Lika, lijepa kao slika

Lika-kuce

U našim običnim radničkim životima, predvidljivost je konstanta određena mjesečnim primanjima. Završimo li mjesec s nulom, prošli smo dobro. Novi okret kotača s prečkama na kojima je upisana naša izdržljivost može započeti.

Letargiju i pomirenost sa sudbinom onoga koji neće promijeniti svijet, s vremena na vrijeme znaju prekinuti sprovodi i vjenčanja – što su dalja od mjesta boravka, to su bolja. Ono što ih čini boljima nisu suze, žalosti i tuge kojih se nećemo sjećati par tjedana poslije, niti pjesme, plesovi i slijed jela na svadbenoj večeri, već odlazak na put.

Putovanja se razlikuju samo po jednom – idemo li na neko mjesto prvi put ili smo tamo već jednom ili više puta bili. Koliko god bilo lijepo naše mjesto življenja, ta ljepota s vremenom postaje jednolična, oči zasićene uvijek istim prizorima i više zapravo i ne gledamo. Znamo napamet, a tako nekako i funkcioniramo – kao stroj s uvijek istim poluautomatskim radnjama.

Možda i znamo kako je čovjeku hrana i ona od utisaka, ali kako to povezati s putovanjima koja nam jedina mogu donijeti nove utiske kad se sva sila državnih i naddržavnih struktura urotila protiv nas, tako da nam uzme kroz trošarine i poreze zadnju šansu za pokretljivost?

Ne možemo li na dalja i višednevna putovanja, možda bismo mogli na bliža, na izlete? Pa tako razbiti monotoniju svakodnevlja? Stvarno, zašto ne? Kratkotrajnim trikom poremetiti civilizacijski poredak- zvuči dobro, umalo revolucionarno, anarhistički, herojski podvig.

Idemo u Liku! Uvijek sam željela otići u Liku, ona će. Ajmo onda napraviti plan, što ćemo sve pogledati. Dao sam se na posao, a ona je potražila gdje ćemo ručati, što kaže google i njegov rejting. Spremila je i onaj manji kofer (od ukupno dva koje imamo), a ja sam prekontrolirao mazdu premacy. Klasika – ulje, vodu. Mučilo me to što sam primijetio kako se u zadnje vrijeme temperatura motora diže malo prebrzo, a spušta vrlo polako, možda je termoprekidač, možda je crkao ventilator (ali to nisam govorio naglas).

Stali smo čim smo krenuli i to u lokalni kafić. Znaš, čim prijeđemo Velebit, nema više dobrog espressa, ni macchiatta, njima je sve isto i što je više kave u šalici, to im je bolja. Pa smo popili po dvije. A onda s mazdom na auto put. Nisam se bojao presretača, Zvizdan je bio u pogonu od svog izlaska, a klima uređaj funkcionirao besprijekorno. Izlaz Sveti Rok i pravac Gospić. Uokolo pašnjaci, šljivici, poneko stado goveda ograđeno žicom. Pokraj ceste pruga izgrađena 1926. Zagreb – Split. Niti se promijenila, niti je vrijeme putovanja vlakom smanjeno u zadnjih skoro sto godina.

Idemo najprije u Smiljan, vidjeti rodnu kuću Nikole Tesle koja je pretvorene u Memorijalni centar. Na parkingu dva autobusa, jedan s djecom sedmog razreda (nije bilo teško otkriti jer su svi imali iste majice sa otisnutim sloganom svog razreda, 7 A), drugi s djecom vrtićkog uzrasta. Par auta s njemačkim tablicama, jedna skupina od 6-7 Španjolaca. Plaća se ulaznica. A ako smo učenici, studenti ili umirovljenici, možemo li jeftinije? Može, ali ne pripadamo ni jednoj od tih skupina. Uvijek onoj koja sve plaća u punom iznosu.

kuća Nikole Tesle

Pred nama pravoslavna crkva, gleda na zapad, pokraj nje malo groblje i jedva dvadesetak metara dalje kuća u kojoj se 10.srpnja 1856. rodio Nikola Tesla. Kuća je obnovljena, čini se bez vanjskih preinaka. Temelji od klesanog kamena djeluju dovoljno stari, kao i kameni pod u kući. U sobama i potkrovlju izloženi Teslini izumi, popisani patenti, a ja sam odgonetao koja je mogla biti njegova soba, ona u kojoj je pod svjetlom svijeća koje je sam izrađivao čitao do jutra, unatoč tomu što mu je to otac branio strahujući za njegov vid, a on u ključanice gurao tkanine kako se ne bi vidjela svjetlost iz njegove sobe. Ako je sa sedam godina zajedno s roditeljima odselio u Gospić, s koliko godina je počeo čitati?

Zamišljao sam taj svijet iz 1856. s istom ovom kućom, istom crkvom, jedina buka dolazila bi od glasanja životinja i kloparanja zaprežnih kola. Otkud su došle sve te njegove genijalnosti, kako je naučio živjeti u paralelnim svjetovima za čije postojanje smo mi ostali uskraćeni, spoznajno i iskustveno? Sjedeći u hladu stabla, znao sam samo postavljati pitanja i ne doći ni do kakvog odgovora. Osim jednoga – Tesla je najveći čovjek koji je ikada hodao Zemljom.

Nikola Tesla

U Memorijalnom centru nalazi se i umanjen njegov laboratorij iz Colorado Springsa s transformatorom koji stvara milijun volti i posjetitelji slavodobitno mogu držati  neonske sijalice koje svijetle u njihovim rukama bez ikakve žičane povezanosti s izvorom struje te multimedijalni centar. Posjet pod vodstvom prezentera završava gledanjem dokumentarnog filma. U njemu jedan kadar nadgrobnog spomenika kojeg je Nikola podigao svom ocu, na ćirilici je stajalo ‘blagodarni sin’, koliko sam uspio na brzinu vidjeti.

Memorijalni centar Nikola Tesla

Memorijalni centar Nikola Tesla

Idemo potražiti taj spomenik! U Gospiću je. Otišli smo na groblje, ali ni jednog natpisa na ćirilici. Kako bi i bilo kad je groblje katoličko, neće se valjda pravoslavni svećenik ukopati na katoličkom groblju!? Jedan natpis sam ipak prokomentirao. Stajalo je (ime i prezime, datumi iz pretprošlog i prošlog stoljeća) Ovdje čeka na uskrsnuće mrtvih. Rekoh Načekat će se. Prasnuli smo neprilično u smijeh i privukli pažnju radnika koji su uređivali groblje. Znate li gdje je pravoslavno groblje u Gospiću? Kako ne, to ti je preko puta Šumarije. Bi li vrijedilo da mu kažem kako ne znam gdje je Šumarija?

Već je bilo prošlo podne, Sunce upržilo, želudac se bunio, drugi put ćemo potražiti spomenik. Kako bi rekao naš bivši župnik Božo nakon mise – Sad kad smo okrijepili dušu, valja nam okrijepiti i tijelo (pa pohitao po koji kg pečene janjetine u gostionu) Idemo dalje u restoran po njenom izboru. Autohtona kuhinja, biramo juhu, gulaš od ličke buše, salatu i ličke palačinke. Kažu za govedo buša da potječe još iz ilirskih vremena, a danas se uzgaja, osim u Lici, još i u Hercegovini. Taman da ću drugi put napuniti tanjur, zove brat. Ne vjeruje da sam u Lici pa mu šaljem sliku preko WhatsAppa. Slijedi transkript poruka:  Sto se nevista drži kiselo. Reci cijenu. Ja: Malo ljuta spiza. Cca 200 kuna. Ne nije ona ljuta, nego skoncentrirana da izvadi što više mesa. On: A znači nije zbog računa, odma mi je došla želja da zaobiđen to misto. Ja: Ne plaća ona, briga je za račun. On: Moš mislit, dok ti imaš u škašeli, briga je. Nego, jel primaju kartice i na koliko rata priupitaj.Ja: Na 24 rate bez kamata.

Ličke kave…bolje bi bilo da smo ih zaobišli, upravo su onakve kakve su i bile u jutarnjim predrasudama.

Idemo dalje. Malo prije Perušića nalazi se Pećinski park Grabovača.  Godinama se već prijetimo kako ćemo jednom otići u Cerovačke pećine pa ništa. Nećemo ni sad. Zatvorene su za posjete slijedeće dvije godine. To nam je rekla simpatična djevojka na ulazu u Pećinski park. Kaže da je rodom iz Lovinca, da je studirala talijanski i francuski u Zadru i da je radila par godina kao vodič u Cerovačkim pećinama. Ali i ove su fantastične. Za širu javnost otvorena je samo pećina Samograd (ima ih još osam i oni su za speleologe) i može se u nju samo s vodičem.

Čekat ćemo jednu najavljenu grupu pa idemo, kaže. Dobro, mi ćemo se presvući i obući, u pećini je hladno, stalnih oko 8 C, a vani 33 C.  Znate što, idem ja s vama, kad su djeca u posjeti, onda idemo samo u prvu dvoranu, dalje je za djecu opasno. Hodamo do pećine. Ove stepenice su od betona na ulazu, a one u pećini su klesane prije sto i više godina kad je trebao Hedervary doći u posjet i mogu vam reći da su te u boljem stanju od ovih novih. Vlažno je i sklisko. Svaku stepenicu treba pogledati i držati se za ogradu. Na sreću je osvijetljeno električnom rasvjetom. Hladno. Nižu se stalaktiti i stalagmiti, nježni oblici i oni malo grublji, jezerca kao u Gospodaru prstenova, izranjaju likovi, ono tamo izgleda kao Buda, ono tamo kao Djevica Marija s djetetom. Jesam li ja to uronio u arhetipove ili samo u religijske predaje, pitam se.

Ne, nikad ljudi nisu živjeli u pećinama, ma što govorili o pretpovijesti i nastanku čovjeka. Prehladno je i prevlažno. Nekako smo se uzverali u sve četiri dvorane, korake prekidali samo maštarijama, osjećajući odvojenost od vanjskog svijeta. Na izlazu ponovo šok. Ovog puta od vanjske vrućine.

Došla mi je grupa djece pa idem po njih, reče simpatična djevojka iz Lovinca, a vi možete ovom stazom prema Vidikovcu. Šta da ne, kad smo već tu. Na tabli je stajalo Vidikovac 750 m. Nije daleko, staza uređena, svako malo stoji tabla sa slikama iz života ličkog čovjeka prije stotinjak godina, govore nam tko su bili kirijaši i kako su vukli drva iz šume, kako prodavali, kako su uspjeli uništiti svu šumu dok Car nije dao naredbu o pošumljavanju. Zato uokolo i jesu grab, klen, bukva, relativno mladi.

Krenuli smo usponom, tih 750 metara se produžilo, činilo se da su kilometri u pitanju, ali vidikovca nigdje. Ma znaš što, mogu ja gledati odakle hoću, dalje ne idem ni metra, istraživački zanesen procijedim. Pun mi j …vidikovca. Kako ne mo’š dalje, pita ona. Kako onda misliš na Put svetog Jakova, na Camino od 800 km, a ovdje ne može manje od km prijeći? Okrenem se i vidim tablu, još sto metara. Eh sad, sad bi bila šteta ne otići do kraja. Pa jesmo. Isplatio se svaki korak, pred nama je bila jedna od najdužih europskih ponornica, rijeka Lika sa svojim pritokom (možda Novčica, ne znam), Velebit u pozadini. Upijali smo slike, izvirali, tekli i ponirali s Likom…

Imamo još jednu rijeku na popisu iz Plana puta. Vrela Gacke. Preko Ličkog Lešća i Sinca ravno do Majerovog Vrela (ima još vrela Gacke). Na izvoru tri vodenična mlina, obnovljena i u funkciji. Gacka izvire poput Cetine. Naoko iz čista mira, lijeno, na početku stvarajući jezerce s kojim prikriva svoju dubinu. Voda je potom tekla niz brzace, čista, hladna i životodajna. Izranjala je kao zrela, spremna i živa, sa završenim ciklusom – oblak-kiša-filtriranje kroz zemlju-nakupljanje u podzemnim tokovima, zrenje i njeno izranjanje iz same sebe. Na izron je ništa drugo nije tjeralo.

Lika kuće

Tik kraj izvora jedna drvena kućica u kojoj jedna umirovljenica prodaje brašno i suvenire. Moj djed je bio vlasnik jednog od ovih mlinova, tako i ove kućice koju smo obnovili i u njoj živimo muž i ja, sad kad smo u mirovini. Ovo brašno koje prodajemo meljemo na našem mlinu, kako se i nekad mljelo. Pokazala nam je uzorke brašna od kukuruza, žita, pšenice i pira. Otkud vam pir, pitam? To je pražitarica, kažu najpogodnija za ljudsku prehranu, s malim udjelom glutena i sa svim potrebnim proteinima za ljudski organizam. Pir je moj, uzgajamo ga sami. Imamo još i nekoliko susjeda koji također siju pir. Skoro sve uspijemo prodati. Komu? Pa dolaze ljudi, dolaze i stranci. Znate što je zanimljivo s pirom? On ne raste tamo gdje tlo nije potpuno čisto, ima li u tlu pesticida, herbicida, umjetnog gnojiva – neće ni niknuti!

A mogu li se praviti palačinke od pirova brašna? Naravno, kaže gospođa. Kupili smo pirovo brašna i pošli kući. Čula je valjda da se mogu palačinke praviti, slijedi me misao. Idemo doma. Ne, moramo još svratiti i vidjeti Kosinjski most. „Projektirao ga je u 19. stoljeću projektant Milivoj Frković, i izgrađen je po uzoru na starohrvatsku mostogradnju, tehnikom “uklinjenjem kamena”. Most je i jedinstven po otvorima u lukovima koji imaju funkciju rasterećenja vodenog vala, u udaru na most.

Lika-kuce-2

Lika-kuce-2

Gradnja mosta započela je 1929. a u prosincu 1936. pušten je u promet. Dužina mosta s upornjacima iznosi 70 metara, a širina između kamenih parapeta 5.5 metara.“ – kaže wikipedija.

Nekih 15 km od glavne ceste D50, s uskom, nepreglednom cestom do Mosta. Prizor poput onih kad kažeš wow! Lika je tekla lijeno, jedva se mičući, sumrak se bližio. Njoj zapeo za oko putokaz koji pokazuje prema Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. U očima joj Tamo ćemo slijedećeg puta.

Mazdi je odgovarao zalazak Sunca, motor se nije grijao, putem do kuće sam mislio kako je više Google i smartphone napravio za turizam, nego sve dosadašnje Vlade zajedno.

Sutradan na stolu kava i palačinke od pira. Čini se da sam je kupio barem na mjesec dana negrintanjaJ

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Lucija
Gost
Lucija

Ovdje ima materijala za tri izleta, ne jedan! Ja bih to ‘natenane’.
Naročito me onaj most zaintetesirao…
Bravo Alerik.
Ličani su u Jugoslaviji bili poznati po najvećem obojmu grudi u zemlji, muški i ženski…saznalo se kad su se računali standardi za odjeću…

Pizistrat Nelson
Gost
Pizistrat Nelson

Preporuka za knjigu – Kruno Rac, moj prijatelj, inače iz Đakova koji se zaljubio u taj kraj i priženio tamo, “Zemlja vuka i vjetra”.

Džugašvili
Gost
Džugašvili

Koji Most!? Onaj Sinčićev i Pernarov!? Nema ga više sasuo se!! Lucija, po nečemu drugom su poznati Ličani a još posebno oni koji imaju poduži nos i za njih se kaže: Koliki nos, toliki i “Ponos”!!

Pizistrat Nelson
Gost
Pizistrat Nelson

Kod mosta je prije rata bila nadaleko poznata gostionica “Kod Bobe” gdje se dolazilo iz svih krajeva Like na čuvenu janjetinu. No kako su Bobini sinovi otišli “braniti” krajinu, tako mu je gostionica dignuta u zrak. Ruševine su još tamo pokraj mosta. Čuo sam da je navodno umro od tuge u Beogradu nikad više vidjevši svoj kraj, osiromašen i jadan u tuđini…

Džugašvili
Gost
Džugašvili

Propao Bobo i njegova krčma kao i ovaj sinčićev most!

Lucija
Gost
Lucija


Valjda ima života i izvan politike?

Pizistrat Nelson
Gost
Pizistrat Nelson

Aaaaaaa, konačno malo o mom kraju, lijepo opisano Alerik, nema šta, srce mi je zatitralo. Samo šteta što niste posjetili Sjeverni Velebit, nemojte to propustiti drugi puta. Prije posjeta mostu ste trebali navratiti i na jezero Kruščicu. Tamo je nekada bilo Pravoslavno selo koje je potopljeno za potrebe električne energije. Legenda kaže da negdje na sredini jezera kad zaroniš možeš vidjeti vrh Pravoslavne crkve. Sad lokalni šerifi žele potopiti i Gornji Kosinj kako bi napravili novo jezero, ali kako sam čuo puno veća šteta bi bila za okoliš, nego što bi Ličani imali koristi od nove elektrane. Obavezno ste trebali posjetiti prvu hrvatsku tiskaru knjiga u Bakovcu, naime prva knjiga tiskana u Hrvatskoj 1483. godine zove se Kosinjski misal.
Za kraj ste trebali proći duž cijelog Lipovog polja, pa prema Krasnu i Kuterevu, svratiti i na odmorište Apatišan, okrenuti janjca tamo, pa se spustiti prema Jurjevu i tamo se okupati u moru za kraj. 🙂
+++

Džugašvili
Gost
Džugašvili

Liko moja, što si dočekala, da te Bosna kukuruzom “rani!!!

Džugašvili
Gost
Džugašvili

San svakog Ličana: Da je more varenika, a Velebit pura!!!!

Pizistrat Nelson
Gost
Pizistrat Nelson

“Nema ribe do pečene janjetine” 🙂

Džugašvili
Gost
Džugašvili

Moji Slavonci kažu: Nema ptice do prasice!!!

Pizistrat Nelson
Gost
Pizistrat Nelson

Proba Mile prvi put sladoled pa reče: dobre li rane, samo da je malo podgrijati.

Pizistrat Nelson
Gost
Pizistrat Nelson

Zaboravio sam još spomenuti “pisani kamen”, visoku bijelu stijenu na kojoj je latinicom ispisano EX CONVENTIONE FINIS INTER ORTOPLINOS ET PARENTINOS ADITVS AD AQVAM VIVAM ORTOPLINIS PASVS D LATVS I. U prijevodu „Po dogovoru, granica između Ortoplina i Parentina; prilaz do žive vode Ortoplinima 500 koraka, 1 širine.”
Tako su Rimljani presudili u sukobu ova dva plemena oko korištenja izvora vode.
Parentini su živjeli na području Kosinja, a Ortoplini na obali Velebitskog kanala te su se sporili oko izvora Begovače.
Kamen stoji već dvije tisuće godina na istom mjestu.
Kosinjski Bakovac je još poznat po prirodnoj znamenitosti “jela car”, najveća jela u Europi koja je visoka 42,5 metara i ima opseg 5,42 metra. Okružena je jelama normalne visine i širine, pa izgleda kao car.
Ima još puno znamenitosti kojima obiluje moja Lika.
Danas je tamo pustoš, bojim se da kad pomru ti jadni starci kojih još ima tamo, bit će sve prazno.

Zvrk
Gost
Zvrk

z-Ličanin si, govor te odaje!

Crni žutokljunac
Gost
Crni žutokljunac

Sjeti me na Velebit,predugo nisam bio.Slabo nešto vremena,a volim taj mir gore!

čoban Đuro
Gost
čoban Đuro

Tako treba redom do mog Lonjskog polja punoga komaraca i blata, žaba,ali ono glavno trebate tek odkriti kao i mnogi koji dođu nahraniti komarce ,iako se namažu i pošpricaju sa raznim kremama i sprejevima .Dakle put opet pod noge ili kotaće i hajde ,sa puno volje ,kondicije ,strpljenja i mobitela sa kamerom.

Džugašvili
Gost
Džugašvili

Eeee, svega ima u Lici!! Neko želi pregaziti Kapelu ličku goru zelenu i poljbit Ličanku garavu, a neki se zapute na Velebit, da bi sreli i vidjeli onu poznatu “vilu Velebita i to u japankama, pa jadni lutaju vrletima gladni i žedni i loše bi završili da njihih nekako ne pronađe spasilačka ekipa !Oprez: Vilu Velebita možete naći jedino, ako ste primjerno obučeni i obuveni, ali ni tada vam uspjeh nije zagarantirann!!!

Lucija
Gost
Lucija

Nevezano za temu: svake godine spasilačke ekipe hvataju hrpe turista u japankama, npr na biokovu, ili turiste koje na luftmadracu nosi preko Jadrana ka Italiji…
Ljudi moji. Tko to plaća? Mi.
Lijepo upozorenja: spašavanje ćete sami platiti. Može i u ratama. Čudo kako upozorenja koja imaju veze s novcem – djeluju.

Brainstorm
Gost
Brainstorm

Licanima bi bilo najdraze kad bi se mogli vratiti u godinu 1900-tu.
Evo jedno pitanje – otkud porijeklo rijeci Lika?
I jos jedno – porijeklo rijeci Perusic?

POVEZANE VIJESTI

Izbornik