O politici i političarima neki misle dobro, a neki loše. Čini se da je više ovih drugih, ali i to je različito od vremena do vremena i od sredine do sredine.
Da ne ulazimo sad u to koliko je istine u tome da je „politika kurva“ ili da je „umijeće mogućeg“, osvrnuo bih se samo na to koliko je politika nepredvidiva. Nekada nam se učini da nam je na nekom konkretnom primjeru sve jasno, a onda otkrijemo da je sve drukčije nego što nam se činilo. Mislite da je u ratu zemlja A protiv zemlje B, a onda shvatite da one, u stvari, zajedno ratuju protiv zemlje C, koja trenutno nije u ratu. Ili u jednom periodu stvarno vidite dobro, pravu istinu, i računate da sve ide kako je logično, a onda se odjednom sve preokrene naglavačke.
Da se ne vraćamo u dalju prošlost, dovoljno nam je pogledati trenutno stanje i ono koje je neposredno prethodilo sadašnjim događajima. Pogledajmo koje poteze vuče turska politika u sirijskom ratu. U početku, Turska i Amerika su u savezu. Veliki prijatelji. Imaju iste ciljeve, a Turska čak vjeruje da bi u slučaju da ona uđe u vojni sukob s Rusijom, cijeli NATO stao na njenu stranu, kako je to, po turskom tumačenju, predviđeno njihovim pravilima. Puni samopouzdanja, Turci se verbalno sukobljavaju s Rusima, a Amerikanci to podržavaju i priželjkuju i ozbiljniji sukob Turaka i Rusa, jer njima, iskreno, nisu dragi ni jedni ni drugi. Turci obaraju Ruski avion, i već se čini da je rat neizbježan. Tad se polako Amerikanci izvlače iz igre i ostavljaju da se ovi dvoji počnu tamaniti međusobno, a oni će, eventualno, na kraju ući u igru i samo završiti rat kako njima odgovara. Tvrde da Turci nisu dobro protumačili, čini mi se član pet, sporazuma po kom će NATO braniti svaku članicu. Dakle – snađite se sami!
Turci su odjednom ostali na vjetrometini i shvatili da je igra koju su počeli preopasna i da će u njoj mnogo više izgubiti nego dobiti. Rusi postupaju po onoj da „budala i od prijatelja napravi neprijatelja, a pametan i od neprijatelja napravi prijatelja“ i pružaju ruku Turskoj. Velikom neprijatelju Erdoganu u vrijeme puča spašavaju život upozorivši ga na vrijeme šta mu se sprema. To bi, zaista, u to vrijeme mogao malo ko očekivati. Turci shvaćaju da do svog cilja mogu lakše stići uz Ruse nego uz Amerikance, a njihov cilj je ne dozvoliti ni po koju cijenu Kurdima da u bilo kojoj zemlji dobiju svoju autonomiju, a kamoli državu. Amerikancima je, opet, to slamka spasa, jer rat u Siriji gube i kada bi zadržali makar komadić teritorija, bio bi to bar privid da su uspjeli. Igraju na kartu Kurda, a to u ovom slučaju znači protiv Turaka. Turci ulaze u sukob i upadaju na teritorij Sirije na kom žive Kurdi.
Sad bi bilo logično da Sirija brani svoju zemlju, a i Rusi zajedno s njom pošto su na njenoj strani, i da se suprotstave Turskoj. Ali jest vraga, i Sirija i Rusija se samo verbalno suprotstavljaju Turskoj. Njima sad odgovara da se sukobljavaju Turci i Amerikanci, jer ni njima nisu dragi ni jedni ni drugi. To ne znači da će tako trajno i ostati, ali trenutno stanje je upravo ovakvo. I gle sada obrata – od početka, kada su Amerikanci i Turci bili saveznici protiv Rusa i Sirijaca, kad su Turci pokušavali uvući Amerikance u rat protiv Rusa, sad su u sukobu Turci i Amerikanci, a Rusi su u savezu s Turskom! I sve se to dogodilo u godinu-dvije.
Dakle, za politiku se može reći da je nekada baš nepredvidiva. U politici ne možete vjerovati čak ni svojim očima, jer i ono što vidite možda nije istina. Vidite poljubac, a ne vidite istovremeno ubod noža u stomak.
To je tako, ne samo u visokoj politici, nego i u životu običnog pojedinca, počev od njegovog najranijeg djetinjstava kada tek počinje da stvara socijalne veze, pa preko vrtića, škole, radnog kolektiva, sve do umirovljenja. I djeca i odrasli ljudi su u svojim igrama, odnosno tokom obavljanja svojih poslova unutar određenog kolektiva, skloni stvaranju “klanova” unutar kojih će lakše ostvariti svoje lične interese. Neutralni posmatrač koji ima mogućnost ne pripadanja nijednom klanu i posmatranja odnosa sa strane, primjetit će da takvi klanovi nisu homogena cjelina, već da se stvaraju i nestaju, onako kako već zahtjevaju trenutni ili dugoročni interesi pojedinaca koji ga čine. Klanovi se često međusobno sukobe, ali još češći sukobi su unutar jednog klana kada se unutar njega stvaraju pojedine manje grupe, pa se često dešava da nezadovoljni pojedinci promjene klan ili osnuju sasvim novi. Ljudi su u svojoj prirodi oportunisti, a i visoku politiku ipak vode ljudi,… Čitaj više »
Iz ovog primera (tj. situacije tamo) bih izdvojio dve stvari:
– Očigledno je da neko laže (ili više njih)
– Ne bih izjednačavao Erdogana sa Turskom bez obzira koliku moć ima, odnosno ne bih izjednačavao planove ostalih prema Erdoganu i prema Turskoj.
ili kako je svijedobno rekao stari Hariri:na Bliskom istoku ne vjeruj ničemu što čuješ,a nemoj posve vjerovati ni onome što vidiš
Rusi su dokazano pouzdani politički partneri s kojima što dogovoriš tako i bude.
Ne reagiraju naglo na provokacije te mudro i odmjereno donose zaključke kojima izbezumljuju svoje protivnike, baš kao i Zeleni Zub
Ako događaje analiziramo iz pozicije “generala nakon bitke” onda stvari ipak postaju logične iako u momentu dok su se odvijale a pogotovo prije nego što su počele malo je tko mogao predvidjeti njihov budući tok. I opet u ovom konkretnom primjeru rusko-turskih-sirijskih-kurdskih odnosa možemo samo s poštovanjem ocijeniti rusku politiku i predsjednika Putina kao najodgovorniju osobu u njenom kreiranju i provođenju. Iako se normalno vodi s osnovnom zadaćom unapređenja ruskih interesa svjedoci smo da je smirena, principjelna, u skladu s proklamiranim odlukama UN i međunarodnog prava, da nastoji smanjiti ili posve eliminirati ljudske žrtve i nasilje u ostvarenju zacrtanih ciljeva. Upravo način kako je prevaziđena jedna opasna situacija u tursko-ruskim odnosima govori o zrelosti te politike ne samo na nivou općeg principa nego i u reakciji na šokantan događaj. Pokušajte zamislit da se nešto slično, obaranje vojnog aviona, dogodilo između Hrvatske i Srbije te kakve bi politike nakon toga vodile… Čitaj više »
Situacije se preokrenu vrtoglavom brzino pa slično je bilo i kod nas samo se nadati da je većina ljudi izvukla neku svoju pouku i da ne ulazi u konflikte koje kreiraju političari jer na kraju gine običan narod. Situacija u Siriji je druga priča i drugi interesi. Kurdski političari su probali mutiti sa svima ali na kraju će njihov narod najviše ispaštati što mi nije drago. Imali su korektnu ponudu ali oni bi malo s ovima, malo s onima pa su se i sami našli u situaciji da im je vojni saveznik dojučerašnji neprijatelj Fronta Al Nusra koja je uključena u nekakve “Sirijske demokratske snage”. To je samo jedan od apsurda ovog rata gdje se bez problema transformiraju od terorista u “demokrate” dok nekadašnji borci protiv terorista i sami postaju teroristi (u ovom slučaju kurdska YPG). Pa i taj izraz terorizam postao je etiketa za dnevnopolitičku upotrebu koja se može… Čitaj više »
Političari su pljeva društva.
Ljudi koji vrijede, rade neki koristan posao i ne spletkare. Političari su amoralne, nepouzdane štetočine, koji svoj kruh zarađuju potpuno beskorisnim i najčešće štetnim djelovanjem.
Politika je sprega predatora, psihopata i kojekakvih sitnih izvitoperenih duša…
Prevara, uz represiju, koju politika sustavno njeguje je toliko jaka da je zamaglila um većini ljudi koji nesvjesno, svojim nedjelovanjem, ili sudjelovanjem, pridonose ovom beznađu, iz kojega možemo izaći samo povratkom časnih i poštenih vođa ali nažalost, uz velike žrtve nedužnih – revolucijom na razini cijele planete (no, bojim se da je i za to kasno)