Treba znati kada treba stati

Izreku iz naslova sam čuo još kao dijete i onda na nju zaboravio sve dok je jednog dana nisam vidio napisanu na kompjuteru mog drugara koji se sam tako pokušao podsjetiti da povremeno treba praviti pauze u radu i odmoriti se.

Ali ne odnosi se ova izreka samo na posao, bilo fizički ili intelektualni. U mnogo čemu je u životu važno znati do koje se granice ide jer to nekada može promijeniti život. Jednom mi je moj sin opisivao ovako razliku između svoja dva školska druga: Prvi je uvijek išao do same granice i tek pred njom se zaustavljao, nekada bi čak i stao nogom na nju, ali je nije prelazio. Drugi je uvijek, kad bi došao do granice morao bar cijelo stopalo prebaciti preko nje i stati na ono drugo tlo. Nije išao dalje, odmah bi se vraćao, ali želio je pokazati da on to može i smije uraditi. Prvi danas živi mirnim, obiteljskim životom, a drugi je u zatvoru. Eto šta može značiti taj osjećaj za trenutak kada treba stati.

Neki ljudi su oprezni i paze na granicu. Neki su preoprezni pa se ne usuđuju ni blizi joj prići, mada imaju još prostora u kom mogu sasvim normalno, slobodno i zakonito djelovati. Znam jednog zemljaka, recimo, koji se odriče jednog državljanstva, mada mu to niko ne traži, u njegovom slučaju nije protuzakonito imati dvojno, ali on se boji da bi mu nekada to moglo zasmetati. Troši vrijeme, novac , maltretira se po ambasadi i drugim ustanovama, a sve samo iz straha, da se ne približi suviše „granici“. Zbog toga će kasnije imati mnogo više administrativnih problema, ali ništa ga ne može pokolebati. Njegova omiljena izreka je: „Opreznost je majka sigurnosti.“ (Mada neki zlobnici dodaju: „…ali da je bila oprezna, ne bi bila majka!“)

Naravno, ima onih koji ne priznaju nikakve granice, oni se ponašaju samo kako njima odgovara. A ima i onih kojima je svako postavljanje granica samo izazov, kao biku crvena toreadorova marama – čim vide granicu, pohrle da je pregaze, da svima pokažu kako je ne poštuju. Njima nije ni zanimljivo prijeći granicu ako to niko ne vidi. Zaboga, pa zašto su se onda trudili i prelazili je?! Sjećam se jednog sumještanima koga baš i nije krasila vjernost u braku kad priča okupljenima o svojim „podvizima“: „I moli ona mene da nikome ne ispričam šta smo uradili. A, glupe žene – pa šta imam od toga što sam je povalio, ako za to niko ne zna?!“

Mjera ili granica je važna gotovo u svemu. Nije dobro biti na previše hladnom, niti pretoplom. Nije dobro biti gladan, a ni pretjerano sit. Ni pretjerano popustljiv, niti nepopustljiv. Nije dobro biti zao, ali čak ni pretjerano dobar. U svemu treba znati do koje mjere se ide. O tome kako treba znati kada treba stati neki zbijaju i šale pa kažu, na primjer: „Zaustaviš se na vrijeme, i ne postaneš otac!“ Ali bilo da se šalimo ili da razgovaramo ozbiljno, sve se svodi da treba znati kada treba stati. Zato i ja ovdje stajem.