Roditelji u očima djece – od jedne krajnosti do druge

Otac i sin

Zanimljivo je kako djeca vide svoje roditelje u raznim periodima svoga života. Ta slika oscilira, mijenja se tokom života, a nekada ide od jedne krajnosti do druge.

Dok su djeca mala i dok još nisu sposobna živjeti bez pomoći roditelja, roditelji im izgledaju kao nadljudi. Oni sve mogu i sve znaju. Tata je najjači. Najpametniji. Mama također. Njeno naručje je utvrda kakve nema. A lijepa…

Međutim, kako djeca odrastaju, tako se i slika o roditeljima mijenja. Sjećam se kako sam i sam, kad sam malo porastao, počeo otkrivati „slabe strane“ kod svoga oca. Primijetio sam kako se druga djeca više igraju nego ja, da imaju manje obaveza koje im roditelji nameću. Oni ne moraju čuvati krave ili svinje, ne moraju čistiti štalu, dovoziti bundeve i njive i tako dalje, a ja moram. Igre mi je uvijek bilo malo, a obaveza previše. Kad sam pitao oca zašto je to tako, što i ja nemam više slobodnog vremena, on mi je objasnio da je naše domaćinstvo veliko i da samim time imamo više posla. Osim toga mi radimo temeljitije pa proizvodimo više poljoprivrednih proizvoda od većine drugih, ali zato sebi možemo priuštiti neke stvari koje oni s manje obaveza ne mogu. Nisam bio zadovoljan s tim objašnjenjem, ono nije davalo nadu da ću se moći ubuduće više igrati, a nisam umio ponuditi bolje rješenje, i na tom je ostalo.

Imao sam ja tada već i drugih zamjerki na njegovo ponašanje. Znam kad je jednom došla ekipa s radio Sarajeva da s njim porazgovara o njegovim uspjesima u poljoprivredi, a on je već bio na traktoru i pošao da ugrabi prije kiše dovesti već pokupljenu suhu djetelinu. Rekao im je da sad ne može razgovarati jer žuri, a ja sam bio razočaran tom odlukom. Eto, mogao sam se lijepo hvaliti u školi kako je moj otac „bio na radiju“, a ovako – ništa! Uh, kako bi me svi u školi gledali da se to dogodilo!

Ali kad sam se već zamomčio i kad sam želio više slobodnog vremena, odnosno kad mi se činilo da bi mi bilo malo i da imam sve vrijeme slobodno, ja sam već imao i rješenje, znao sam kako treba „riješiti“ moj problem. Jednostavno je – otac bi samo trebao prodati višak zemlje, a onda mu ne bi trebao ni traktor i sve te silne priključne mašine, dobili bismo nešto novaca i opet bili kao većina ostalih, samo što bih ja uživao u slobodi. Otac za ovu „genijalnu“ ideju nije želio ni čuti, a ja sam već uvidio kako on nije na visini svog roditeljskog zadatka. Razočarao me je zbog nesposobnosti da „pogleda šire“. Pravi bi otac, po mom tadašnjem razumijevanju stvari, trebao bar to učiniti kako bi usrećio svoje dijete. A i njemu bi bilo lakše, kako to ne razumije?!

Čim sam postao punoljetan, otac mi je kupio motor. Za to vrijeme povelik i luksuzan. Odmah mi je dao novac da položim vozački ispit. Eto, ja se nisam ni usudio pitati ga za to, on se sjetio prije mene, i moram priznati da me je iznenadio. Na drugoj godini fakulteta sam dobio i auto, tada popularnu „Bubu“ i već mi se počelo dopadati da imam takvu privilegiju, jer većina mojih vršnjaka nisu imala u to vrijeme auto. Počeo sam oca razumijevati što me nije poslušao i rasprodao imanje. Da jest, kako bih sada imao auto? Počeo sam s manje mrzovolje raditi s ocem, a sve češće sam i rado neke poslove radio.

Baš kad sam se pomalo uhodavao i otkrivao i lijepe strane očevog zanata, on se razbolio i umro, a na meni je ostalo cjelokupno domaćinstvo o kom sam se morao brinuti i pored redovnog posla u školi, gdje sam bio zaposlen. Ali išlo je nekako, i tako radeći sve više sam uviđao koliko je moj otac bio „majstor svog zanata“. Ono što je radio, radio je vrhunski. Bio je višestruki rekorder u proizvodnji raznih poljoprivrednih kultura, i tu ga nikada nisam dostigao. Istina, to mi nije ni bilo osnovno zanimanje, ali i da jest, ne vjerujem da bih ga dostigao.

Naravno, s vremenom sam i ja korigirao svoje mladalačke stavove. Kasnije sam imao dobre ponude za prodaju zemlje, ali nisam to učinio i sad sam uvjeren da to nikada neću učiniti, mada od nje godinama nemam gotovo nikakve koristi, samo imam neke obaveze.

Ali ne samo to, nego kada sad razmišljam o očevim odlukama, načinu na koji je nešto radio, sve više zaključujem da je sve radio razumno, s mjerom i da bi mi bilo drago da sam u tom smislu na njegovom nivou. Kada uradim nešto pa se sjetim da je otac uradio nešto slično, zadovoljno se osmjehnem. Eto, na primjer, jednom mi je jedna novinarka, moja poznanica, tražila da dođem kod nje u TV studio da snimimo neku emisiju. Ja sam bio nakratko došao iz Nizozemske, nisam imao mnogo vremena, ali imao sam i neke dodatne razloge zašto se nisam želio pojaviti baš tu i baš tada i izvrdao sam snimanje. A onda sam se sjetio oca i onog njegovog nerealiziranog radijskog oglašavanja. Sad sam ga razumio, a vjerujem da bi i on mene razumio.

Kroz vlastiti primjer želio sam pokazati kako se slika roditelja u očima djece mijenja kroz vrijeme. Za potpunu spoznaju potrebni su vrijeme i iskustvo. Vjerujem da nisam nikakav izuzetak, da je kod većine ljudi ova spoznaja slična?

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Bob Rock
Gost
Bob Rock

Sve kreće od obitelji i obiteljskog odgoja! Iz kakvog smo doma takvi smo i ljudi!
Pohvale Drugu Kobašu na još jednom lijepom članku!
Pitam se što se danas desilo s obitelji? Zašto su ljudi takvi kavi jesu?
Dovoljno je samo malo se provozati zagrebačkim ulicama, pa kroz analizu vozačke “kulture”, shvatiti da nema tu više kruha!
Ne poštujemo više jedni druge, ne poštujemo vlastite živote, bahati smo i nadmeni!
Ukratko: Živjela Jugoslavija, smrt nacionalnim prčijama!

thot
Gost
thot

Isti je slucaj i u Srbiji. 70-80ih godina nije bilo tako. Jugoslavija je, kako cesto volim reci bila najbliza Atlantidi, bar tom mitu o zemlji blagostanja, gde je vladalo Zlatno doba. Mozda Jugoslavija nije bila zemlja blagostanja, ali ljudi su se voleli, pomagali, bilo je vise empatije. Danas je zavladalo neko ludilo medju ljudima, svi gledaju samo sebe. Jurnjava za novcem je postala prioritet, ljudi su ljubomorni, ogorceni jedni na druge.
Tesko je prijatelja dobrog naci u danasnjem svetu, jer svako samo gleda korist.
Drustvo zatrovano i korumpirano od strane drzave, crkve, indoktrinirano nenormalnim idealima, bolesnim nacionalizmom.
Ucinili su da se dva naroda, Hrvati i Srbi mrze, koji su samo pre par vekova bili jedan narod. Narod koji je imao iste obicaje, kulturu, bogove.

Porodica utice na pojedinca kao i mesto u kome zivi.
Ako se covek stopi sa razmisljanjem okoline, uopste sveta, ako se ne osvrce ni po noci ni po danu prateci taj “ispravan” program zivljenja, odnosno, empiristicki recept uspeha prethodne generacije ,on ce poput robota otaljati svoj zivot.
Vi kao i ja, kao ostali ljudi ucimo iz prethodne generacije, i ako je svet danas ovakav kakav jeste, onda je takav bio oduvek.
Sa vremena na vreme izrodi se poneki lep plod, poput Jugoslavije, poput velikih i dobrih ljudi, pesnika, naucnika, duhovnih vodja, a u sustini vlada mediokritet, robovlasnistvo i zloba.

Porodica, vaspitanje, postovanje su vazni, ali samo ako su obavijeni veom inteligencije, ljubavi i dobrote.
Jer kako su ocevi Amerikanaca, recimo, vaspitali svoju decu. Prvo, ucili su ih da mrze Indijance, zatim narode Severa ili Juga, a naposletku ljude druge boje koze.
Dete je otac Coveku kako kaze Wordsworth, i sve ono sto ga ucimo trazi istinu, istinu koje nema, jer sve je laz.
Inace, moj otac je narcis. Covek koji voli samo sebe. On nikada nema razumevanja i postovanja za druge, pogotovu ne za svoje ukucane. On nije zao, ali u njegovom mentalnom sklopu nailazim na odsustvo nekih osnovnih moralnih nacela.
Uvek je ljut, gord, i stalno pije. Mozda je u mladosti previse citao Bukovskog, ali ga nije razumeo, ili mu jednostavno fali dobrote. Glup nije, samo povremeno kao i svako od nas, ali percepcija njegove ljubavi i dobrote je iskrivljena.
Njegova licnost je presudna u mom poimanju realnosti. Shvatio sam da je sve jedna velika laz, on mi je u tome pomogao.
Dobrota ne postoji, vec njena senka. Kao u Platonovoj pecini. Mi vidimo, rezonujemo samo jedan njen delic, spektar koji nam pomaze cisto da zivimo i budemo srecni kao jedinke, ali njen pun obim mi ne mozemo videti.

Dodje dan kada svoje roditelje vidimo pravim ocima.

Siniša
Gost
Siniša

Dođe dan kada čovjek postane roditelj.

Emiliano Zapata
Gost
Emiliano Zapata

Lijepa i poucna prica…Hvala Vam sto ste je podjelili s nama…

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah

Nadam se da fotografija nije snimljena iz lokomotive ?

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah

Priča je prelijepa !
Hvala !

Siniša
Gost
Siniša

Obećao sam sebi celibetod LP portala ali prosto je nemoguće “neočešati” se od ovaj članak…..ako si ikada dobio neku nagradu za svoje pisanje, sve pobacaj ker ovaj članak hiljade jezika priča, milijarde sudbina opisuje, milijarde grešaka dočarava……tako malo riječi a sav život opisan. Ne volim se insanu klanjati ali kapu ti skidam za ove riječi……..

tihobl
Gost
tihobl

Sta kazu oni od 24-25 godina:
Prije 10 godina moj otac je bio glup i tvrdoglav. Nismo se slagali nikako, stalno smo se svadjali. Sad je 10 godina zreliji i 10 puta pametniji. Iz godine u godinu slazemo se sve bolje i bolje. Ako se ovako nastavi za koju godinu slagacemo se odlicno kao nekad.

Ovo se desi svim ocevima. Naidje period nerazumjevanja bez obzira postali ocevi u 20-toj ili 40-toj. Obicno ih to uhvati u 13-14 godini ocinstva i onda ih nekoliko godina drzi, a onda popusti.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik