Koliko smo samo puta nešto kupili, i dok smo došli do kuće, već se pokajali? Shvatili smo da nam to nije potrebno, da smo kupili nešto samo zato što to i drugi čine.
Ako nas neko pita želimo li čistiju životnu sredinu, želimo li više pravde, želimo li zdraviju hranu, svi bismo odgovorili da baš to želimo. Mnogi bi prihvatili i dodatno se žrtvovati za te ciljeve. Ali začuđujuće je kako se u praksi ne pridržavamo toga i često radimo sve suprotno.
A rješenje je jednostavno i razumljivo i običnom čovjeku, i onome ko je neobrazovan. Eto, na primjer, ako ne želimo nezdravu hranu i piće, nemojmo kupovati takve proizvode. Time je sve riješeno – ako ih ne kupujemo, proizvođač ih neće proizvoditi jer nema onoga ko će proizvoditi ono što ga vodi u gubitak. Da bi opstao, počet će proizvoditi ono što ćemo kupovati. Ili će propasti, a uspješan će postati onaj koji proizvodi ono što mi želimo kupiti.
Ali mnogi ljudi ne razmišljaju tako. Ili ne razmišljaju nikako o tim pitanjima, oni samo po inerciji rade što i drugi, odnosno rade ono kako ih usmjeravaju reklame i drugi alati sa sličnom namjenom. Ljudi im olako povjeruju. Tako i za očigledne štetne proizvode imamo reklame koje nam govore o njihovim prednostima i dobrim stranama. Za cigarete se ističe kako nude uživanje. Neko piće, puno štetnih materija, nudi osvježenje. Nezdrava hrana je možda jeftinija ili ima u sebi tvari koje joj daju poseban okus, i tako dalje. Mi čujemo samo to što nam govore, a zanemarimo sve ono što se prešuti u reklami, a to je da je taj proizvod štetan po zdravlje, da zagađuje sredinu, da njegovom upotrebom potičemo da se još više razvija i truje nas. Time nas prisiljava da ranije i više uzimamo lijekove koji su također opasni, da kraće i nekvalitetnije živimo i da uz to pomažemo onima koji rade protiv nas.
Da se samo okrenemo oko sebe u svojoj kući i prebrojimo sve predmete koji su nam tu sasvim nepotrebni, začudili bismo se koliko ih ima. I koliko smo novaca za njih dali te tako pomogli onima koji proizvode nepotrebne stvari umjesto da pomognemo onima koji su korisni.
Najjače oružje koje mali čovjek ima je upravo ovo, da kupuje samo ono što mu je potrebno i korisno. Za relativno kratko vrijeme, mnoge stvari bi se postavile na svoje mjesto. Ali kako čovjeku objasniti da je to tako, da je istina tako jednostavna i da je rješenje tako blizu, tu, pored nas, samo ga treba uzeti u svoje ruke?
Nemozete nista protiv oglasivaca koji proucavaju covjekov um i psihu i tada djeluju!
Problem je mnogo dublji Ivo. Ljudsko drustvo postaje sve nefunkcionalnije uprkos tehnoloskom napretku. Potrebna je ogromna energija da bi se to postiglo, kada bi se upotrebila za napredak isli bi neverovatnom brzinom napred.
Jedno me ipak zbunjuje: kakva bolest to mora biti jer napretkom covecanstva i ti koji nas vracaju nazad bi ziveli u boljim uslovima bez obzira na enormno bogatstvo koje sada imaju?
Ne kupujmo slovensko! Ne kupujmo hrvatsko? Ne, nego kupujmo hrvatsko! Ako kupujemo hrvatsko, onda će naše gospodarstvo, naša država imati koristi, štitit ćemo radna mjesta. Kasnije vidimo da smo štitili gomile nesposobnjakovića i pritom kupovali skuplje.
Ali lako za to. Što je to nepotrebno? Od mase nepotrebnih stvari oružje je ‘najnepotrebnije’. Samo što milijuni ljudi žive od proizvodnje, prodaje i upotrebe oružja.
Koliko vrsta automobila nam je potrebna? Nije li barem 90% onih nepotrebnih?
Tko odlučuje o tomu što mu je nepotrebno?
Eh, da je kako oformiti neku komisiju pa da ona o tom odlučuje? Možda bi ti bilo najbolje- Čovjek ionako ne zna ništa. Kamo li odlučiti sam za sebe. Ljudi su infantilna stvorenja. Bez jakog vođe i avangarde mu nema preživljavanja. Ili ipak ima?
Dok ne svane nova totalitaristička zora, bauljat ćemo neuki po šoping centrima i puniti kolica. Peglati kartice. Pridonositi nazatku.
Kupujmo Hrvatsko?Sto se to jos ima za kupiti a da je proizvedeno u Hrvatskoj,mandarine.Prvo su borci za slobodno trziste drukali za pad socijalizma,30 godina kasnije su shvatili da ama bas u nicemu nisu konkurentni i sad bi opet kupovali po jusu,to se zove naknadna pamet.
Ja znam kad idem ujutro u trgovinu da kupim što sam mislio, kad idem navečer, kasno, kad popijem 4-5 piva dođem s punim kolicima na blagajnu i nikad ne kupim ono po što sam zapravo krenuo.
Potrošačko društvo gdje se kupuje gomila stvari koja se rijetko ili nikada ne upotrebljava je ono što održava gospodarski sustav Kine i drugih azijskih tigrova, kao i građevinsku, automobilsku i visokotehnološku industriju. Ameri su prvaci u kupnji nepotrebnoga. Osim što proizvod košta, treba gledati svakako ima li dodatnih troškova nakon kupnje ako se proizvod malo ili nikako koristi, te koliko mu brzo pada cijena. Npr. dodatni auto koji se malo vozi, prazan stan koji se ne iznajmljuje, vikendica na moru koja se rabi tek mjesec ili dva godišnje, brodica na vezu, skupi mobitel ili PC kojemu će cijena pasti za duplo za nekoliko godina, stroj u radioni koji se malo koristi, skupa odjeća/obuća koja će izići iz mode sljedeće godine.
Takve stvari ne treba kupovati, a ako ih već imate, treba ih prodati.