažniji je sebi pronaći srecu mir zadovoljstvo a kao nekad je bilo bolje danas gore i obrnuto je neistina uvijek su postojali sretni nesretni a vremena su nebitna

EU dismr
Gost
EU dismr
2 godine prije

Son of Alerik, izvrsno, uljepšao si mi večer. Hvala Ti ! Pitanja u tekstu, hm, to su vječna pitanja, bez odgovora. Bit je u traženju i razmišljanju ..

Rabotnik
Gost
Rabotnik
2 godine prije

Kao sto vec spomenuh, jedan od najboljih komentara kolege Alerika do sada! Bravo kolega! Drago mi je da ga je i redakcija prepoznala te postavila kao zaseban clanak.

Piretis
Member
Piretis
2 godine prije

Odličan 5, sjedi!
Ovaj sam tekst shvatio kao neku vrstu skraćenog filozofsko-tehnološkog evanđelja (ovo je kompliment).
P.S. Ima nas koji smo stvarno “prestali biti mrtvi ljudi” a da nismo završili na ulici ili postali soc. slučajevi. Jedino što kod mene nije moguće napraviti suhozid (nema dosta kamena), ostalo stoji.

obicnosamocitam
Gost
obicnosamocitam
2 godine prije

Tekst pogadja u sridu sto bi rekli. Sam se cesto zapitam zasto ja idem svaki dan na posao i provodim tamo bar 8h svaki dan za crkavicu od koje se jedva plati rezije i prezivi? Ubijedjen sam da bih i negdje na vrh brda ili na pustom otoku uspio da prezivim kad bi 8 sati dnevno ulozio u lov,ribolov,poljoprivredu…a ostalo bi mi svako dan dovoljno vremena da se uz spavanje nauzivam u ljepotama ove planete. Siguran sam da bih tako bio sretniji,barem dok mogu raditi i loviti. Jest da tako ne bih zaradio mirovinu,mada je veliko pitanje hocu li je i ovako zaradit i hoce li ona biti dovoljna za nesto vise osim za kupit komad dobrog konopca i izabrat drvo. Kad je tako mnogi ce reci pa idi na pusti otok ili na vrh brda ako tako mislis. Mislim da bih bio spreman sutra u jutro krenut na taj put ali sta je sa svim onim osobama koje su mi vazne u ovom zivotu? Vecina tih osoba i ako bi me shvatila nebi bila spremna na takav rez. Shvatljivo,tamo nema lijecnika,skole,trgovackog centra…a ja nisam spreman otici sam..zato sam i dalje tu i idem svaki dan uredno na posao po 8h svaki dan jer ako i ove godine izdrzim odradit 8 mjeseci bez slobodnog dana gazda ce me prijaviti na 9 mjeseci pa cu dobiti i 3 mjeseca crkavice za rezije. Piretis daj nam svoj recept kako ti je uspjelo “prestat biti mrtav” i ne zavrsit kao socijalni slucaj i na ulici?

Piretis
Member
Piretis
2 godine prije

@obicnosamocitam- Nema recepta. Barem ne koji bi vrijedio za sve.
Meni je uspjelo jer- sam našao osobu (životnu družicu) koja me podržava (čak i kad nema razloga za to)
– odlučio da mi u životu nije novac najvažniji (nije čak ni na prvih 10 mjesta)
– ne zabrinjavati se za stvari na koje nemam utjecaj (kao npr kako živjeti od minimalne ili nikakve penzije)
– vjere da postoji neki razlog što postojim tu i sada, i da nema niti jedan razlog da me snađe bijeda i neimaština (što se u proteklih, gotovo 60 godina, pokazalo 100% točno).

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije

Na vrh brda,
obicnosamocitam mrda?

Abe
Gost
Abe
2 godine prije

U gradu su žene.

otpisani
Gost
otpisani
2 godine prije

obicnosamocitam
Pusti otok ili planina je svugdje gdje ti noge stoje.
Trebaš znati da radeći (robujući) za drugoga tebi ostaje samo za preživjeti a sav ostatak vrijednosti tvoga rada odlazi robovlasniku. Kada bi zbrojio sav taj višak vrijednosti tvoga rada koji su ti oteli za 40 godina robovanja, bilo bi ti dovoljno za starost a i tvoja djeca (koja bi ti usput pomagala) imala bi za nastavak svojih (slobodnih) života.

zlatan
Gost
zlatan
2 godine prije

OTPISANI, uspješan je u svojoj glavi samo onaj, koji su sami u najvećoj gužvi. Ne treba bježati na pusti otok i na vrh planine, za osamljenost u vlastitom umu.

my sky
Gost
my sky
2 godine prije

eto meni se poklopilo da sam na skoro pustom otoku i skoro na vrhu brda okruzen psima, kozama, magarcima ….., a to kako se *poklopilo^ je malo duza prica i ne bas lagana tj. skupo sam platio sve sto sam pokusao sa ljudima, ali sada mi nije prva misao ujutro ~ dali da se umijem ili da se ubijem~ jer ovi s kojima se druzim ne ostavljaju mjesta depresiji vec zivimo u skladu sa ritmom priode, sa izlaskom sunca se budimo i sa zalaskom idemo na odmor, kad je sunce prejako onda smo u sjeni ….sve pohvale son of alerik na textu jos jucer sam pomislio da zasluzuje paznju i evo …… poz. svima na ovom ~nasem~ portalu @

Piretis
Member
Piretis
2 godine prije

@my sky- Gotovo nitko ne uspije u mladosti slučajno naći slobodan i bezbrižan život. Puno razočarenja i poraza, splet okolnosti, dovedu nas u situaciju da konačno možemo reći: To je to.
Ljudima u gradovima, uvučenim u svakodnevni mlin koji neprekidno radi, život u prirodi i neovisnost se čini idilično. Što i jeste ako se prioriteti drugačije poslože, ako se odričemo ne smatrajući to zlom, ako radimo a ne robujemo i ako nemamo dileme “umiti ili ubiti”.

zlatan
Gost
zlatan
2 godine prije

OBIČNO…, ja sam imao sreću da sam ponekada bio u kakvoj takvoj divljini. Isplaninario sam veliki dio bivše SFRJ u mladosti, i plovio jadranskom pučinom. Jednom, daleke 1981 ili 1982 ne pamtim točno, umalo ja i još nas dvoje nismo u malom gumenjaku izgubili ludu glavu, u ogromnim valovima, tamo kod Lastova. Imali smo više sreće,nego pameti.
Ali ja sam i gradsko dijete, i volim život u gradu. U ne malom gradu živim od rođenja, i volim ponekad otići u kazalište, na koncert, na neko predavanje, volim gradsku vrevu.
U prirodu uvijek mogu otići, ali doživotno otići živjeti u “divljinu”, jednostavno ne želim. A otići na izlet, i razapeti šator (ne radim to više, nažalost) i spavati usred šume, mogu uvijek.

P.S. Moje iskustvo i saznanje o ovakvome stavu je, da gradski ljudi itekako bolje poznaju prirodu od seoskih. Mislim na one koji se smucaju po prirodi, ne na prave gradske štakore. Mene su kao mladog planinara učili: kartu čitaj, seljaka pitaj. I šta sam zaključio? Pitaš seljaka, i onda shvatiš da nema pojma o planini na koju se penješ. Iako živi ispod nje. To je skoro uvijek tako !!! Češće su nas pitali, a šta ćete tamo gore? Tamo se ne daje jesti. Pravi seljaci uvijek misle samo na materijalnu korist. Istina je to, nažalost………….

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije

@Piretis:A,mokrozid?

Abe
Gost
Abe
2 godine prije

Ako je stvoren tek da radi, stvoren je da kasira, vara.

otpisani
Gost
otpisani
2 godine prije

Alerik
Čitajući tvoj članak, shvatio sam da ja, zadnjih 30 godina uopće nisam spavao, i presretan sam zbog toga.
U tom dugotrajnom budnom stanju imao sam vremena razumjeti “brdo” stvari koje, možda, nikada ne bi skužio da sam i samo na kratko zaspao.
————————————————————
Razlog za ovaj nagli razvoj tehnologije koji je započeo sa industrijskom revolucijom i razvija se geometrijskom progresijom mogao bi objasniti ovako – Da su nas Stvoritelji pustili nekoliko tisuća godina (ili više) da se prirodnom selekcijom pročistimo i razvijemo sposobnosti prilagođavanja i preživljavanja i kada smo dostigli nivo prilagođenosti primjeren svrsi našeg postojanja, dali su nam (i daju) organizacijska i tehnološka znanja u svrhu što bržeg ostvarenja cilja, kojega najveća većina nas robova ni ne zna.
“Čovjek nije stvoren da RADI. Stvoren je da kreira, stvara.”
Možda si umjesto “radi” želio reći – robuje. No, kada ne bi bilo onih koji robuju, kako bi se u djelo sprovele kreativne ideje ?
Na osobnom nivou većina nas je kreativna, ali naš Kreator nije trebao nas da budemo veseli i sretni kreativci, samo za naše potrebe, već isključivo da ostvarujemo njegove ciljeve.

…samo oni rijetki koji razumiju ili se trude razumjeti kako stvari stoje, imaju mogućnost živjeti na rubu organizacije života i samostalno, zdravo i kreativno provesti svoj život u osjećaju slobode (iako takav život iziskuje veliki trud)

…. samo rijetki miševi ne žele posegnuti za slasnim zalogajem u mišolovci !

nime
Gost
nime
2 godine prije

piši kući propalo je.

možda ti maštaš o suhozidu i smilju ali parazitski sloj društva sanja kako da ti naplati tvoju aktivnost. i kasnije te ovrši kad odlučiš prekinut dotok novaca za parazite.

zato svi vi koji sanjate sanjajte i dalje dok god se ne uvede kao obavezan predmet izgradnja giljotine nema nade. osim za parazite i uhljebe.

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
2 godine prije

Zahvaljujem svima na komentarima. Tek sam napisao ono što bi mnogi od nas i sami napisali ili željeli pročitati.
Karma, sudbina, horoskop, đjotiš…sve to jest i sve to postoji u svojoj matematičkoj točnosti, ni Vadim Zeland sa svojim transurfingom nije u krivu. I stoji još nešto -(svoju) budućnost možemo mijenjati. Mijenjamo je svojim izborima. A da bismo mogli birati, moramo znati da možemo birati. Svoje reakcije. Što mogu oni koji su u stanju promatrati sebe.
Ropstvo nije izvanjsko (iako jest, ali nije presudno ni za što), ono dolazi iznutra. Programiranjem, kontrolom nad mislima, stavovima koji se smišljaju negdje drugdje, a onda ih mi uzimamo kao svoje misli, stavove, uvjerenja.
Nemam nikakve sumnje u to da smo i kontrolirani i nadzirani iz 4D. Dok god smo odvojeni od samih sebe i prirodne veze sa Stvoriteljem, ta kontrola je učinkovita. Otud ovolike agresije na svijest. Najprije je izvući van iz čovjeka (kroz slike, tekstove, glazbu), a onda je fabriciranu vratiti natrag u čovjeka.
Nada je izmišljotina, smišljena da nas pasivizira. Krivulja koja ima oblik sinusoide. Raste, dolazi do vrhunca, pada i završava u beznađu gdje neko vrijeme tavori pa onda polako kreće prema nadi. To koriste nad nama u izbornim procesima (zato i jesu svake četiri godine koje su dovoljne za sinusoidu nada-beznađe).
Vrijednost bilo koje stvari nije u njoj samoj, iako je objektivna (s obzirom na količinu rada, materijala i znanja uloženih u izgradnju stvari), već joj pravu vrijednost određujemo mi sa svojom željom za posjedovanjem.
Kad složimo svoju listu prioriteta, kad iz svog života izbacimo laž, onda je život u obilju jedina moguća posljedica. Možda je okrutno to tvrditi u ovom i ovakvom svijetu, ali to tako jest. Ovrhe, neimaština, bolesti dolaze od odvojenosti, laži i straha.

Nesvrstani
Gost
Nesvrstani
2 godine prije

Hvala ti na članku i samo naprijed! 🙂

Brainstorm
Gost
Brainstorm
2 godine prije

mislim … u kakvom mi to vremenu zivimo. tisucljeca su se stopila u desetljece. zamisljam prozivljavavamo li cjelokupnu ljudsku povijest u jednom zivotu. od paleolitika, kad smo skupljali sirovine golim rukama, u prirodi do nekog novog doba u kojem nije iskljuceno da cemo imati inteligentne robote.
osjetili smo 10 tisuca godina ljudske povijesti, svijet koji je nestajao pred nasim ocima, svijet koji smo mogli dodirnuti, udihnuti, okusiti. kamene stepenice ukopane u rivinu (brdo), brvna, plotove, drvene alatke, drvene klinove, vodu iz izvora, divlje voce, tursiju, branje lisnjaka i drinila u sumi, stapanje varenike u stapu (2 sata da se napravi maslo), palentu tri puta tjedno, kruva i varenike za dorucak svaki dan, tralja, vlaka, sana, stogova, lisnjaka (stog od lisca, za hranu zivotinjama preko zime).
na jednom mjestu, moralo se znati gdje, bila je melta (tako smo zvali nekakvu zemlju slicnu ubrasnjenom pjesku, koja se mogla lijepiti na zid. pravili su se plotovi (plot su isprepletene grane), melta se nabacivala a zatim bi se okrecilo japnom. tako su pravili pregradne zidove. bio je stari ‘celjnjak. kamen za temelj, zidovi od brvana. brvna uklistena. nigdje metala, ni cavla. krov od simle (drvene dascice).
bilo je to vrijeme kraja glinenih lonaca. dosli keramicki, industrijski. isto glineni u smislu ali ne vise domaci, iz nekog susjednog sela. glineni lonci postali petnjaci.
kosare se plele, zaklje (velike vrece) se tkale. skupljala se trina (sjemenke otpale od sijena).
stepenice su bile strana brda jer bi kuca bila dopola ukopana u brdo. vrata su bila oko 1.6 metara. prozorcici sicusni. krovove su pravili od razove slame. vazno je bili ne odsjeci vrh (dio sa klazom) nego ga samo omlatiti. krov se morao svake godine popravljati, tj. zatiskivati nove snopove na mjestima gdje je curilo. zacudo, nije bilo pozara premda se lozila otvorena vatra ispod. takav svijet je trajao negdje do 60-tih.
struju smo dobili ’65. cesti prekidi pa se uvijek pribjegavalo staroj tehnologiji. vostanice i petrouljke.
tare (tkalacke strojeve) se moglo vidjeti u 70-tim. bilo je puno pripreme dok bi se dobila lanena nit. prvi, jedini i zadnji put kad sam vidio polje lana. bila je njivica, nekih 10X10 kv. metara, sve neki cvit plave boje, visine od preko metra. taj se lan kosio, usnopljavao, kvasio par dana, tukao na trozupcu da smeksa, cesljao, kudiljao, preo. prenje lana je zahtjevno. dvi ruke, dest prstiju, rame i zubi. zubima se izvlacila kudilja. sa preslice na vreteno, sa vretena u klupko, sa klupka na vijak. vijak na taru. (ima jos toga).
sapun smo pravili kod kuce. kupila bi se kausticna soda a ostalo je bilo od svinjskih otpadaka. pitao sam starije ljude otkad tako i kako je bilo prije. kazu da su iskuvavali sa lugom a “pranje” mlatili na izvoru. jos su i danas ozidana udubljenja pokraj izvora. svatko je imao svoj, vec prema nasljedstvu. izvori i danas izbijaju ali sve slabije. ja mislim da je u podzemlju manje vode jer se suma “digla” na nekadasnjim slivnim brdima.
put do nase kuce did je nazivao ulica. kakva ulica, ulica je u gradu, mislio sam vec pomalo indoktriniran skolovanjem u drzavnoj skoli. nasa “ulica” je bio seoski put. poslije sam shvatio da je rijec ulica od ulijevanje. prije sume a za vrijeme svake kise, voda je tekla putem. bilo je je do koljena. onda su oni tako napravili put kroz povremeni potok, da ne stete oranicu.
nevjerojatan je rjecnik. stari ljudi ce nabrojiti mozda 500 rijeci koje vise nisu u upotrebi. vecinom imenice, nazivi alatki i stvari.
znati “starinski” je kao znati jos jedan jezik. blato je bilo kalj, kaljuza je snijeg koji se topi, (h)rast je bio dub, koliba bajta, malo zera. puno turcizama. steta sto neki predrag matvejevic ne napise starinski brevijar.
brakovi se sklapali uz “pomoc”. ako se dvoje sami ne spare onda su tu obitelji da nadju nekoga. “mirovine” su bila svoja djeca, nesporazumi se rjesavali samoupravno i tradicionalno.
tih sedamdestih se masovno gradilo, sve kuce zidane, stedjelo se za traktor, uvodila struja, voda, slalo na fakultete.
vrijeme prodje, traktori brze ekonomski zastarjese nego zahrdjase, kuce su demode, fakulteti beskorisni bez ispunjenja nepisane klauzule zvane uhljebljenje. ljudi postase zbunjeni, ne znaju po novom, odricu se staroga.
kako li samo ovih 10 000 godina brzo prohuja.

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
2 godine prije

Brainstorm
Hvala ti što si s nama podijelio svoja sjećanja, svoje sličice iz djetinjstva. Sačuvaj taj komentar negdje u documents, možda se nađe u kojoj tvojoj knjizi. Ako nijednoj drugoj, onda životnoj:)

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije

@Brainstorm:Odlicno,HVALA!

POVEZANE VIJESTI

Izbornik
35
0
()
x