Jedan moj poznanik uživa pričati o svojim avanturama vezanim za osvajanje ženskih srca. Te priče nekada izgledaju kao lovačke ili ribolovačke, ali uvijek izazovu smijeh slušatelja.
Znamo mi da u tim pričama ima i istine, ali koliko – to je teško otkriti kao i to koji dijelovi priče su izmišljeni, koji prenaglašeni, a koji istiniti. Međutim, kako je ovaj poznanik ušao u ozbiljnije godine, a alkohol počeo uzimati svoj danak, sve više njegovih priča ima i drugu stranu medalje. U njima se nekada izjada kako se kod neke dame osramotio, ali i to on ispriča na svoj šaljivi način da se svi prisutni slatko nasmiju. Tako je bilo i u ovom slučaju koji je i u pjesmi opjevan.
Dakle, da ne gubim vrijeme pričajući kad postoji pjesma, koja jest kraća nego što bi to bio prozni tekst, ali je, čini mi se, precizno prenijela jade ovog švalera veterana:
ŠVALERSKA JE TUGA PREGOLEMA
Udvara se babi starac jedan,
pa se brine: šta ako pristane?!
Hoće l’ obraz osvjetlati moći,
Il’ će, dušman, opet da omane?!
Ali tako u životu biva,
vraga nađe onaj ko ga traži.
Mjesto da, ko nekad, okoliša,
baba ko iz topa reče: “Važi!”
Šta će stari, sad u borbu mora,
al nešto mu sve na loše sluti.
Tu je želja, ali onaj jado
ne može se čak ni pomaknuti.
Božju pomoć poče jadni starčić
sav očajan sebi da priziva,
a baba će, ta vještica stara,
praveći se da je nestrpljiva:
“Šta je, stari, je li sve u redu?
Čini mi se da mi zabušavaš?
A u meni pomamu i želju
tako samo više rasplamsavaš.”
Od makovog zrna starac manji!
Mili Bože, šta da čini sada?
Bit će bruke, izdat će ga stara,
za sramotu znat će pola grada.
I već htjede stari da se preda,
kad telefon zazvoni iz džepa.
Skoči stari sada kao mladić,
i tu slamku spasa odmah ščepa.
Pa govori: “Uh, otkud baš sada?!
Dobro, znadem da je mnogo bitno…
Razumijem… Ako je baš tako…
Evo mene, krećem tamo hitno.”
Te će babi, glumeći ljutinu:
“Eto, ništa bez mene ne mogu!
Da što prije sretnemo se opet,
molit ću se svevišnjemu Bogu.”
Na odlasku, već veseo starac
zbog sretnoga iznenadnog kraja,
mignuv, škrinu ostacima zubi:
“Uh, što bi te poderao Baja!”
Hahahaha, pjesma za 10. Ili kao kad na klupi u parku sjede dva 90-godišnjaka te jedan od njih uz uzdah progovori :
– ” e moj Mile, sjećaš li se kad smo protiv Švaba ratovali, bili smo mladi, zdravi, pucali od snage i kako smo puške o kurčeve lomili?”
– ” a sjećam, sjećam, kako se ne bih sjećao”, sa sjetom odgovori Mile.
” a bil’ je sad mog’o slomiti”, upita onaj prvi, na što će Mile :
– ” a bi, bi, no izdale me ruke”.
Tako to ide. I kad gubimo ne priznajemo 🙂
smijem se…al više onako…autoironički 🙂
Ivo, poslije ovih stihova, vase pjesnicko umjece je jos vise poraslo u mojim ocima. 🙂
Godine čine svoje! Mislim gospodine piscu, da i kod vas. Želje su jedno a stvarnost je, GORKA ISTINA!!!!!!