Ivan Ranger je hrvatski slikar austrijskoga podrijetla (Götzens, Tirol, 19. VI. 1700 –Lepoglava, 27. I. 1753). Najpoznatiji predstavnik baroknoga iluzionističkog slikarstva u hrvatskoj umjetnosti.
U Hrvatskoj se pojavio potkraj 1720-ih kao kasnobarokni slikar koji je na osebujan i vrlo prepoznatljiv način spojio tirolsku slikarsku tradiciju s elementima bavarskoga i talijanskog iluzionizma (os. A. Pozza).
Kao redovnik u pavlinskom samostanu u Lepoglavi slikao je u crkvama i kapelama svojega reda (Lepoglava, Purga Bednjanska, Štrigova, Olimje, Remete), ali i za franjevce (Varaždin, Krapina) te za svjetovne naručitelje (Belec, Donja Voća). Slikao je ulja na dasci (Gorica kraj Lepoglave, Purga Bednjanska i Lepoglava, glasovita korska sjedala) i na platnu (Belec i Remete), a na glas je došao kao vrhunski majstor zidnoga slikarstva. Očuvane zidne slike nalaze se u kapeli sv. Ivana u Gorici (1731), u crkvama sv. Marije u Lepoglavi (1733–43), sv. Katarine u Krapini (1738), sv. Marije Snježne u Belcu (1740–43), sv. Jeronima u Štrigovi (1744–49), sv. Marije u Remetama (1745–48), u kapeli sv. Jurja u Purgi Bednjanskoj (1750) i dr.
Uspješno je izvodio velike figuralne kompozicije s iluzionistički slikanom arhitekturom i dekoracijama u razmjerno skučenim crkvenim prostorima sjeverozapadne Hrvatske, građenima tek iznimno u baroknome stilu (Štrigova). U njegovu slikarstvu nema umjetničkih neujednačenosti iako se oko 1750. zapaža pomak prema baroknom ekspresionizmu, a potkraj života prema suzdržanomu klasicizmu. Svoj je likovni stil (način razrješavanja unutrašnjosti iluzionističkom arhitekturom, medaljonima i vijencima, tipologiju likova izražajnih fizionomija i istančan kolorit) prenio na skupinu svojih suradnika i učenika, koji su njegov način rada održali tijekom druge polovice XVIII. st. (tzv. pavlinska slikarska škola ili radionica).
