fbpx

Komisija za (ne)povrat imovine

Ključ u ruke

Bilo je to već davnih devedesetih godina prošlog milenija kada su novoformirane političke stranke u Bosni i Hercegovini prezentirale svoje programe. Gotovo sve su grmjele na prethodnu vlast kako su oteli imovinu građanima, i kako one imaju namjeru po hitnom postupku tu nepravdu ispraviti i vratiti imovinu njihovim pravim vlasnicima ili nasljednicima. One koji su konfiscirali imovinu od svojih građana nazivali su najpogrdnijim imenima.

Onda su na krilima i ovakvih obećanja nove stranke došle na vlast. Oni kojima je ranije oduzeta imovina bili su oduševljeni. Eto, napokon, pravde! Sad će oni dobiti svoje, ono što im pripada! Sad će svako dobiti svoje. Svakom svačije! I neki čak, i prije donošenja zakona, počeše ulaziti u „svoje“ posjede. Nova vlast ne samo da ih nije sprečavala u tome, nego ih je podržavala. Čak huškala. Dosta je bilo nenarodne vlasti, sad je došlo vrijeme poštenih ljudi!

Od tada je prošlo preko dva i pol desetljeća. Oni koji nisu bili ni rođeni na početku njihove vladavine, odavno su punoljetni. Imaju pravo glasa. Na vlasti su još uvijek isti ljudi, oni energični zagovornici povrata imovine. Zakona o povratu (restituciji) još nema ni na vidiku. Gotovo da se i ne spominje. Kažu, formirali su neku komisiju, za koju se ne zna ni ko je u njoj, a kamoli šta (ne)radi. Zna se isprobani recept: ako hoćeš da se nešto nikada ne riješi, formiraj komisiju!

Prethodna vlast jest oduzela pomenutu imovinu. Istina je to. Ali, u čemu je razlika između njih koji su oduzeli, i ovih koji neće vratiti istu? Kod onih je barem bilo sve jasno: i kome oduzimaju i zbog čega; ali kod ovih se ništa ne zna. Kažu da je nepravda to što su komunisti uradili, a ne ispravljaju nepravdu kada mogu.  Kažu kako treba brzo djelovati, a razvlače pitanje povrata već desetljećima. Jedno pričaju, drugo rade, a treće misle. Izgleda da se nešto preračunavaju. I Srbi, i Hrvati i Bošnjaci su tvrdili da su baš oni najviše oštećeni, i da bi restitucijom bila ispravljena nepravda prema njihovom narodu. Ali gle sad, ni jednima se ne žuri! Kao da se boje istine. Čak i vjerske institucije igraju čudnu igru. Traže nazad samo svoje (dijelom su i uspjeli), ne spominjući puno vjernike. Pitanje se postavlja: zbog čega je tako s donošenjem Zakona o restituciji?

Jedan od razloga bi mogao biti da su sadašnji parlamentarci promijenili mišljenje i zaključili da je bivša vlast nacionaliziranjem imovine uradila dobar posao. Ali oni se kunu da nije tako, i to je jedna od rijetkih njihovih kletvi kojoj se, čini se, može vjerovati.  Drugi razlog bi mogao biti da misle da bi trebalo donijeti Zakon o restituciji, ali da oni misle da to nisu sposobni učiniti. E, što se tiče sposobnosti, tu bi i moglo biti istine, ali je sigurno da oni ne misle da nisu sposobni. Ili se zakon ne donosi zato što je objektivno to vrlo zamršeno pitanje koje bi odnijelo mnogo truda, jer su na nekim zemljištima izgrađeni objekti. Ali 92 posto imovine koja bi trebala biti obuhvaćena Zakonom o restituciji potpuno čisto, nesporno. To je uglavnom zemljište na kojemu ništa nije izgrađeno, a zakon se može donijeti i tako da se kaže da se nesporna imovina vrati odmah, a sporna rješava u određenom roku na određen način. Ili se ovo pitanje čuva ponovo kao šarena laža i za sljedeće izbore, jer je do sada uvijek bilo koristi od obećanja? Ko bi znao šta je od svega, ali sve nekako miriše da nije ništa od navedenoga. Neki misle da je kvaka u tome što naši parlamentarci još nisu našli formulu po kojoj bi oni osobno nešto ušićarili od donošenja takvog zakona.  A bez rješenja najčešćeg pitanja kod nas: ”gdje sam ja tu?” ili ”koliko je od toga moje?”, nema pomaka.

Dakle, zakona nema ni na pomolu. Bez zakona nema rješenja, to je polazni korak. Ljudi u očaju uzimaju advokate da im ”izganjaju” njihovu pravdu i plaćaju pozamašne iznose ne bi li dobili nazad imovinu. Advokati za to uzimaju novac, ne govoreći klijentima da od povrata nema ništa, jer ne postoji zakon po kom bi se imovina vratila. Zakon donose parlamentarci, a naš parlament se ne bavi time. Oni se bave „važnijim“ pitanjima. Moraju, i to strogo pazeći da ne prekorače rok, povećati svoje plaće, od toga se živi. Pa voditi računa o voznom parku koji ih opslužuje i osiguranju s rotacionim svjetlima kad pođu u kafanu ili na pijacu, a posebno kad idu u goste kod punice ili švalerke. Moraju iskamčiti bijednu crkavicu za mobitele da mogu pričati bez opterećenja i gledanja na sat. Nemaju se oni kad baviti sporednim pitanjima kao što je zakon o restituciji.

A narod čeka. Moli gospodu parlamentarce da donesu zakon koji su ko zna koliko puta obećali. Pišu im pisma. Pa čekaju. Pišu molbe. Pa čekaju. Žalbe. Pa opet čekaju.  Pritužbe.  I čekaju. Onda samo –  čekaju. Odgovor je –  komisija. I ako se tako nastavi, neće se sigurno riješiti ništa ni za idućih dvadeset godina.

0 0 vote
Ocijenite članak
Sviđa li vam se Logično? Ako niste već lajkali, učinite sada: ❤
Pretplati se
Obavijest
guest
2 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Koča Popović
Gost
Koča Popović
3 godine prije

E dobri moj barba Ivo, imovina je podijeljena zasluznima, prije svega prvacima rusenja socijalizma odnosno jurisnicima koji su danas ugledni tajkuni i vjerskim institucijama poput rimokatolicke crkve u Hrvatskoj. Time je ucinjena velika nepravda koja ce biti tesko ispravljena. Socijalizam je nacionalizirao imovinu kako bi napravio bogatije i razvijenije drustvo u cjelini. Iz danasnje perspektive vidimo da je socijalizam bio kud i kamo pravednije i uspjesnije drustvo od sluganskog kapitalizma!

Hari1
Gost
Hari1
3 godine prije
Reply to  Koča Popović

Kaže se: “Kakav narod, takva vlast”, a moglo bi i “Kakvi stanovnici, takva država”. Pa dalje analogijom: “Kakvo čovječanstvo, takav svijet”, “Kakav čovjek, takav život” itd.

Želiš bolju vlast/državu? Onda trebaš poboljšati narod.
Kako poboljšati narod? Njegovanjem i primjenom moralno-etičkih vrijednosti.
Koji je pravi način? Početi od sebe.

POVEZANE VIJESTI

Nije pronađen nijedan rezultat.

Izbornik