Kažnjavanje ljubavlju

Svakakve su kazne ljudi smislili kako bi se „osvetili“ onome ko nije izvršio svoju, pravedno ili nepravedno, nametnutu obavezu. Novčana kazna. Zatvorska. Krvna. Smrtna. Batine. Zabrane pristupa. Oduzimanje imovine. Oduzimanje prava glasa. Oduzimanje čina, i ko zna šta sve još.

Kazne postoje i među firmama, sportskim i vjerskim zajednicama. I među državama. Takve kazne se tiču više ljudi i često imaju drukčija imena od onih koje se odnose na pojedince. Države primjenjuju sankcije. Ratove. Logore. Okupacije. Pritiske. Međunarodne institucije.

Sve je to smišljeno kako bi jači vladao nad slabijim, ali nikada se ne prizna da je to tako. Iza nametanja kazni se uglavnom navode velike riječi za njihovo pravdanje, poput borbe za pravdu, slobodu, ravnopravnost; borbe protiv siromaštva; borbe za ljudska prava i slično. Oni koji donose zakone ili nepisana pravila o kažnjavanju ističu kako je cilj kazne s jedne strane zadovoljiti pravdu u konkretnom slučaju, a s druge spriječiti ili bar umanjiti volju kod drugih da u budućnosti počine slično nedjelo. Međutim, u praksi je očigledno da to nije uvijek tako, a da nekada zakoni ne donose pravdu niti su isto primjenjivi na sve ljude.

Sjetimo se samo zakona o proglašavanju vještica. Zakona o pravu prve bračne noći. Rasnih zakona. Zakona o zabrani prava glasa ženama i tako dalje. Pogledajmo i danas kako se zbog duga za koji se ne može kupiti ni kifla, dužniku oduzima kuća ili cijelo imanje. Ili pogledajmo kako neko u prometu ubije i po nekoliko ljudi u više navrata pa ostane nekažnjen, a neko završi u zatvoru ako je zaboravio vezati pojas. Ili kako je neko u jednom vremenu ili na jednom mjestu za izrečenu riječ postao junak, a u drugom za istu riječ završio u zatvoru. Sve su to anomalije koje se vide „golim okom“, ali uvijek je činjenica da i iza takve pravde i iza anomalija stoje jači i da oni presuđuju slabijima. I među državama je slično. One koje su jače, ili barem misle da su jače, objavljuju ratove slabijima. One smatraju da smiju imati nuklearno oružje, a druge ne smiju. One imaju pravo veta, a slabije nemaju. Njima je dozvoljeno i ono što nije dozvoljeno, a slabima nije dozvoljeno ni ono što je dozvoljeno.

Tim se više u ovakvom svijetu čini nestvarnim jedan posve drukčiji pristup dovođenju stvari u red u jednom afričkom plemenu gdje su smislili poseban način „kažnjavanja“ svojih suplemenika. Oni na prekršaje ne gledaju kao na nešto za što treba surovo kažnjavati počinioca, nego kao njegov poziv u pomoć. Takvog čovjeka dovode u središte sela gdje se svi okupljaju na dva dana i sve to vrijeme pričaju o dobrim djelima koja je učinio „okrivljeni“. Cilj im je tako potaći dobre osobine u tom čovjeku i pokazati mu da ga vole, da on pripada njima i da svako može imati poteškoća u životu, ali da se iz njih treba izvući i da je zajednica spremna u tome mu pomoći. Oni ga „kažnjavaju“ ljubavlju.

Nedavno sam čitao i da u nekom plemenu ne postoji krađa. Ljudima nije jasno zašto bi to neko činio. Kada su im objasnili šta je to i pitali jednog čovjeka iz plemena šta bi on učinio da neko od susjeda pokrade njegove mandarine, on je rekao da bi nabrao punu korpu i odnio mu, jer bi to, po njegovom, značilom da susjed nema mandarina pa ju uzeo njegove.

Ne želim reći da bi u sadašnjim okolnostima ovakav model mogao funkcionirati i kod nas. Od nas je civilizacija odavno načinila drugačije ljude. Ne, ali bi se u rješavanju problema pojedinaca moglo primjenjivati više razgovora i tolerancije, više pokušaja razumijevanja ljudi, nego potezanja za pendrekom ili paragrafima. Mnoga pitanja bi se dala riješiti lijepom riječju ili tek dojmom neke osobe kako je iskreno želimo razumjeti. Snagu i silu treba ostaviti tek kao sredstvo koje se koristi ako ostale metode ne uspiju. Pravilo „Prvo pucaj pa onda zovi na predaju“ može donijeti mnogo više problema nego što nam se to nekada u prvom trenutku čini.

Civilizacija nam jest donijela mnogo dobroga, ali za to smo platili i veliku cijenu – sve manje smo ljudi. Imamo svega više nego pomenuto pleme iz Afrike, ali imamo i samoubojstava. Imamo i očaja već kod djece ako u razredu neko ima bolje patike ili telefon. Svega imamo, ali nisam siguran da smo sretniji od ljudi iz ovog plemena niti da više uživamo u životu od njih.