Roditelji u očima djece – od jedne krajnosti do druge

Zanimljivo je kako djeca vide svoje roditelje u raznim periodima svoga života. Ta slika oscilira, mijenja se tokom života, a nekada ide od jedne krajnosti do druge.

Dok su djeca mala i dok još nisu sposobna živjeti bez pomoći roditelja, roditelji im izgledaju kao nadljudi. Oni sve mogu i sve znaju. Tata je najjači. Najpametniji. Mama također. Njeno naručje je utvrda kakve nema. A lijepa…

Međutim, kako djeca odrastaju, tako se i slika o roditeljima mijenja. Sjećam se kako sam i sam, kad sam malo porastao, počeo otkrivati „slabe strane“ kod svoga oca. Primijetio sam kako se druga djeca više igraju nego ja, da imaju manje obaveza koje im roditelji nameću. Oni ne moraju čuvati krave ili svinje, ne moraju čistiti štalu, dovoziti bundeve i njive i tako dalje, a ja moram. Igre mi je uvijek bilo malo, a obaveza previše. Kad sam pitao oca zašto je to tako, što i ja nemam više slobodnog vremena, on mi je objasnio da je naše domaćinstvo veliko i da samim time imamo više posla. Osim toga mi radimo temeljitije pa proizvodimo više poljoprivrednih proizvoda od većine drugih, ali zato sebi možemo priuštiti neke stvari koje oni s manje obaveza ne mogu. Nisam bio zadovoljan s tim objašnjenjem, ono nije davalo nadu da ću se moći ubuduće više igrati, a nisam umio ponuditi bolje rješenje, i na tom je ostalo.

Imao sam ja tada već i drugih zamjerki na njegovo ponašanje. Znam kad je jednom došla ekipa s radio Sarajeva da s njim porazgovara o njegovim uspjesima u poljoprivredi, a on je već bio na traktoru i pošao da ugrabi prije kiše dovesti već pokupljenu suhu djetelinu. Rekao im je da sad ne može razgovarati jer žuri, a ja sam bio razočaran tom odlukom. Eto, mogao sam se lijepo hvaliti u školi kako je moj otac „bio na radiju“, a ovako – ništa! Uh, kako bi me svi u školi gledali da se to dogodilo!

Ali kad sam se već zamomčio i kad sam želio više slobodnog vremena, odnosno kad mi se činilo da bi mi bilo malo i da imam sve vrijeme slobodno, ja sam već imao i rješenje, znao sam kako treba „riješiti“ moj problem. Jednostavno je – otac bi samo trebao prodati višak zemlje, a onda mu ne bi trebao ni traktor i sve te silne priključne mašine, dobili bismo nešto novaca i opet bili kao većina ostalih, samo što bih ja uživao u slobodi. Otac za ovu „genijalnu“ ideju nije želio ni čuti, a ja sam već uvidio kako on nije na visini svog roditeljskog zadatka. Razočarao me je zbog nesposobnosti da „pogleda šire“. Pravi bi otac, po mom tadašnjem razumijevanju stvari, trebao bar to učiniti kako bi usrećio svoje dijete. A i njemu bi bilo lakše, kako to ne razumije?!

Čim sam postao punoljetan, otac mi je kupio motor. Za to vrijeme povelik i luksuzan. Odmah mi je dao novac da položim vozački ispit. Eto, ja se nisam ni usudio pitati ga za to, on se sjetio prije mene, i moram priznati da me je iznenadio. Na drugoj godini fakulteta sam dobio i auto, tada popularnu „Bubu“ i već mi se počelo dopadati da imam takvu privilegiju, jer većina mojih vršnjaka nisu imala u to vrijeme auto. Počeo sam oca razumijevati što me nije poslušao i rasprodao imanje. Da jest, kako bih sada imao auto? Počeo sam s manje mrzovolje raditi s ocem, a sve češće sam i rado neke poslove radio.

Baš kad sam se pomalo uhodavao i otkrivao i lijepe strane očevog zanata, on se razbolio i umro, a na meni je ostalo cjelokupno domaćinstvo o kom sam se morao brinuti i pored redovnog posla u školi, gdje sam bio zaposlen. Ali išlo je nekako, i tako radeći sve više sam uviđao koliko je moj otac bio „majstor svog zanata“. Ono što je radio, radio je vrhunski. Bio je višestruki rekorder u proizvodnji raznih poljoprivrednih kultura, i tu ga nikada nisam dostigao. Istina, to mi nije ni bilo osnovno zanimanje, ali i da jest, ne vjerujem da bih ga dostigao.

Naravno, s vremenom sam i ja korigirao svoje mladalačke stavove. Kasnije sam imao dobre ponude za prodaju zemlje, ali nisam to učinio i sad sam uvjeren da to nikada neću učiniti, mada od nje godinama nemam gotovo nikakve koristi, samo imam neke obaveze.

Ali ne samo to, nego kada sad razmišljam o očevim odlukama, načinu na koji je nešto radio, sve više zaključujem da je sve radio razumno, s mjerom i da bi mi bilo drago da sam u tom smislu na njegovom nivou. Kada uradim nešto pa se sjetim da je otac uradio nešto slično, zadovoljno se osmjehnem. Eto, na primjer, jednom mi je jedna novinarka, moja poznanica, tražila da dođem kod nje u TV studio da snimimo neku emisiju. Ja sam bio nakratko došao iz Nizozemske, nisam imao mnogo vremena, ali imao sam i neke dodatne razloge zašto se nisam želio pojaviti baš tu i baš tada i izvrdao sam snimanje. A onda sam se sjetio oca i onog njegovog nerealiziranog radijskog oglašavanja. Sad sam ga razumio, a vjerujem da bi i on mene razumio.

Kroz vlastiti primjer želio sam pokazati kako se slika roditelja u očima djece mijenja kroz vrijeme. Za potpunu spoznaju potrebni su vrijeme i iskustvo. Vjerujem da nisam nikakav izuzetak, da je kod većine ljudi ova spoznaja slična?