fbpx

Koliko je dovoljno dati drugima?

Darivanje

Što smo dalje na životnoj skali, to nam se slike iz djetinjstva čine življima, titraju oko nas kao nadrealno u realnom. Riznice blaga su u našoj nutrini, čuvamo ih nježno, s vremena na vrijeme obrišemo suzom, zahvalni za život. Koliko god težak bio.

Tamo negdje, u nekom dalekom vremenu su naši prijatelji, naše zgode…a nisu. Tu su. I mi u njima.

Eno me gdje trčim, igram se kao dijete jer dijete i jesam. Radujem se jer je radost življenja omamljujuća. Jedva čekam jutro i cijeli dan pred sobom, dan stvoren samo za radosti. I poneku nezgodu, poneku tugu, ma to je prolazno.

Naše dvorište bilo je cijelo selo, cijeli krš i cijelo polje. Naši odgajatelji su bili svi u selu. Prođeš kraj starijeg, a glavu pogneš i praviš se da ga ne vidiš!? E, to nije bilo moguće. Pozdraviš. Kako i priliči mlađemu da pozdravi prvi. Jer iskazuje poštovanje drugomu i starijem.

Nismo imali rijeke, potoke. Imali smo bunare. Neke koji nikad, ni u najsušnijem ljetu ne presuše. Imali smo i jedan zatrpani bunar. Zvao se Dolnjak. Vijenac oko bunara je bio srušen, ma bi svejedno u proljeće znala izvirati voda iz tog zatrpanog bunara. Govorili su kako su ga zatrpali Turci u neka doba kad su zulumarili ovuda, a prije toga da su izvor zatvorili s devet volovskih koža jer da nisu, da bi cijelo polje bilo poplavljeno. Nekako nisam u to vjerovao, a opet, tko zna – možda je i istina.

Ispod bunara prostrli se jablanovi. Onako gordo u visine. Pokazivali svima, pticama u zraku, životinjama na zemlji i ljudima – Evo vode ispod nas, mi je čuvamo, ima je i za vas. S proljeća bi se obukli, zazelenili, šumili svoju melodiju vjetrenu i zelenu. Radovali se.

Nismo se manje radovali ni mi djeca. Jablanima se javi, ali pogled baci na trešnju ispod njih. Bilo je stabala, lugova koje smo zvali lužine, bio je višanja, bajama, oraha, smokava i bila je ta trešnja. Ona je bila drugačija, ona se isticala između svih stabala. Ogromna! Velika! Široka! Niti nas trojica da se uzmemo za ruke ne bismo mogli obujmiti njeno deblo.

Bila je u dnu vinograda i imala vlasnika. Eh, a taj vlasnik sjedio u drugoj klupi od mene. Zoki, kasnije je tek zaslužio nadimak Žika (zato što je stalno cupkao nogom pa kao Žika Živac, onda se s vremenom ispustilo ovo Živac, ostao Žika).

Nije da bi nas netko tukao uhvati li nas na trešnji, ne bi nas ni uhvatio, trčali smo brže od ijednoga zeca, ali opet – bolje je da nas nitko ne uhvati. Poslije bi bilo pritužbi roditeljima, oni bi morali reda radi koju odalamiti, naučiti redu. Zato bi Joso i ja na tu trešnju onako inkognito, u doba ručka kad nema nikoga u polju. Tek će popodne opet ljudi s motikama u polje, nitko neće znati. Zokiju ionako ne mislimo reći.

Trešnje su bile veeelike, krupne, slatke i onda kad tek porumene, a kad sazriju, e to je praznik za nepce!

Tamo negdje uoči Svetog Ante, taman pred kraj škole, Zoki i njegovi roditelji bi pobrali trešnju, par stotina kilograma, prodali bi. Za pobrati toliku trešnju u par sati trebalo je puno ruku. Zoki je zvao i mene da im pomognem! Uh! Di neću!? Ionako sam znao svaku granu, gdje se račva, gdje prijeći s jedne na drugu do samog vrha. Najljepši posao na svijetu – bereš trešnje, jedeš, ne bojiš se nikoga, pjevuckaš. Stariji su se penjali na ljestve i brali sa strane, a mi djeca bi ušli u krošnju i brali u kantice.
I pobrali je cijelu. Zokijeva majka mi je za nagradu u zamotuljak od mesarskog najlona (nije bilo plastičnih vrećica) spremila možda kilo, možda dva trešanja i rekla Evo, ponesi ovo kući i pozdravi mater!

Ponosno sam išao kući tih kilometar- dva, s trešnjama koje nisu bile plijen, nego zasluga. U susret mi ide jedan čovjek, motika na ramenu mu i reče Vidi maloga s trešnjama, hoćeš li mi dati malo? Hoću, rekoh. Razmotam zavežljaj, on uzme šaku-dvije trešanja i ode svojim putem, a i ja. Nisam napravio ni deset koraka, sretnem jednu ženu, ona pita isto, ja učinim isto. Trešanja u zavežljaju sve manje,…pa što ću kući donijeti, ako sve razdijelim drugima?

Za nevolju, još je netko išao u polje, opet isto. Ali kuća je bila blizu, još par stotina metara. Skoro pred kućom, na poljskom putu, ide jedna žena s okrugom na glavi i pita me da joj dam trešanja. Rastvorim zavežljaj, u njemu jedva par šaka trešanja, uzviknem Ne dam! Ne dam više, sve ste mi odnijeli! U tom uzviku, sklizne mi zavežljaj, a preostale trešnje padnu u blato. Rasplakao sam se. Nemam što donijeti majci.

I danas mislim kako sam i toj zadnjoj ženi trebao dati malo trešanja, ostalo bi i meni malo. Obradovao bih majku, ne bih završio u suzama. Nju bi razveselile i samo dvije trešnje.

Davati se mora. Koliko? Koliko god imaš. Ostat će ti ono što je tvoje, što je za tebe. Bog se brine o svakoj ptici nebeskoj, gdje neće o tebi..čovječe!

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
11 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Neće
Gost
Neće
6 mjeseci prije

Ništa!
Homo homini lupus est.

Mrki
Gost
Mrki
6 mjeseci prije

Divan članak!

Red Dog
Gost
Red Dog
6 mjeseci prije

2,5 %.
To je sta drzave blagostanja daju za socijalu.
Daje se znatno vise u razne poticaje, ali to je za sve, radi odrzavanja statusa srednje klase. Za goli zivot, socijalu, se daje 2,5 % budzeta.
Zanimljivo je da i praksa islama tvrdi da bi trebalo dati toliko za siromasne.

Red Dog
Gost
Red Dog
6 mjeseci prije

Putem poreza. Da daju svi. Onda pokriva potrebe.
Individualno milosrde nece nikad pokriti potrebe. To je uglavnom sou za javnost. „Vidi kako sam ja dobar covek“.
Omiljeni sport bogatih. Prvo ih eksploatisemo do koske, posle im bacamo nesto mrvica. Ali oni ostaju siromasni i dalje. I broj im raste.

Lucija
Gost
Lucija
6 mjeseci prije

Red
Mislim da je u islamu 4%. U onim kalifatima u povjesti. Ali ima neka obaveza religijska da se mora poneki puta davati nešto nekome a da ti nije u familiji…

Friedrich Dr.
Gost
Friedrich Dr.
6 mjeseci prije

Ka I uvik, ekstra

ANTINWO.HR
Gost
ANTINWO.HR
6 mjeseci prije

Dovoljno bi bilo dati drugima kada bi se oduzelo onim gmazovima sotonskoga kulta 1 %.

čoban
Gost
čoban
6 mjeseci prije

E kad dohraniš tasta i punicu djeda i baku tatu i mamu sebi napraviš svadbu brineš o brači i sestri jer je otac invalid majka slaba,svojoj djeci i djeci svoje djece,ostane toliko da živiš u raju.Pa zar to nije dosta,zar treba jahta na moru vikendica na svakom koraku ijoš sluge da to sve održavaju ,jadne li bijede u tom jadu.

Lucija
Gost
Lucija
6 mjeseci prije

Hm…😊 pa ovisi i o čovjeku koji daje i o tome što daje.
Recimo, od mene bi mogao dobiti sve moje igračke i čokolade, ali trešanja, onih crnih…možda…20%. Zavisi koliko ih ima…

pancarski
Gost
pancarski
6 mjeseci prije

Odličan članak….osvrnuo bi se samo na onaj dio “nju bi razveselile samo dvije trešnje”. Njena trešnja, trešnja života, bio si ti. Razveselila bi se te tvoja majka svako jutro kad te ugleda matastoga ali naspavanoga, razveselila bi se te svaki puta kad bi došao kući s polja, igre, škole…živ i zdrav, svaki puta kad te spremi spavat i zna da si siguran i sit. To je bila njena trešnja. Na kraju krajeva, šta imamo, ako ne jedno drugoga. Bogat je onaj kome malo treba, a ne onaj ko puno ima.

Ica
Gost
Ica
6 mjeseci prije

Pisi bajke za decu. Za drugo nista nisi.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik
11
0
()
x