Čak i oni koji ne vole pjesme, sjećaju se bar poneke koju su naučili u djetinjstvu i koju neće zaboraviti cijeloga života. Možda to i nije najbolja pjesma koju su čuli, ali im je u tom vremenu bila dostupna i usvojili su je trajno, kao nego blago koje čuvaju, ni sami ne zanjući zašto.
Pričajući o tome s kolegicom Annom iz Slovačke, ona mi je rekla kako se ona i sada sjeća svojih prvih pjesmica koje je učila i kako joj one i danas zvuče veličanstveno. Ubrzo mi je donijela i jednu knjigu za djecu koju je imala u lektiri u osnovnoj školi, a ja sam se odlučio, uz njenu pomoć oko riječi koje nisam razumio, prevesti neke od tih pjesama, i na kraju sam preveo cijelu knjigu. No, taj mi prijevod tako stoji već desetak godina, a da ništa nisam uradio s njim.
Danas sam se vidio s jednom drugom Slovakinjom i sjetio se svojih prijevoda te odlučio zaviriti u kompjutor. Učinilo mi se da bi bilo zanimljivo da naši čitatelji, ako to žele, vide kakve pjesmice u školama uče djeca u Slovačkoj. Uzeo sam prvu, po kojoj cijela knjiga i nosi naslov, a mene po nečemu podsjeća na Pačiju školu, koju smo mi nekada učili.
DO ŠKOLE
Ljudmila Podjavorinska
Pozivaju na sve strane,
sa svih strana mališane,
voljeli to ili ne,
da započnu učenje.
I već sutra u zoru
pošla djeca u školu!
Svuda, ljudi, žurilo se,
na sva zvona zvonilo se!
Što je zdravih nogu bilo,
u školu se uputilo,
u školi se svi skupili
kako glupi ne bi bili.
A mamice kako znaše
svoju djecu pripremaše:
Češlja krava telence,
češlja svoje djetence,
prase se umivalo,
a ždrijebe češljalo,
samo koza malena
sva je razbarušena.
Idu tako par i par,
pod pazuhom svim bukvar:
zečić i prasence,
tele i ždrebence,
ovčica sa kozicom,
a psić ide s mačkicom.
I važan ko niko živ,
još magarčić jedan siv.
Kad su došli do škole,
pripreme su počele.
Svraka jedna, kreštalica,
bila je učiteljica.
Učiti su đaci htjeli,
na ogradu svi su sjeli.
Ali znamo ove đake,
ne bjehu to ptice lake:
preteški su oni bili,
pa ogradu polomili
i našli se na gomili,
a onda su svi se potom
nasmijali baš grohotom.
Kada se sve stišalo,
učenje je počelo.
Tad je svraka zakreštala,
„a-b-c-d“ predavala,
abecedu i račun
predavala sat im pun.
Ali đaci prave greške,
glave su im tvrde, teške,
ne slušaju ono što je,
nego svako tjera svoje:
Tele „mu“
i „hu-hu-hu“,
ovčica „be“,
kozica „me“,
mačkica „miav-miav-miav“,
a psić „av-av-av“,
ždrijebe „hi-hi-hi“,
magarčić „ia-ia-ia
ia…“
a smije se svemu zečić,
smijući se vrti repić.
Svraka nije prestajala,
kreštala je i kreštala,
abecedu i račun
predavala još sat pun.
Učila je neprestance
ove male tvrdoglavce!
Ali oni sve po svom
govore na satu tom:
Kozica „me“,
ovčica „be“,
tele „mu“
i „hu-hu-hu“,
mačka „miav“
a psić „av“,
ždrijebe „hi-hi-hi“,
prase „kvik-kvik-kvik“,
a magarčić uz njih tik:
„I-a – i-a –
i-a…“
Sva djetinjstva bi trebala biti vesela, razigrana, bezbrižna. Nažalost, neka nisu.
Na svijetu je puno nepravdi, u životu pojedinca još i više, ali jedna pravda postoji sigurno – nitko (i ovo je sad upitno kad pomislimo na starost, bolesti i demenciju) ti ne može ukrasti sjećanja.
A među sjećanjima, djetinjstvo je najsjajnije. Kad sve si znao, ništa znao nisi. Kad je sve bilo pred tobom, već tad, ali ni to znao nisi.
Pronađeš li svoju ili tuđu sliku iz doba djetinjstva, na dječjem licu možeš prepoznati danas odraslog čovjeka, i karakter, i sudbinu.
Lako je unatrag. Valja ostati budan za ovo što nam preostaje.
Jednog jutra u gaju
ptice digle graju.
Je li slavlje je li buna?
Ne, danas je sat racuna.
Sjeca li se itko oe Vas ove pjesmice?
Sve pjesme koje sam naučila u djetinjstvu pjevala sam svojoj djeci(četvero),a danas unucima.Tu ,svakako ,prvo mjesto zauzima Pačija škola i Medo brundo.Divni su to dani bili.Često mi izmame suzu,zbog mnogih dragih ljudi kojih više nemaA posebno mjesto tu zsuzima moj pokojni učitelj Miloš Kojić.Hvala Bogu,pa je moj posso vezan za djecu te odgoj i obrazovanje.Čini mi se da čovjek tako sporije stari.Ili se varam!? Da mogu birati opezt bih izabrala isti poziv i djecu.
Prevesti bilo što, osim za one kojima je to posao, je pravi pothvat, prevesti pjesmu je umjetnost. Lijepa dječja pjesma, slična Pačjoj školi ali opet drugačija i dulja.
P.S. Riječ bukvar nisam čuo, bit će, 30 godina. Nisam je se čak ni sjetio. A bukvar, ili kako se već gdje zove, je bio naš prvi i vjerojatno najvažniji udžbenik. Bez njega ništa drugo u životu ne bismo mogli pročitati ili naučiti. Nasljeđivali smo ga od starijih, poslije spremali pa poklanjali mlađima. Bila je to lijepa, oslikana, knjiga, tvrdih korica (da dulje traje, mada su mame svejedno te korice još dodatno zamotavale u pak papir, plavi naravno, pa lijepile naljepnicu na kome je bilo ispisamo naše ime i prezime, razred (1.A), i ime škole). A uz bukvar išla je neizostavna slovarica. Ali kako to objasniti današnjoj djeci?
U desetom selu zivi Antun Tun,
U njega je malo neobican um. 😄
To je sestri i meni majka pjevala pjesmu iz njenog djetinjstva koje je provela na selu nedaleko od Banja Luke.
Nigdje drugdje je nisam cuo ali nas je lijepo zabavljao otkacenjak Antun Tun kako on to moze da radi sta hoce pa makar i sve naopako bilo.
Svidja mi se clanak i pjesma ….Covjek bi trebao shvatiti da je nekad bio dijete …