Teško mi je opisati kako sam se osjećao. Prvi put idem u Centar za slijepu i slabovidnu djecu. Treba pred njima govoriti, a još ne mogu smisliti kako naći nešto što bi im bilo zanimljivo, a da ih ne povrijedi? Da ih nasmije, a da ne bude protumačeno kao provokacija? Da ih pouči, a da se ne shvati kao omalovažavanje?
Nisam sam. Zajedno sa Ivicom Vanjom Rorićem sudjelujem u programu koji je pripremljen u povodu donacije cipela svakom učeniku ovog Doma od strane Ante Stanića, biznismena i pjesnika. Imam dojam da i Ivica razmišlja isto. Neugodno je primati pomoć, ali ni davati je nije lagodno. Osjećam se krivim pred tom nevinom djecom, a da ni sam nisam siguran zbog čega se tako osjećam.
Stojimo na hodniku s nastavnicom Nevenkom. Dok razgovaramo, lagano koračajući, s pruženim rukama ispred sebe, prilazi nam djevojčica Melisa. Dotaknu rukom nastavnicu, ustvari samo njen radni mantil, te radosno uskliknu: „Nastavnice Nevenka!“ Priljubi se uz nju obuhvativši je objema rukama kako se samo majka grli. I nastavnica nju prigrli, kao da se nisu vidjele mjesecima. Poteče topli, ljudski razgovor, uz nježno milovanje kose, dodire ruku, blage osmijehe… Nikako mi nije bilo jasno kako je djevojčica samo na osnovu dodira mantila, koji je isti kod svih nastavnika u toj školi, prepoznala nastavnicu?! Dok sam o tome razmišljao, na sličan način priđe nam i jedan učenik, mladić, već srednjoškolac, za glavu viši od nastavnice. I oni se slično pozdraviše, mladić stavi lijevu ruku na rame nastavnici, a u desnu uze njenu desnu ruku. Stajali su tako nekoliko minuta i razgovarali tako lijepo da sam čak malo i pozavidio nastavnici Nevenki. Mora da je divan osjećaj biti tako voljen? Samo, treba to zaslužiti! A za to, očigledno je, nisu dovoljni samo volja, snaga, izdržljivost i upornost. Na prvom mjestu je sigurno ljubav koju ova djeca nepogrešivo prepoznaju i višestruko je uzvraćaju.
Ubrzo počinje program. Otvara ga Ismet, nastavnik muzike, nekada učenik ovog centra, svirajući na klaviru. I mi gosti govorimo svoje stihove. Imam dojam da je sve primljeno kako treba. Čak sam uvjeren da bismo, i da smo nešto pogrešno uradili, ovdje bili prihvaćeni; da bi ovi mladi ljudi to shvatili kao nenamjernu grešku. Vjerovali bi da smo imali dobre namjere, jer mi se čini da oni misle samo o dobru, da svima žele samo najbolje i da i ne pomišljaju da njima bilo tko želi nešto loše učiniti, bez obzira na svu surovost života koji žive. Govore i oni svoje pjesme, koje svuda spominju ljubav. Na licima im je razdraganost. Uvjeren sam da bi, samo da to može učiniti, rado zapljeskala i Sabina, djevojčica u prvom redu, na invalidskim kolicima, kojoj je priroda, uz sljepoću i nepokretnost, podarila ruke duge samo po petnaestak centimetara.
Poslije programa smo sjeli u kabinet domaćinstva s nastavnicima i direktorom Hasimom, Crnogorcem, koji je zavolio Bosnu i tu ostao, amputircem, čiji je jedan dio tijela već sahranjen ovdje u Sarajevu. Da malo sredimo utiske, on priča kako nitko od radnika ne napušta ovu ustanovu. Tko se opredijeli za ovaj posao, tu ostaje do kraja radnog vijeka, bez obzira na sve drugo.
„Evo, nastavnica Hermina počela je kod nas raditi jedan dan tjedno. Ostale dane radila je kao stjuardesa. I sada ima primamljive ponude od nekih svjetskih avio-kompanija, ali ona je potpuno napustila taj posao i sve vrijeme radi kod nas. A jedan prijatelj mi kaže da i ne pokušavam nikoga otpustiti, ‘jer da ti otpustiš, recimo, Borka, on bi ti krao djecu i odvodio kući da živi s njima’. Tako je to kod nas“, zaključuje direktor.
Razgovor teče dalje. Nastavnik Borko spominje dječaka Jasmina koji često stoji ispred zgrade i osluškuje vozila koja prolaze ulicom. Kaže da gotovo nepogrešivo po zvuku vozila prepozna ne samo marku, nego i tip, godinu proizvodnje, koje gorivo koristi, i tako dalje.
Dokaz da se polako oporavljamo od prejakih utisaka, da razum potiskuje emocije, je i anegdota koju Ivica iskopa iz sjećanja. Ipak, ne govori je suviše glasno, nego potiho, samo meni: Branko Ćopić, naš poznati pisac, nekada je pričao kako im je učitelj u školi govorio o ljudima koji izgube jedno čulo, pa im drugo čulo postaje osjetljivije, i tako nadoknađuje nedostatak. Nakon dužeg objašnjavanja, kako bi provjerio jesu li ga učenici razumjeli, pita učitelj učenike zna li neko neki primjer iz života koji bi potvrdio ono što im je ispričao. Naravno, Branko je znao i odmah se javio:
„Eto, naprimjer, moj komšija Đuro ima desnu mogu kraću.“
„Hm? Nije to baš najbolji primjer, jer taj nedostatak treba nečime nadoknaditi, znaš? Njemu bi sad priroda trebala dati nešto čime bi se taj nedostatak nadoknadio, a tvom komšiji Đuri, u ovom slučaju, nedostatak nije nadoknađen, razumiješ?“
„Jest, nadoknadila mu je!“
„Kako?! Što mu je to priroda dala?“, bilo je nejasno učitelju.
„Pa, dala mu je lijevu nogu dužu!“, pobjedonosno će Branko.
Vrijeme ističe, polazimo kući. Opraštamo se od nastavnika i direktora uz našu ponudu da ponovo besplatno dođemo na slično druženje. S divljenjem gledam naše domaćine i u sebi obećavam da ću se, kad ubuduće neko spomene prosvjetne radnike, prvo sjetiti ovih ljudi, pogledati ih očima njihovih slijepih učenika, a onda donositi sud o onom što o njima čujem.
Ivo Kobaš za mene nije samo ugodno iznenadjenje. Postao je konstanta, mjera za fine, ljudske, empatijom protkane tekstove. Sad je kao odlicna jutarnja kava. Potreba. Pitanje je kamo je otisao postmoderni svijet kada vise paznje izazove tekst o losim politicarima, ruznim manekenkama, neuspjesnim macho poslovnim ljudima, nego ovakav tekst koji govori rijetkim oazama ljudskosti.
Ivo Kobas, nastavite pisati i objavljivati i dalje. Moje postovanje.
Biti slijep j sigurno naj veći in naj teži invaliditet. Ko za takve žrtve nema ljubavi i razumijevanja, taj nezna šta je ni šta je Moral. Prijatelju, obradovao si me cijelim tvojim člankom, jer si opisao da ima humanih ljudi svuda i na svakom mjestu. To je za svaku pohvalu. Ivo, piši i u buduće a mi ćemo se radovati tvojim člancima.