Nekada napišemo neko pismo i kasnije potpuno na njega zaboravimo. Ono je imalo svoju konkretnu svrhu, nekoga obavijestiti o nečemu, uputiti na nešto, prenijeti običnu poruku, i time je ispunilo svoju ulogu.
Međutim, neka pisma su i više od toga. Nekome donesu za njega posebno važnu vijest. Obraduju ga ili rastuže više nego ostala pisma. Otkriju mu tajnu. Nasmiju ga do suza, ili mu pokažu koliko ste važni ili nevažni u njegovom životu. Zato nekada sačuvamo određena pisma duže nego druga, ili ih jednostavno pamtimo duže.
Jedan moj prijatelj je tako sačuvao moje pismo, koje sam mu poslao prije više godina, a za koje sam ja bio sasvim zaboravio. Sad se sjećam da sam mu to pismo napisao nakon operacije, kad sam se već malo oporavio i da sam mu, šaleći se, želio poručiti da se ne treba suviše brinuti za mene. Jednostavno sam mu iskarikirao sliku bolnice, s kojom sam inače bio vrlo zadovoljan. Evo tog pisma, od riječi do riječi kako sam i njemu poslao:
„Nalazim se, kao što znaš, u bolnici na odjelu za kardiologiju. Odjel ćeš lako naći, a i mene ako slijediš ove upute: Čim zakoračiš na odjel vidjet ćeš na hodniku viseći narančasti sat, čudo od tehnike, koji svakoga dana, i to u dva navrata, u 7,15 sati, pokazuje tačno vrijeme. Korak ispred tog sata na podu je mjesto koje svi zovu Upičkumaterinu. Mislim da je ime dobilo po tome što tu gotovo svaki prolaznik koji zapne nogom o deblji na pod zalijepljeni karton izgovori upravo ove čarobne riječi.
Lijevo, pored spomenutog sata i mjesta Upičkumaterinu, nalazi se WC koji se ključa specijalnim ključem sačinjenim od besprijekorno čiste, uzduž rascijepljene i uvrnute gaze. U tom WC-u sam jednom, nećeš vjerovati, našao čak dva listića toalet papira! Neki nesretnik zaboravio. Ovaj WC ti je posljednji orijentir, odmah iza njega su vrata moje sobe. Mene ćeš lako prepoznati, ne po debelom sloju pokrivača kojim sam obavijen zbog hladnoće, niti po cvokotanju zubi, jer u tom pogledu svi su pacijenti slični. I glave su nam svima zamotane u ručnike pa izgledamo kao mumije, ali ja jedini imam na glavi crveni, Ajaxov ručnik, i to će biti znak našeg prepoznavanja. Dobrodošao!“
Tako na kraju, ovo pismo koje je upućeno drugome, odjednom postade zanimljivo i meni. Podsjeti me na jedno vrijeme, jedno stanje i odnose s prijateljem. Vrijeme pismu dade neku novu vrijednost, vjerujem, mnogo veću za mene nego za čitatelje. Ali, kako vjerujem da i svi čitatelji imaju neka „svoja pisma“, pretpostavljam da će ih ovaj tekst podsjetiti upravo na njih i odvesti ih u neka druga, nadam se, bolja vremena.
pisma stara ali ne i zaboravljena, duga i lijepa sto me prate cijelog zivota kao svjedoci davne ljubavi jedne divne duse, jos uvjek postoje a da nikad na njih odgovorio nisam, da, da, ima i toga, a zasto nisam ne znam ni dan danas, ha, sto je tu je, obzirom na moje zivotne puteve mozda je to bila i njena sreca?
Sve sto se desilo desilo se zato sto je tako jedino moglo da se desi, da bi sudionici dogadjaja naucili nesto, odnosno bilo koje drugo stanje ne bi bilo optimalno i kao takvo je nemoguce i stoga se nije ni desilo.
Vrlo cesto se nece desiti nesto sto zelimo nego ce se desiti nesto sto nama zaista treba. Mi volimo da vjerujemo da nam se desavaju dobre i lose stvari jer imamo razvijene kriterijume i ego koji nas potvrdjuje – nama samima. Ali, svijet je tako koncipiran da mi trebamo da napredujemo i zavisno od naseg razvoja i okolnosti stvari se desavaju tako da nas motivisu da se razvijamo. Tako meni sve izgleda i tako mi se desava, cesto stvari koje ne zelim ali kada odnosno ako razmislim o njima primjetim da poslije ja budem za nijansu bolji. Nijanse zavise koliko smo vjesti slikari. Neko ima grub pokret ruke i ostre linije kistom vuce, dame mogu imati tananu finocu.
da, sto neko rece: sudbina ima svoje razloge.
Nitko više ne piše pisma. Nema potrebe za njima. Svi smo na klik do onoga kojeg želimo čuti, a možemo ga/je i vidjeti, želimo li.
Pisma pripadaju pretpovijesnim vremenima. Sve s pismima je bilo bitno. Kakve je boje koverta, kakva je markica, baca li se u poštanski sandučić, valjalo je znati i koji jer se nije svaki prazni svakog dana.
Tjedan ili dva putovanja pisma do primatelja. I tjedan-dva do odgovora, ako je primatelj baš inspiriran za odgovor.
Što ćeš reći u pismu? Kako si, kako doživljavaš svijet i sebe u njemu, hoćeš li ga posvetiti opisima svog života ili pitanjima o životu onoga komu pišeš?
Hoćeš li biti škrt s riječima, pridjevima, opisima ili ćeš strpljivo tražiti bogate riječi, pridjeve..
Da, svatko je pismima govorio o sebi, uvijek.
Malo što se danas može usporediti s radošću kojeg je izazivalo primljeo pismo…
Znam, uvijek kad bih na radiju čuo pjesmu Simona i Garfunkela Mrs Robinson da bih tog dana dobio pismo. Nepogrešivo.
Zašto? Nemam pojma. Sikronicitet na djelu, valjda.
Danas više ne dobivam i ne pišem pisma, svejedno me Mrs Robinson svakog puta iznova razveseli.
Sjećam se većine pisama koje sam dobio, i onih koje sam napisao. Većinu nisam sačuvao. Kao što nisam sačuvao ni sve one brojeve Poleta, Starta, Omladinske iskre, Duge, Danasa koje sam kupovao i spremao za svoju nekakvu kartoteku.
U nekim stvarima sam iznevjerio samog sebe, onog iz mladosti….ili se vrijeme toliko promijenilo da me prisililo da se iznevjerim.
dolaze samo plave kuverte i to se praviš da nisi doma
U nekim stvarima sam iznevjerio samog sebe, onog iz mladosti….ili se vrijeme toliko promijenilo da me prisililo da se iznevjerim.
sudilo nam previse kompromisa, a koliko je to dobro svako za sebe najbolje zna?
Petar Grašo piva Ostat ću uvik isti, nikad se neću minjat…Mnogi to, tu ‘istost’ doživljavaju kao pozitivnu jer ‘vidiš ti to, sve se mijenja, a on ostaje isti’. Treba se mijenjati i promjena je nužda, ali ne kao mijenjanje s vremenom, već mijenjanje sa spoznajama.
Ako jučer nešto nismo znali, a danas znamo i unatoč tomu ostajemo isti, to je loša, glupa tvrdoglavost. Rasti i mjenjati se s rastom je mudrost.
nije da nije, al’ bez obzira na nove spoznaje u dusi sam uvjek isti sam sa sobom zadovoljan covjek, mislim da tu nekako pocinje i zavrsava istina maloga covjeka;)
https://www.youtube.com/watch?v=fGeacV7-OeE
Često se prisjetim trenutaka neopisive radosti, (danas
to nazivaju vizualiziranjem) a to su sve trenutci iz ranog djetinjstva, ali ima jedan iz vremena moje 16-te godine: dobila razglednicu sa “puno pozdrava..” a na njoj slika- ljubavni par, (valjda neki glumci, iz filma) u cvijeću…za radoznale, nikakva veza nije bila, samo radost što se nekome ” sviđaš” i ljepota življenja s tim saznanjem.
ti si sretna osoba, kad znas da i male radosti cine jednu jednu veliku..
Valjda je to neizbježno da čovjek sam sebe iznevjeri.
Svi se mijenjamo ,dal na bolje…malo tko …životne prilike nas školuju
A sudbina moguće da ima prste..
Ima Brena jednu dobru za neuzvraćena pisma
Nema pisma dugo dugo
Ne javljaš se moja ljubavi
Nema pisma moja tugo
Danas plačem ja,a sutra ćeš ti😊
Nekad samo pukovniku nije imao tko da piše. Danas smo svi poput pukovnika – nema nam tko pisati:)
vraze jedan, da ti samo znas koliko je djevojaka a i zena zaplakalo “zbog mene”, bog da prosti, makar da sam nesto ucinio, pa ajde, al’ izgleda doslo vrijeme da i ja suzu pustim, ako nista da oci isperem;)
šta vam je danas neka depra ne kukaj za prolivenim mlijekom ima još krava na ispaši i to onih simentalki
pun mjesec moj baustelac, pun mjesec – sejtan divan;)
hehe šta da je još i jugo eto ti ga đavle
ima ona bolja zbog tebe sam to što jesam
Ima i ona
Ne bilo mi što mi majka misli..
Al se ne spominje pismo…
Ima ona dječja
Pliva patka preko Save
Nosi pismo na vrh glave😊
ima svašta
zaboravio si mu napisat da ti donese ćevape iz malog bureka