Tehnologija i trendovi koje oblikuju svjetski informatički divovi postali su odavno sastavni dio naše svakodnevnice. Rijetki su oni među nama koji danas iz bilo kojeg razloga ne koriste e-mail ili društvene mreže. Isto tako, sasvim je uobičajeno koristiti online servise za pohranu i razmjenu datoteka.
Na taj način, htjeli mi to ili ne htjeli, često i nesvjesno jedan dio svoje intime i privatnosti dali smo na uvid multinacionalnim kompanijama kao što su Google, Facebook, Microsoft, Apple, Yahoo, Dropbox, LinkedIn, Rackspace i mnoge druge. Svi podaci koje koristimo pri korištenju njihovih online usluga pohranjuju se u podatkovnim centrima pod njihovim upravljanjem, a nad kojima nemamo nikakvu kontrolu.
Slično tomu, na korporativnoj razini, tvrtke danas za pružanje svojih usluga koriste infrastrukturu i usluge u tzv. javnom oblaku (public cloud) koje pružaju servisi poput Amazon AWS, Microsoft Azure, Google App Engine i dr. Najčešće se javni oblak koristi za web aplikacije, računanje i obradu velike količine podataka (big data), machine learning, pohranu i backup podataka i sl.
Pored javnog oblaka postoje i dvije dodatne vrste oblaka: privatni oblak i hibridni oblak. Privatni oblak se može instalirati na lokaciji tvrke (pri čemu se tvrtka treba pobrinuti za opremu i instalaciju i održavanje sustava) ili se može koristiti cloud infrastruktura (a eventualno i usluga) vanjskog partnera (tzv. managed private cloud). Kod hibridnog oblaka, jedan dio aplikacija radi u sustavu instaliranom na lokaciji tvrtke, dok je drugi dio IT sustava tvrtke instaliran u oblaku kod vanjskog pružatelja cloud usluga.
Prema RightScale studiji korištenje računarstva u oblaku raste iz godine u godinu pa tako 2016. godine 95% ispitanih tvrtki koristi neku vrstu oblaka, pri čemu ih 18% koristi samo javni oblak, 6% samo privatni oblak, a 71% hibridni oblak. Kao glavno ograničenje i iskušenje za daljnje širenje upotrebe oblaka navodi se nedostatan broj stručnjaka sa ekspertizom u ovom području.
Iz korisničke perspektive usluge u javnom oblaku imaju određene prednosti, ali i nedostatke u odnosu na korištenje privatnog oblaka. Javni oblaci se izrazito brzo, jednostavno i lako pripreme za korištenje pri čemu je značajno da je inicijalni trošak vrlo mali ili nikakav. Pružatelj usluga se brine o održavanju infrastrukture u javnom oblaku tako da korisnik oblaka nema odgovornosti o tom pitanju. U to je uključena i briga o mrežnoj sigurnosti odnosno sigurnosti i tajnosti svih podataka korisnika koji su pohranjeni u oblaku. Najčešće se za korištenje javnog oblaka ne potpisuje nikakav dugoročni ugovor, jer se uglavnom plaća po modelu ‘pay-as-you-go’.
Međutim, od samih početaka, kao najveći nedostatak javnih oblaka je prepoznata nedostatna sigurnost i tajnost podataka. Imamo više primjera u zadnjih nekoliko godina koji potvrđuju da korisnici javnih online usluga ili oblaka mogu pretrpjeti velike štete uslijed neovlaštenog pristupa njihovim podacima ili krađe identiteta. Prema podacima koji se iznose u javnosti, pri upadu u sustav Yahoo-a hakeri su neovlašteno pribavili najmanje 500 milijuna korisničkih zapisa. Slično vrijedi i za Myspace gdje je ukradeno 360 milijuna zapisa, 167 milijuna u LinkedIn ili 103 milijuna u Dropbox, a ovo su samo najpoznatiji slučajevi.
Povrh svega, dolazi i pitanje zakonski nedefiniranog pristupa podacima od strane državnih sigurnosnih službi. Nedavno su u javnost izašle informacije o tome kako je Yahoo dozvolio američkim sigurnosnim agencijama da pretražuju sve mailove prema određenom karakteru i riječi. Ovakve činjenice nam nedvosmisleno pokazuju da su naši korisnički podaci u javnom oblaku samo prividno sigurni i tajni.
Ako u svom poslovanju nismo spremni prihvatiti rizik gubitka privatnosti bitnih podataka, svakako je jedna od najboljih opcija instaliranje privatnog oblaka na vlastitoj lokaciji. Na taj način imamo potpunu kontrolu nad našom digitalnom imovinom. Budući da smo mi u tom slučaju jedini korisnici privatnog oblaka, sustav može biti tako konfiguriran da pruža visoki stupanj sigurnosti, pri čemu ćemo, doduše, trebati konstantno ulagati u edukaciju IT stručnjaka koji će se brinuti o sigurnosti sustava.
Hardver i ostali resursi se mogu lako prilagoditi našim potrebama tako da se mogu postići dobre performanse sustava. Što se sofvera tiče, postoji veći broj gotovih open source rješenja tako da nije potrebno plaćati softverske licence. Ovisno o svrsi, najpoznatija takva rješenja su OpenStack, CloudStack, ownCloud, Seafile, Next Cloud i dr.
Ako se radi o većem sustavu, nedostatak pri instaliranju privatnog oblaka na vlastitoj lokaciji može biti povećani inicijalni trošak potreban za hardver i ljudske resurse, ali smatramo da je i u ekonomskom smislu ovakav pristup opravdan jer potiče razvoj lokalnog cloud ekosustava i lokalnih IT tvrtki koje time povećavaju zaposlenost i sveukupnu ekonomsku aktivnost zajednice. A to je ono što nam nedostaje, zar ne?
