Preoštra kazna

I nagrada i kazna postižu najbolje rezultate kada su dobro, pravedno odmjereni. Inače, od njih može biti više štete nego koristi.

O tome sam razmišljao danas dok sam slušao kako je poznati romski pjevač Šaban Bajramović bio u zatvoru, zbog čega i koliko. Kao mladić, otišao je na odsluženje vojnog roka, ali već prvih dana je pobjegao da bi vidio svoju djevojku u koju je bio zaljubljen do ušiju. Nije mogao izdržati bez nje, i nije mario za kaznu, bio je spreman na sve. Naravno, uhvatili su ga, a onda i osudili za – dezerterstvo! Kao da je pobjegao s ratišta. Dobio je tri godine zatvora, ali on je bio spreman na velike žrtve, samo kako bi pokazao svojoj dragoj koliko je voli i na presudu je rekao da ga oni ne mogu osuditi na onoliko godina koliko on može izdržati. I dobio je pet godina umjesto tri. U to vrijeme, na „prestižnom“ Golom Otoku je odradio svoj „dug domovini“ i za vjerovati je da mu tamo nije bilo lijepo.

Pet godina je ipak mnogo za neke mladalačke grijehe, mnogi za pravi kriminal, nekada i čisti zločin, prolazili su bolje. Nalazili su im razne olakotne okolnosti, pomagali su im neki ljudi iz sjene, utjecajni u društvu, bogati ili moćni na neki treći način. A Šaban – bio je mlad i još uvijek neafirmiran kao pjevač i kompozitor, nikoga nije imao na svojoj strani i, da prostite, bio je tek jedan Rom, pa kao takav idealan za pokazivanje mišića tamo nekom u sudu koji se, sve mi se čini, nije usuđivao biti tako strog prema nekima prema kojima je želio, pa mu je ostao neko ko nije mogao pružiti otpor.

Zamislite kad bi sada kažnjavali tako oštro sve ove koji stvarno zaslužuju ozbiljne kazne, koliko bi nam zatvora trebalo? Koliko ima onih koji su pijani pogazili ljude na putevima, a da nisu ni jednog jedinog dana bili u zatvoru? Koliko ima onih zbog kojih su stotine ili hiljade ljudi ostali bez posla? Koliko je dokazanih pedofila koji nisu dobili veću kaznu od prelaska u drugu školu, župu ili klub? Koliko je onih koji su toliko isprebijali svoju ženu da je ostala invalid ili čak podlegla? Koliko je… Ali nema potrebe dalje nabrajati, svi znamo da je mnogo više nego bi to smjelo biti onih koji su počinili protuzakonita djela, a hodaju slobodno i nastavljaju sa svojom praksom.

I sada će stradati tek poneki sitni šaban, da se dokaže da vlast postoji i da se statistički zabilježi da je od toliko i toliko kazni bilo toliko i toliko teških. Oni koji su najveći kriminalci će imati „slučajnu sreću“ da im je kazna zastarjela, da su se dokazi negdje zagubili, da su se svjedoci predomislili, da je drugostupanjski sud vratio presudu prvostupanjskom na ponovo razmatranje, i tako dalje. Uvijek su neki pred sudovima bili ravnopravniji od drugih. Istina, u nekim vremenima i zemljama je to sporadično, a u nekima prevladava. Sada u većini zemalja bivše Jugoslavije…

Suvišno je i govoriti o tome, bar to je svima jasno, kakvo je stanje u pravosuđu u zemljama bivše Jugoslavije. Jadni šabani!