Moj tata tvome tati…

Zanimljivo je kako su nekada u zabavu spadale razne vrste provokacije djece i kako su neki odrasli ljudi uživali i smijali se kada bi neko dijete rasplakali ili nagovorili ga da uradi nešto što ne valja.

Jedan moj susjed me više puta, kad bi vidio da u rukama imam praćku, pokušao nagovoriti da gađam našu kokoš, pa ako pogodim, dat će mi, kaže, stoju. (Tadašnju crvenu stodinarku s nekom djevojkom na slici, a to je za mene tada bila velika vrijednost.) Moj dalji rođak me često pokušavao nagovoriti da se potučem s nekim od vršnjaka kako bi se vidjelo „ko je jači, a ko je plašljivko“, pa ako u nagovoru nema uspjeha, nije se libio ni odgurnuti jednog dječaka na drugog kako bi stimulirao tuču.

Ali najčešće se pribjegavalo nekim verbalnim provokacijama koje same po sebi i nisu bile nešto posebno problematično osim ako niste bili „tankih“ živaca i tako nasjedali na njih. Ako bi vidjeli da vas ne mogu isprovocirati, nakon nekoliko pokušaja bi odustajali i tražili novu žrtvu dok je ne nađu. A kad je nađu, jao njoj!

Sjećam se jednog Grge kome bi rekli: „Grga – kupus prga!“, na što bi on naprosto ludio. Bio je spreman fizički se obračunati s provokatorom pa makar on bio i jači i makar Grga znao unaprijed da će dobiti još i batine. Tako slično se ponašao i jedan drugi dječak kad bi mu rekli: „Kućica u cvijeću, trava oko nje“, i djeca bi mu baš to govorila, a on je jurio sad jedno, sad drugo i mislim da je zahvaljujući takvim treninzima mogao pobijediti na mnogim trkama. Pojma nemam zašto su mu baš to govorili i zašto mu je baš to toliko smetalo. Međutim, najčešće bi nekome dali kakav pogrdan nadimak i kada bi ga zovnuli tim nadimkom, to je bio znak da slijedi opasan odgovor prozvanoga.

Ipak, najviše mi je ostalo u sjećanju kako su se djeca prosto natjecala, a to im je najčešće padalo na pamet kada bi neko spomenuo svog ili bilo čijeg tatu, ko će prije izgovoriti: „Moj tata tvome tati nosi govno na lopati!“ Kome bi se to reklo, taj bi se ljutio i smišljao kako se revanširati. Često bi se branio rekavši: „Ne, nego moja tata tvome tati…“ i tako bi se svađali ko kome nosi „darove“. Ali znalo se desiti da se i ne može lako procijeniti koje je dijete prije izgovorilo opasnu rečenici pa je nastajala prava svađa i uvjeravanje protivnika u to kako je jedna strana bila brža, što druga nije priznavala. Kao da je to stvarno odlučivalo čiji će tata dobiti „poklon“ na lopati. Ako je bilo jasno ko je prvi izgovorio, onda je često druga strana pokušavala spasiti što se spasiti može. Sjećam se kako sam ja jednom bio uspješan u tome pa sam ovoga koji mi je spomenuo lopatu odgovorio protupitanjem: „A zašto tvoj tata mome tati nosi tebe na lopati?“ „Ne nosi mene, nego govno!“, još ovaj nije razumio moju podvalu pa sam morao biti jasniji: „Pa da, to i kažem. Ili rekao ti ili govno, to je isto“, poentirao sam, na što su se svi nasmijali, a ovaj dječak je ostao bez teksta, crven u licu, i više mi nikada nije postavio isto pitanje.

Često se i sada sjetim ovakvih zgoda iz djetinjstva i nikako ne razumijem zbog čega su se ljudi tako ponašali, prenoseći to i na djecu.