Čovjek u godinama, a u turbulentnim vremenima, nekada gubi ili miješa neke podatke. Tako u nekim situacijama, kada se spomene ime njemu dobro poznate osobe koju dugo nije vidio, ne zna sigurno je li ta osoba živa ili je već umrla.
Za neku osobu se samo proširi lažna vijest da je umrla, a kasnije se pokaže da to nije istina i da je nepotrebno napravljena prava frka. Ljudi se okolo raspituju, neki šalju izraze sućuti, a neki i na sahranu dolaze. Neki, skloni crnom humoru, objave osmrtnicu s preciznim podacima kad je i gdje neko “umro” i kada i gdje će biti pokopan.
Ima i onih koji sami lažiraju svoju smrt iz raznih razloga. Neki to samo objave, a nekada se i sahrana obavi. Ali meni se dešava da “umirem” već nekoliko puta, a da to nikako ne želim. Eto, jučer me zvala moja prijateljica Nermina iz Sarajeva, uplakana, jer je čula da sam opet – umro. Povjerovala je, mada je znala da mi se to i ranije dešavalo. Ali onda mi se pravdala kako sad plače od sreće što sam ipak živ.
Zanimljivo je da sam još kao beba bio “umro”. Doživio sam kliničku smrt, već je tu bio i stolar da mi “uzme mjeru” kako bi napravio mali mrtvački sanduk, ali ja sam se tad “predomislio” i počeo davati znake života. Od tada više nikada nisam bio ozbiljnije bolestan, ali sam ipak “umirao”. U ratu sam čak umro na vrlo surov način – “zaklan na kućnom pragu”, kako je tada pisala Politika ekspres. Istina je da sam u to vrijeme već bio u Nizozemskoj. Sjećam se i sada kako me je jedan moj zemljak čudno gledao na Sajmu knjiga u Frankfurtu, gdje smo se sreli. Bilo mi je čudno što sam imao osjećaj da se on nije obradovao meni onoliko koliko sam se ja obradovao njemu, a bili smo dobri poznanici i nikad nismo imali nesporazuma među sobom. Tek nekoliko dana kasnije sam čuo od našeg zajedničkog poznanika kako je čovjek bio u šoku kad me vidio, a bio je uvjeren da sam mrtav. Jer, zaboga, on je vijest pročitao u novinama, a tada su još mnogi vjerovali kako novine pišu samo istinu.
I tako, pitam se zašto ova pojava prati baš mene, ali nikako ne mogu naći razuman odgovor. Ili se to događa i drugima, samo ja to ne znam pa mislim kako ja imam neki poseban status? U svakom slučaju, odgovora nemam, ali imam savjet za sve one koji me znaju: Ako nekada čujete da sam umro, za svaki slučaj ne puštajte olako suzu. Prvo provjerite još jednom, nije mi vjerovati.
Kaze se da Bog sebi rano uzima one dobre, a ljudi bi sto brze sahranili svakog iole vrednijeg od njih, jer ih njihovo prisustvo previse podseca da su pali andjeli, a krila ni ne pokusavaju da zalece. Kako god okrenes, mora da si dobar kad tako cesto umires i vaskrsavas. 🙂 Da ne zalazim dublje u neke stvari, svi mi umiremo i ponovo se radjamo kao novi, drugaciji ljudi, neko vise puta, neko bar jednom u zivotu. Na konto tih umiranja. Iako tezim tek oko 50 kg, na poprilicnu visinu, i nosim sve boje, najvise i najcesce volim da se od glave do pete obucem u crno. Pre su me non stop gnjavili i ponavljali: “zasto si sva u crnom? Da se nije nesto desilo?”, sve ustreptali. Kazem doticnoj osobi sva isto tako ustreptala: “Cula sam da si ti umro. Iskreno me pogodilo”. Vise me ne pitaju, tek po neki… Čitaj više »
Samo ne vjerovati novinama!
Keep it real !
A i to plakanje, ako si vjernik trebao bi vjerovati da ti je draga osoba otisla na bolje mjesto…..?!?! Čemu