Otkrivena pukotina u zidu stvarnosti – Kako je fizičarka s Oxforda pronašla prolaz u paralelni svemir

Zamislite da sjedite za svojim radnim stolom i ugledate riješenu jednadžbu ispisanu vašim rukopisom. Vaše misli, vaš način zaključivanja, ali vi nemate apsolutno nikakva sjećanja da ste je ikada napisali. Nema nacrta, nema bilježaka, nema dokaza da ste uopće dotaknuli papir. Ipak, rješenje je savršeno točno. Ovaj prizor nije kadar iz znanstvenofantastičnog filma. Riječ je o misaonom eksperimentu koji je u siječnju 2026. godine objavila fizičarka sa sveučilišta Oxford, a koji bi mogao srušiti jednu od najčvršćih pretpostavki moderne fizike – ideju da su paralelni svemiri potpuno i zauvijek odvojeni jedni od drugih.

Otkriće Marie Vialoris izazvalo je potrese u znanstvenoj zajednici jer pokazuje da granica između hipotetskih paralelnih svjetova ipak nije tako neprobojna kako se desetljećima vjerovalo.

Sedamdeset godina tišine među svemirima

Da bismo razumjeli ovaj revolucionaran iskorak, moramo se vratiti u 1957. godinu kada je student Princetona Hugh Everett III predložio radikalnu ideju. Prema njegovoj teoriji, kvantna fizika nije nimalo slučajna, već nam se takvom samo čini zato što promatramo tek jednu verziju stvarnosti. Pri svakom kvantnom mjerenju svemir ne odabire jedan rezultat umjesto drugoga. Svi se rezultati događaju istodobno, svaki u različitom svemiru. Kad foton prođe kroz detektor i može skrenuti lijevo ili desno, oba se događaja ostvaruju. U jednom svemiru foton odlazi lijevo, u drugome desno, a u svakom od njih po jedna verzija vas promatra različit ishod uvjerena da se dogodilo samo to.

To je takozvana interpretacija mnogostrukih svjetova, unatoč svojoj spektakularnosti vjerojatno jedna od najpopularnijih interpretacija među kvantnim fizičarima, posebice na Oxfordu gdje su je osamdesetih godina prošloga stoljeća razvijali znameniti David Deutsch i njegovi suradnici. Problem je u tome što su od Everettova vremena svi polazili od pretpostavke da se te grane svemira nakon razdvajanja više nikada ne mogu povezati. Kvantna dekoherencija, proces kojim kvantni sustav gubi svoja neobična svojstva u interakciji s vanjskim svijetom, čini svaku vezu među granama nepovratnom. Usporedba s termodinamikom bila je poražavajuća. Kao što se kajgana nikada ne može vratiti u netaknuto jaje, tako se ni dvije grane svemira razdvojene dekoherencijom više nikada ne mogu sastati. To je bio konsenzus sve do 13. siječnja 2026. godine.

Matematička pukotina u neprobojnom zidu

Maria Vialoris, istraživačica kvantne fizike na Oxfordu i znanstvenica u tvrtki za kvantno računarstvo Oxford Quantum Circuit, objavila je rad u kojemu matematički dokazuje da bi komunikacija među granama ipak mogla biti moguća. Ključno je da to čini bez kršenja zakona standardne kvantne fizike. Nema nove fizike, nema preinaka jednadžbi koje već imamo, već samo domišljatu uporabu matematičkih alata koji već postoje. A ono najimpresivnije tek slijedi.

Vialoris je za svoju demonstraciju preuzela klasičan misaoni eksperiment iz kvantne fizike, takozvanoga Wignerova prijatelja. Fizičar Eugene Wigner zamislio je 1961. godine scenarij u kojemu se promatrač, nazovimo ga prijateljem, nalazi zatvoren u laboratoriju i mjeri kvantni sustav. Iz njegove perspektive on dobiva precizan rezultat, primjerice foton je otišao lijevo. No izvana, drugi promatrač, sam Wigner, opisuje cijeli laboratorij uključujući i prijatelja kao kvantni sustav u superpoziciji. Za Wignera je prijatelj istodobno u stanju u kojemu je vidio foton lijevo i u stanju u kojemu ga je vidio desno. Oba stanja postoje zajedno sve dok Wigner ne otvori vrata laboratorija. To je Schrodingerova mačka, samo što je umjesto mačke ondje ljudsko biće.

Kako poruka putuje kroz stvarnost

Vialoris je ovaj scenarij odvela mnogo dalje. Zamislila je sljedeću situaciju. Nakon mjerenja svemir se grana u dvije grane. U svakoj grani po jedna kopija prijatelja promatra različit rezultat. Dosad ništa novo. Zamislimo sada da u jednoj od tih grana prijatelj napiše poruku, ne kvantno stanje, već običnu klasičnu poruku, rečenicu na komadu papira. Vialoris zatim pokazuje da ako prijatelj koji je napisao tu poruku potom potpuno izgubi sjećanje na to, ako mu je pamćenje potpuno vraćeno u stanje prije pisanja, tada Wigner kao superpromatrač koji kontrolira cijeli sustav može izvesti preciznu kvantnu operaciju koja zamjenjuje promatrače između dviju grana.

Rezultat je zapanjujući. Prijatelj iz druge grane, onaj koji nikada nije napisao poruku, odjednom se nalazi u posjedu te poruke. Da bismo shvatili što se događa, zamislimo dvije identične hotelske sobe u dvije odvojene zgrade bez ikakva prolaza između njih. U sobi A netko ostavi poruku na noćnom ormariću, a zatim mu se izbriše sjećanje da je to učinio. Potom arhitekt koji ima potpun plan obiju zgrada zamijeni stanovnike dviju soba. Rezultat je da se osoba iz sobe B sada nalazi u sobi A pred porukom koju nikada nije napisala. Za nju se ta poruka pojavila niotkuda. Informacija nije prošla kroz zid između dviju zgrada. Stanovnik je promijenio zgradu.

Upravo to predlaže Vialoris u svome radu. Nije poruka putovala među granama svemira, već promatrač. Poruka sama nikada nije promijenila mjesto. To je ključno za razumijevanje njezina otkrića jer radikalno mijenja način na koji razmišljamo o odnosu među paralelnim svjetovima.

Cijena koju bismo morali platiti

Naravno, pitanje koje se nameće jest možemo li to doista izvesti. Možemo li primati informacije iz paralelnoga svemira? Kratak odgovor glasi ne, ne s današnjom tehnologijom i ne s našim sadašnjim mogućnostima. To za sada ostaje u području čiste teorije, ali u fizici upravo tako funkcionira znanstven napredak. Najprije se stvaraju teorije, a zatim se one dokazuju. Tako to ide još od Galileja i prije njega.

Prva je prepreka golema. Potreban je superpromatrač koji ima potpunu kvantnu kontrolu nad drugim promatračem. Potpuna kvantna kontrola znači poznavanje i mogućnost manipuliranja cjelokupnim kvantnim stanjem mozga promatrača. Ovdje se radi o svakom atomu, svakoj interakciji, svakoj fluktuaciji. To je kao pokušaj poznavanja točnog položaja svakog zrnca pijeska na svakoj plaži planeta u stvarnome vremenu, uz mogućnost pomicanja samo jednoga bez pomicanja ijednog drugog.

Druga je prepreka jednako zastrašujuća. Potrebno je savršeno izbrisati pamćenje promatrača. Ne radi se o običnoj amneziji, već o potpunoj kvantnoj reinicijalizaciji u kojoj je svaka korelacija između pamćenja i poruke poništena. Ako ostane i najmanji ostatak sjećanja, cijeli se protokol urušava. Vialoris to matematički dokazuje u svome radu. Bez toga potpunog brisanja međugranska bi komunikacija kršila linearnost kvantne mehanike. To je temeljna nemogućnost, a ne tek tehnička prepreka.

Računala koja razgovaraju sa sobom

Ono što ovu teoriju čini posebno uzbudljivom jest činjenica da je samo nekoliko dana nakon objavljivanja Vialorisina rada istraživač Christopher Altman implementirao pojednostavljenu inačicu protokola na pravom kvantnom računalu IBM PH. Rabeći pet kubita na IBM-ovu procesoru, reproducirao je logičku shemu Vialorisine zamjene u obliku kvantnog kruga. Rezultati su pokazali vidljivost od 0,877, što znači da je u 87 posto slučajeva prijenos poruka između kvantnih registara funkcionirao prema predviđanjima.

Do komunikacije među paralelnim svemirima još je daleko, naravno. Ovdje se radi o kubitima, a ne o svjesnim promatračima. No to je dokaz da Vialorisina matematika nije puka teorijska apstrakcija. Protokol se može kodirati i izvršiti na stvarnome hardveru. To otvara vrata daleko dubljim pitanjima koja nadilaze granice laboratorija.

Filozofske implikacije i budućnost stvarnosti

Najfascinantnije pitanje koje pokreće ovo istraživanje nije tehničke, već filozofske prirode. Kad bismo jednoga dana mogli izgraditi dovoljno moćno kvantno računalo koje bi moglo kodirati pravog promatrača, primjerice opću umjetnu inteligenciju, i staviti je u kvantnu superpoziciju, tada bi Vialorisin protokol postao teorijski izvediv. Sama Vialoris procjenjuje da bi za primjenu toga protokola bio potreban velik napredak u razvoju opće umjetne inteligencije ili simulacije promatrača.

Sama pomisao da bi umjetni agent mogao primati informacije od alternativne verzije sebe u drugoj grani stvarnosti mijenja pravila igre. Ako pratite razvoj umjetne inteligencije, znate da napredujemo prema općoj umjetnoj inteligenciji mnogo brže nego što se očekivalo. Neki su otišli još dalje u svojim razmišljanjima. Futurist Alexey Turchin skovao je koncept multiverzalne arbitraže. Kad bi bilo moguće izvući informacije iz paralelne grane, teoretski bismo ih mogli rabiti za financijske odluke, za trgovanje potaknuto podatcima iz alternativnoga svemira. Ideja nasmijava, ali pokazuje koliko ovo istraživanje potiče maštu. I sam Turchin priznaje da bi količina prenosivih informacija bila iznimno ograničena.

Jesmo li to doista shvatili?

No stvarnost je još čudnija. Nisu svi uvjereni da se doista radi o komunikaciji. Scott Aaronson, jedan od najvećih svjetskih stručnjaka za kvantno računarstvo sa sveučilišta Texas u Austinu, nudi drugačije čitanje protokola. Prema njegovu mišljenju, ono što se zapravo događa jest da superpromatrač zamjenjuje identitete dvaju promatrača. Ne prenosi poruku iz jedne grane u drugu. On premješta ljude. Drugim riječima, nitko ne šalje pisama među svemirima, već se stanovnici sele. To je radikalna promjena perspektive.

Sama Vialoris priznaje tu dvosmislenost. Na toj razini apstrakcije nema nikakve vidljive razlike između premještanja promatrača među granama i zamjene unutarnjeg stanja jednog promatrača unutarnjim stanjem drugoga. Granica između komunikacije i transformacije time nestaje. I upravo ta dvosmislenost, umjesto da bude mana, mogla bi postati alat.

Test za teoriju mnogostrukih svjetova

Vialoris u svome radu predlaže zapanjujuću primjenu. Ako je međugranska komunikacija moguća u interpretaciji mnogostrukih svjetova, ali nemoguća u interpretacijama jedinstvenoga svijeta, tada bismo potencijalno mogli osmisliti eksperimentalni test za razlikovanje tih interpretacija. Ako protokol funkcionira i poruka se pojavi bez da ju je itko napisao u vašoj grani, to je snažan pokazatelj da su mnogostruki svjetovi stvarni. Ako protokol nikada ne daje rezultata, to je argument protiv teorije mnogostrukih svjetova.

Sedamdeset godina smatralo se da je interpretacija mnogostrukih svjetova temeljno nedokaziva. Ovo bi istraživanje moglo to promijeniti. Fizičarka s Oxforda teorijski je pokazala kroz misaoni eksperiment da bi pukotina mogla postojati u zidu za koji se vjerovalo da je neprobojan među paralelnim svemirima. Matematička logika toga protokola već je testirana na pravom kvantnom računalu s ohrabrujućim rezultatima.

Cijena koju bismo morali platiti za iskorištavanje te pukotine vrtoglava je. Morali bismo žrtvovati svoje pamćenje. Poruku od sebe u drugom svemiru mogli bismo primiti samo pod uvjetom da onaj tko ju je poslao potpuno zaboravi da je to učinio. Kvantna fizika oduvijek nas podsjeća da je stvarnost daleko čudnija od svega što možemo izmisliti, a ovo istraživanje nije iznimka.

Možda se nalazimo na početku ere u kojoj granica među paralelnim svjetovima više nije zid, već hipoteza, odškrinuta vrata. Vrata koja su, međutim, zaključana zaboravom. Ono što je u ovoj priči najfascinantnije jest da ona ne bi postojala bez računalne snage kvantnih računala, što nas podsjeća da umjetna inteligencija i kvantne tehnologije više nisu znanstvena fantastika. One preoblikuju, već preoblikuju način na koji radimo, istražujemo i stvaramo. Fizika nas je ponovno suočila sa zrcalom stvarnosti u kojemu se odražavaju naša vlastita pitanja, naše znanje i naše neznanje, a odgovori koje pronalazimo često su samo vrata za nova, još dublja pitanja.