Zatvaranje zabavnih parkova s morskim sisavcima otvara pitanje koje struka ni aktivisti ne mogu lako riješiti: gdje smjestiti životinje koje su cijeli život provele u bazenima.
Kada je Marineland Canada u Niagari zatvoren u rujnu 2024., u njemu je ostalo 30 beluga kitova i četiri dupina bez redovitih prihoda za njihovo uzdržavanje. Udruženje zooloških vrtova i akvarija pokrenulo je međunarodnu operaciju preseljenja u Sjedinjene Države i Španjolsku.
Rezultat nije bio onakav kakav su organizatori očekivali. Nakon selidbe uginula je jedna beluga koja je već bila u Marinelandu i tri preseljene beluge u američkom objektu, dok je jedna uginula u španjolskom. Do rujna 2026. posljednje beluge napustile su Marineland.
Zagovornici morskih sanktuarija tada su podignuli glas: životinje je, tvrde, trebalo smjestiti u mrežom ograđene morske bazene, okruženja koja im bolje odgovaraju od betonskih bazena.
Zvuči uvjerljivo. Problem je što takav model gotovo nigdje ne funkcionira.
Sanktuarij nije isto što i sloboda
Sanktuarij za kitove i dupine definira se kao morski ograđeni prostor s mrežom, ali i filozofijom: bez razmnožavanja, sa smanjenom interakcijom s ljudima i neprofitnim financiranjem. Danas u svijetu ne postoji nijedan aktivni sanktuarij te vrste u kojem žive životinje.
To nije slučajnost. Sanktuarij je i dalje oblik zatočeništva. Životinja ostaje za mrežom, ovisi o ljudima za hranu i veterinarsku skrb, a upravitelji moraju kontrolirati društvene skupine, pratiti zdravlje i reagirati na opasnosti iz okoliša.
Za dupina rođenog u bazenu, naviknutog na ljude, poznatu skupinu i svakodnevnu individualnu medicinsku njegu, selidba u morski ograđeni prostor znači promjenu kemije vode, zvukova oceana, struja i vremenskih uvjeta. Porozne mreže izlažu ih novim patogenima i parazitima. Zapetljavanje je moguće, a spašavanje s udaljenosti od nekoliko hektara znatno je složenije nego u bazenu.
Desetljeća neuspjeha
Povijest sanktuarija je povijest odgođenih projekata i mrtvih životinja. Whale Sanctuary Project u Novoj Škotskoj deset godina skuplja novac i još nije izgradio svoj morski ograđeni prostor od 100 hektara. Nacionalni akvarij u Baltimoru obećao je isto prije deset godina i nije ga ostvario.
Sanktuarij Ricarda O’Barryja u Baliju pokušao je smjestiti četiri životinje iz hotela Melka Excelsior u Lovini. Jedna je uginula ubrzo po dolasku, druga nakon pokušaja puštanja na slobodu. Devedesetih je O’Barry pokušao pustiti dva bivša vojna dupina, Bucka i Luthera, iz svog sanktuarija Sugarloaf na Floridi. Oba su spašena, jedan u kritičnom stanju, a O’Barry je osuđen zbog kršenja Zakona o zaštiti morskih sisavaca.
Beluge Little White i Little Grey iz kineskog akvarija smještene su u sanktuarij na Islandu. Pregled iz 2025. pokazao je da su 92,6 posto vremena provele u konvencionalnom zatvorenom bazenu, a ne u sanktuariju. U sanktuariju su pokazivale znakove stresa, imale poteškoće s hranjenjem, a jedna je razvila čireve.
Ovi primjeri ne dokazuju da sanktuariji ne mogu funkcionirati. Dokazuju da ih je izuzetno teško razviti, financirati i voditi, te da se životinje na njih ne prilagođavaju lako.
Što znanost govori o dobrobiti
Studija dobrobiti kitova i dupina obuhvatila je više od 200 jedinki triju vrsta u 43 akreditirana zoološka vrta i akvarija. Istraživači su mjerili aktivnost životinja, korištenje staništa, raznolikost ponašanja te razine hormona stresa i druge biološke pokazatelje.
Nalazi su bili suprotni uvriježenim pretpostavkama: veća staništa nisu predviđala bolju dobrobit. Puno bolji pokazatelji bili su s kim životinje provode vrijeme — i s ljudima i s drugim kitovima — te raznolikost obogaćivanja okoliša.
To ne znači da je svaka životinja u profesionalnoj skrbi dobro, niti da je jedna vrsta okruženja sama po sebi bolja. Znači da dobrobit ovisi o nizu varijabli koje se moraju mjeriti, a ne pretpostavljati.
Ključno pitanje koje zagovornici sanktuarija izbjegavaju: zašto bi morski ograđeni prostor bio bolji za životinju koja nikada nije vidjela ocean? Ono što je prirodno za divlju belugu nije nužno prirodno za onu koja je rođena u bazenu. To je hipoteza koju treba testirati, ne činjenica koju treba uzeti zdravo za gotovo.
Kome to služi
Sanktuariji kao koncept nisu ni dobri ni loši sami po sebi. Ali zahtijevaju višegodišnje financiranje skrbi i održive izvore prihoda prije nego što se uopće počnu graditi. Zaorku Keiko, zvijezdu filma „Oslobodi Willyja”, neuspješno puštanje na slobodu koštalo je između 20 i 30 milijuna dolara za pet godina boravka u morskom ograđenom prostoru.
Ako sanktuariji žele opstati, moraju uspostaviti mjerljive pokazatelje uspjeha i objaviti podatke. Inače ostaju ono što su desetljećima bili: lijepa ideja koja se nikada nije dokazala u praksi, dok su životinje plaćale cijenu eksperimenta.