Da odličan uspjeh u školi ne mora biti garancija i za isti takav uspjeh u životu, poznata je stvar. Vjerujem da bi svako od nas mogao naći niz primjera kojima se potvrđuje ova teza.
Ali moj prijatelj Petar iz redakcije portala Logično mi ispriča priču koja to baš očigledno potvrđuje. Kaže da ima prijatelja Zorana iz Batkuše kod Brčkog, koji je puno jači od njega na intelektualnom polju. Kako Petar na tom frontu ne stoji loše, posebno iz oblasti tehnike, prava i ekonomije, onda je to vrijedan kompliment Zoranu. Ali da se Petrova riječ ne uzima kao jedini argument i dokaz Zoranovog potencijala, da napomenem i ovo: Zoran je u školi bio ne samo odlikaš, nego je nekada i profesorima zadavao muke pošto je neke stvari znao bolje od njih. Bilo mu je dovoljno jedno poslije podne za prelistati knjigu iz matematike, kako bi naučio gradivo za cijelu godinu. Novi strani jezik je učio za mjesec-dva. Ne, on nije bio stidan, već naprotiv, Zoran je bio vrlo komunikativan i vedar. Na prvoj godini fakulteta u Beogradu je u prvom roku dao sve ispite i dobio sve desetke. Sve gradivo mu je bilo prelagano, tražio je nešto teže, izazovnije.
Zoran i Petar su programirali, bili su radio-amateri, sudjelovali su natjecanjima iz oblasti informatike i elektronike. Pobjeđivali su, sramotili se, ali su uživali u onom što rade. Onda je došao rat, Petar je otišao u Francusku, Zoran u Beograd. Nakon dugogodišnje pauze, Petru je zazvonio telefon u Parizu. S druge strane je bio Zoran. Petar je poznat po brzoj reakciji i brzom povezivanju stvari – povezao je gdje Zoran radi i činjenicu da ima mali problem s jednim odjelom Vlade Brčko distrikta i odmah rekao: „Znam zašto zoveš. Sigurno je to vezano za taj i taj projekt!?“ Bio je u pravu.
Moram te nešto pitati…
Dogovorili su se da se nekom zgodnom prilikom nađu u Beogradu i taj susret je uslijedio tri godine kasnije. Vidjeli su se i družili kako je i običaj da to čine stari prijatelji, pričali o raznim temama, a onda je Petar rekao: „Moram te nešto pitati…“, ali sad je Zoran njega prekinuo i rekao: „Ne moraš, jer znam šta hoćeš pitati, isto kao što si i ti znao zašto te zovem. Želiš me pitati otkud ja da radim u Beogradu, a bio sam onakav kapacitet, je li tako?“ „Jest, pogodio si! Očekivao sam te u NASA-i, Airbusu ili nekoj drugoj visoko-tehnološkoj svjetskoj firmi.“, priznao je Petar, a onda je slijedio Zoranov iskren i poučan odgovor:
„Znaš li, Petre, onog našeg prijatelja Kelavu iz Gunje? Jednom sam s njim bio na školskom odmoru. Jeli smo, što je onda bilo uobičajeno, četvrt hljeba i jogurt. Stojim i držim novčanik ali u isto vrijeme prevrćem iz ruke u ruku onaj hljeb i jogurt. Otvaram jogurt nekako nespretno. Poklopac mi ostade zalijepljen za prste. Ne znam hoće li mi ispasti hljeb, jogurt ili novčanik. Ja nikakav, smušeno gledam šta ću dalje, a prijatelj Kelava me gleda, onako ispod oka, kao pravi Hercegovac (Kelave su u Gunju stigli iz Hercegovine) i kaže mi: ‘E, moj Zoka, džaba tebi sve tvoje znanje i pamet kad se ti ne znaš hljeba najesti!’ Eto, to ti je odgovor na pitanje koje si želio postaviti!“.
Iskren i spontan Zoranov odgovor objašnjava puno toga. Ne samo za ono vrijeme, nego za danas, ali i za sutra. Poruka je jasna: “Učimo djecu hljeba jesti!”.
Količina znanja, vještina, sposobnost brzog učenja i shvaćanja stvari s jedne strane nikad ne znači i materijalni uspjeh s druge strane. Naravno da je život pun priča u kojima su ljudi bez škole ili s jedva nekakvom srednjom postali ozbiljni i uspješni biznismeni, a oni koji su nizali petice i rasturali na ispitima su postali zaposlenici onih koji su od njih prepisivali. Zašto? Puno je odgovora (kažu da priča o neuspjehu ima na tisuće i da su sve priče o uspjehu iste, također i da tajnu uspjeha znaju samo oni koji nisu uspjeli), ali je najbliži istini onaj koji kaže kako su uspješni ljudi jednousmjereni, a inteligentnima nikad dovoljno vremena za interesiranja o svemu i svačemu. Uspješni ljudi su fokusirani, kao laser. Onima drugima sve odvlači pažnju i unatoč ‘količini svjetlosti’ koju isijavaju iz sebe, ta svjetlost je raširena, raspršena Postoji i još nešto što je odlika uspješnih, osim snage… Čitaj više »
Kaze Brcanski gurbet: “Je*o te ljeb, daj mesa.”
Lijepa prica i steta za Zorana.Samo se nadam da je bar sretan 🙂
hljeba i novog jogurta dukata od 250 grama he he poučno
Inteligencija i školski uspjesi ne moraju nužno biti u vezi. Inteligentno dijete koje raste u normalnim uvjetima gdje ga roditelji i okolina ne “gnjave” previše, već od malena zna što hoće i to mu postaje primaran cilj koji mu ne dozvoljava da se maksimalno posveti školskim obavezama. Takvo se dijete od malena usredotočuje na postizanje svojih ciljeva koji su, naravno, primjereni njegovoj dobi i kako raste i sazrijeva njegovi su ciljevi sve veći i kompliciraniji. No, kako je već od malena primoran tražiti i otkrivati onaj minimum (ciljanog) znanja i vještina kako bi što prije postigao svoj cilj, to mu u zreloj dobi više uopće nije problem. Ono drugo dijete koje je isto inteligentno a njegovi roditelji i okolina to vide i veličaju, od rane dobi, takvo dijete uživa u svojim uspjesima u savladavanju školskih zadataka gdje to ubrzo postaje njegova opsesija i cilj a da djelomično ili potpuno zanemaruje… Čitaj više »
Bija san nikakvi u skoli. Osnovna jos kako tako al srednja totalna promaja. Ima san problema sa (laznim) autoritetom, isli su mi na zivce nasilnici (iako se na mene nisu previse kacili), jednostavno nisan volija bit tamo i to se vidilo po izostancima i po ocjenama. Glup nisan, kad bi godina dosla u pitanje onda bi stisnia, ugrija stolicu i cak san na popravnom iz matematike zna imat 90% . Profesorica nije mogla virovat kako san moga imat jedinicu cilu godinu….i dan danas se borin sa problemom (laznog) autoriteta, al san naucija to kanalizirat da mi ne stvara vece probleme. Medjutim, u zivotu san zadovoljan i financijski i emocionalno. Niceg mi ne fali (gotovo niceg). Skolske dane san mahom prispava i koliko god roditelji dan danas ne mogu prezalit sta nisan isa na fakultet, meni je drago da me skolstvo nije ukalupilo, ubacilo u zrvanj, okvir u kojem su vecina… Čitaj više »
povucimo paralelu s hr politikom:
imamo fizičara na čelu oporbe i pravnika na čelu države s druge strane a jezičac na vagi je kumek iz uhljebničke stranke.
toliko o svjetovnom uspjehu.