fbpx

Treba znati slušati

slusanje

Da bi se vodio razgovor, nije dovoljno samo umjeti govoriti, nego i slušati.

Čak neki primjećuju da čovjek ima dva uha, a samo jedna usta pa to koriste kao argument da je važnije umjeti slušati nego govoriti. Onaj koji sluša ujedno i uči, jer ima priliku čuti i nešto što ne zna, a kada govori, može reći samo ono što već zna. Zato mudri ljudi više vole slušati nego govoriti i tako postaju još mudriji i pametniji.

Naravno, nije dobro samo slušati ili samo govoriti. Najbolja je kombinacija u kojoj se malo govori, a malo sluša drugoga. Tako se sazna ono što neko drugi zna, a svojim govorom njemu omogućavamo da i on nešto novo sazna. Ujedno, svojim pitanjima i pričom potičemo sugovornika da razgovor teče u pravcu koji nas više zanima i tako dobijamo više informacija koje su nam zanimljive i potrebne.

Kako se to „umije“ slušati? Jednostavno, to se odmah prepozna, čak je teško sakriti ovu osobinu. Onaj ko „lijepo“ sluša on obično zainteresirano gleda u govornika i mimikom i raznim drugim znacima mu pokazuje da sve što čuje budno prati i o tome razmišlja. Postavlja pitanja u toku razgovora, ali ne prečesto, iz kojih se može zaključiti da ga tema zanima. Prema potrebi traži još informacija. Onaj kome pričate, a on gleda negdje u daljinu, zijeva, odjednom napravi neku upadicu koja nema nikakve veze s temom ili čačka po telefonu dok mu pričate, sigurno nije stimulativan za onog koji govori i on ili ne umije slušati, ili to ne želi. Svako ko govori, voli govoriti onome ko ga pažljivo sluša.

Ko pažljivo sluša, taj obično umije i lijepo govoriti. Ako i nije prirodno nadaren govornik, upornim slušanjem drugih nauči se i govorništvu. Nauči se ne samo tome šta reći, nego i načinu na koji nešto reći, dikciji, gestikulacijama. Nauči se i šta ponekada ne treba reći. I time što nekada nešto ne kažete može se odaslati važna poruka.

Onaj ko je strpljiv u slušanju, uvijek je u prednosti nad govornikom. Tako se ima vremena za razmišljanje. Može sve dobro razmisliti, izvagati prije nego što izgovori, jer kada riječ izađe iz usta, ona se više ne može vratiti. Postoji stara priča o feničanskom trgovcu koji je na poslu glumio mucavca jer je mucajući imao više vremena za razmišljanje i brzo računanje kod pogađanja cijene neke robe. Tako je uvijek bio u maloj prednosti nad partnerom, ali ta mala prednost je nekada bila presudna.

Važno je slušati jer slušajući primamo informacije, a govoreći ih dajemo. I, mada je teško povjerovati da imamo jedna usta, a dva uha iz razloga pomenutog na početku priče, valjalo bi se ponašati baš kao da je to tako.

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
3 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
jasmin
Gost
jasmin
3 godine prije

Kako postoji kultura govora,tj. Izrazavanja ,isto tako postoji i kultura slusanja koja je itekako vazna kako u skoli,politici…,isto tako i u svakodnevnoj komunikaciji.

otpisani
Gost
otpisani
3 godine prije

Najbolji slušaoci su oni koji se zbog nagluhosti moraju koncentrirati na govornika kako bi nešto razumjeli, pa ako ne znate za njihov hendikep stječete dojam kako im je vaš govor jako zanimljiv 😉

Hari1
Gost
Hari1
3 godine prije

Neki treći bi mogli tvrditi da su ljudi pretežno vizualno orijentirani, pa je tako najvažnija sposobnost vida. Duhovnjaci bi opet podsjetili na iluzornost onoga što dobivamo materijalnim osjetilima i odabrali isključivo duhovne sadržaje duhovnog “osjetila” kojeg zovemo svijest (poznatije pod nazivom “treće oko”).

Mudri ljudi, kao i bilo koji ljudi uglavnom vole slušati ono što ih zanima ili ono s čime se bave. Pa će onda i pričati puno o takvim stvarima, jer o onom s čime se baviš, znaš puno, pa možeš i reći puno, ako to želiš.

Najbolja kombinacija je ona koja koristi svim sudionicima razgovora direktno, te svima ostalima indirektno, u obliku djelovanja/djela na temelju tih razgovora. U slučaju mudrih ljudi, to bi bilo uglavnom slušanje onih koji su došli s nekim problemom ili koji žele saznati neku mudrost, te pružanje relevantnih mudrosti kao odgovora.

Prilikom razgovora ili bilo kakve druge interakcije, u osnovi nema onoga koji je u prednosti, svi daju ili dobivaju ono što (im) treba, iako to na prvi, površni pogled može izgledati drugačije. Međutim, istovremeno se može govoriti o nečijoj prednosti s obzirom na postignutu blizinu cilju svog života (odnosno ispunjenju svrhe svog života).

POVEZANE VIJESTI

Izbornik